Osobno sam morala susresti Isusa Krista
Moji prvi koraci u sazrijevanju u vjeri, dubljem poniranju u istinu Kristova evanđelja, vezana su za dolazak u Zajednicu sv. Vinka. Redovito sam pohađala vjeronauk. Najprije smo počeli učiti moliti spontano. Prvo bismo pročitali jedan ulomak iz Biblije, a onda bi svatko uspio izreći nešto svoje o sebi, svojoj vjeri, želji i volji za vjerovanjem u Boga.
Zanimljivo je što sam uvijek na tim susretima šutjela jer su za mene bili strani ti razgovori o vjeri. Meni je bilo jasno zašto vjerujem i zato nisam trebala o tome razmišljati. Kako sam se samo zavaravala!
Tko zna dokle bi potrajalo ovo moje mrtvilo da me nisu ‘napali’ moji prijatelji koji su u vjeri otišli dalje. Tražili su od mene neka kažem što konkretno za mene znači Isus Krist? Koliko ga poznajem? Mogu li ga prihvatiti i voljeti? Razumijem li Evanđelje i cijeli Novi zavjet? Što znači biti kršćanin? Ta i tolika druga pitanja jednostavno su me zbunila i pokolebala moju dotadašnju vjeru.
Našla sam se pred zidom, rijekom koju je trebalo pre- plivati i doći na drugu obalu gdje me čekao život. Trebalo je osobno doći do Isusa Krista. Kako mi je bilo teško povjerovati kako me na drugoj obali čeka život, život koji je izvan mene i zato meni nedostupan. Nisam znala prihvatiti ispruženu ruku Kristovu, ispruženu ruku brata – čovjeka pokraj mene koji mi je htio pomoći na putu obraćenja i prelaženja u novi život, ostavljanja i odbacivanja svega staroga. Bojala sam se svakog rizika, svake novine. Voljela sam ostati začahurena u sebi jer sam mislila, ako se počnem mijenjati i oslobađati svega što nije u redu u meni – nedostataka, mana, kompleksa, moje teške naravi – izgubiti ću se u tom traženju, jednom ću pokleknuti i onda, naravno, neću stići do Gospodina. Progonile su me sumnje o Božjem postojanju. U danima kušnje, tjeskobe i muke sam mislila kako je kršćanstvo izmišljeno. Molila sam Krista neka mi dadne snage promijeniti se, živjeti život dostojan kršćanina, pravog vjernika. Put obraćenja bio je težak, spor i dug. Plakala sam što nisam mogla do kraja vjerovati svakoj Isusovoj riječi. Uvijek sam sumnjala. Čitajući Novi zavjet, sve mi je izgledalo poznato, a opet nedostupno mom razumu, mojim osjećajima.
Svi smo htjeli vjera što bi postala stvarnost, ne tražiti je negdje iza nas nego u nama, te Isusa koji bi postao naš prijatelj, brat, koji će uvijek biti s nama.
Još uvijek sam bila previše slaba. Pouzdavala sam se samo u svoje snage, a sasvim malo u Božje i u njegovu veliku milost koju je obilno dijelio svima. Nisam znala kako me voli kao svoje dijete i kako me izabrao u ovu zajednicu kako bi meni i svima ostalima objavio svoju Ljubav i svoja velika djela.
Konačno su došli dani milosti, kad sam slušajući Gospo-dina vjerovala mu, kako nešto sa mnom čini i kako će i meni objasniti svoja djela spasenja. Željela sam sve predati u Njegove ruke, činiti ono što je Njegova volja, slušati ga, zahvaljivati mu i kad mi je najteže, moliti za sebe, za druge. Željela sam drugima sve darovati, samu sebe, sve svoje, a zauzvrat ne tražiti ništa, ljubiti sve. Imala sam volje, htjela sam se boriti, imala sam snage izdržati sve prepreke i biti svakim danom sve bliže Isusu koji je došao spasiti ljude, koji je primio na sebe križ i naše grijehe.
Gospodin je izveo djelo svoga spasenja u meni. Sada sam strpljiva i mogu upijati svaku njegovu riječ koja mi znači život. Ništa me više ne može pokolebati u mojoj vjeri. (Jadranka, studentica)
“Vjera je nesebično uvjerenje kako će me Onaj,koji me iz vječnosti doveo u taj život, natrag u vječnost i vratiti i pridružiti me mojim precima koji su u nj vjerovali!” (Ante Jakšić)
