Kako sam povjerovala u Isusa, prijatelja?
Dok sam bila u srednjoj školi, često sam razmišljala o svome vjerskom životu. Odlazila sam redovito na misu, vjeronauk i sve ostalo, obavljala što je dužnost pravog katolika. Često sam razmišljala: nakon ispovijedi čovjek bi se trebao mijenjati, postajati bolji, savršeniji, a ja sam uvijek ostajala ista. Za vrijeme svete Pričesti često smo pjevali: Kakav prijatelj je Isus…! Zar su stvarno bile istinite te riječi, zar on stvarno može postati čovjeku prijatelj?
Božići i Uskrsi su prolazili, a ja, koliko se god trudila, nisam uspjela ništa doživjeti.
I tako je vrijeme prolazilo u tome traženju i tko zna što bi bilo od mene kada me put ne bi bio doveo do ljudi kojima je Isus zaista bio pravi prijatelj. Vrlo brzo sam naučila nešto jako važno: moje kršćanstvo je imalo izvana lijep oblik, ali je iznutra bilo ispunjeno svačim, a najmanje Bogom.
Dovoljna je bila jedna zajednička molitva, te se zauvijek zaustavi moje lutanje i započne moj hod k Istini. Odmah na početku molitve kroz glavu su mi prostrujale Isusove riječi: “I gdje budu dvojica ili trojica skupljena u mome imenu, ja sam s njima!”; počela sam osjećati strahovitu snagu oko sebe, koja je polako zahvaćala mene cijelu. Postala sam svjesna prisutnosti Boga. Taj je trenutak bio trenutak moga rođenja – rođenja za novi život.
Čitala sam Evanđelje, ali sada drukčije. Upijala sam svaku riječ, iza svake rečenice stajao je sada živi Isus Krist. Zavoljela sam ga kao živu osobu.
Sada radosno očekujem svaku molitvu, svaki susret, jer mogu svjedočiti: “Isus iz Nazareta je moj život!”
Nebo vjere nije nebo astronauta. Nebo je životno područje Boga, carstvo Božje. To uopće nije prostor, nego način bivstvovanja. (Lj. Rupčić)
fra Petar Ljubičić za Rastimo u Gospodinu
