Foto: dreamstime.com

fra Petar Ljubičić: 14. rujna slavimo svake godine blagdan uzvišenja svetoga križa, na kojemu je donijeto spasenje svijeta. Na tu misao došlo se onda kad su iskopani ostaci Kristova križa, a car Konstantin dao sagraditi dvije bazilike, jednu na Kalvariji, a drugu nad Isusovim grobom. Na zapadu se počinje slaviti blagdan tek u 7. st. Pozivani smo na razmišljanje kako se mi odnosimo prema križu i kako se odnosimo prema Kristu raspetome. 

 Križ je simbol, znak, vrjednota kršćanstva, sredstvo i znak spasenja. Na križu je umro Krist, kako bi dao Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas spasio. Židovi nisu mogli shvatiti da netko, koga Bog voli i koga šalje da donese Ijudima spasenje, umire na križu. Zato je za Židove križ bio sablazan. I apostolima je bilo to teško shvatiti. Tek poslije uskrsnuća Kristova i dolaska Duha Svetoga oni shvaćaju veličinu Kristova križa i neumorno ga svugdje propovijedaju. “Mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane” – reći će Pavao.

U Križu se Kristovu ispunja sve što je o Kristu pisano, naše spasenje.

Ako je Krist sebe na križu kao najveći dar prikazao Ocu i u svojoj krvi izmirio nas s Bogom, onda je potrebno da mi koji smo krštenjem postali Kristovi učenici uzmemo križ i veselo ga nosimo. Jer pozvani smo da se sve više poistovjećujemo s njim, a time i s njegovim križem. On je to od nas i zatražio: “Ako tko hoće ići za mnom…” Prihvaćajući svjesno svoje kršćanstvo, moramo nastojati umrijeti starom čovjeku, povjerovati istinski u Raspetoga, obratiti se, razapeti se s Kristom da bismo živjeli novim životom. Tako ćemo svoj svakidašnji život, trpljenje i sve boli koje nas snađu rasuđivati u svjetlu Kristova križa. Svojim otpadom i nevjernošću osuđujemo Krista na ponovno razapinjanje, jer ga nismo prihvatili i uzljubili.

Stojimo pred križem Isusa Krista i pitamo se što nam poručuje križ? On govori o muci i smrti Isusa Krista, o Kristovoj ljubavi, o Božjoj Ijubavi, o grijehu, o težini života, o pobjedi nad smrću, o našem otkupljenju, spasenju…
Kristov križ je u središtu povijesti svijeta: o njemu ovisi život, spasenje, sreća svakoga čovjeka. Drvo križa uzrok spasenja i života.
Križ nas poziva na uozbiljenje pred samim sobom, pred Bogom i pred braćom i sestrama. Neka ipak iznad svih drugih sadržaja ovlada našim dušama ljubav Božja prema nama. Zar ima strašnijega znaka u povijesti čovječanstva od znaka križa? Opet zar ima sIađega znaka od ovoga znaka? Ljudska ga je okrutnost izmislila. Svi grijesi svijeta i naši grijesi skovali su ga i istesali. Bog ga je prihvatio da za nas umre na njemu. Tako ga je učinio žrtvenikom Ijubavi koja oživIjuje i preporađa, osIobađa, Iiječi i opasava. Zato je križ znak najstrašnije nečovječnosti i ujedno najbožanskije čovječnosti.

U Križ je Zemlja ulila svu svoju patnju i grijeh, a Nebo svu svoju Ijubav i milost. Svojom okomitom gredom znak je da se možemo uzdignuti do samog Neba; svojom vodoravnom gredom pak označuje raširene Božje ruke spremne da zagrle svakoga čovjeka.
Križ je znamen, raspoznajni znak i jamstvo našega spasenja. Križ je znak našega otkupljenja i oslobođenja od grijeha. Sve se odvija u znaku križa. On je nezaobilazan u životu. Zapravo, nema života bez križa. 

 Križ je spasio i obratio sav svijet, istjerao je pokvarenost, vratio istinu, zemlju je učinio nebom, a ljude anđelima. Smrt je postala san… (Ivan Zlatousti). Filip Neri plakao bi gledajući križ. Sveti Augustin bi govorio: “Kad pogledamo križ, čini nam se da je Bog poludio od Ijubav prema čovjeku!”  Križ je prijestolje smrti i zalog uskrsnuća! Križ je drama samoga Boga u povijesti čovječanstva i drama Ijudska utkana u Božju spasiteljsku providnost.

“Isus je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” Raspeti je imao dovoljno krvi da opere grijehe svega svijeta. Uskrsnuli ima dovoljno snage da vječni život uskrsnuća osigura svakome. Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi. Njegova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život kakav je: često pun boli, patnje; da prihvatimo i smrt kao prolaz u životu.

 Majka svetoga Josafata, biskupa i mučenika došla je jednoga dana s njime, dok je još bio dijete, u crkvu. U crkvi se pogled maloga Josfata zaustavio na Križu. “Majko” upita dijete, “što je ovo?” Majka je protumačila djetetu muku i smrt Isusovu kako je najbolje znala.
U taj trenutak poletjela je iskra ljubavi iz srca Krista Raspetoga u srce djeteta. Zato je srce maloga Jozafata već tada izgaralo iz dana u dan iz ljubavi prema Raspetome.

Predragi moji, neka i nas pogled na Raspetoga Krista potakne na žarku ljubav prema njemu. Neka se slika Raspetoga Krista utisne danas duboko u naša srca i duše. Kristovim križem smo otkupljeni. Isus Krist prolijevanjem svoje Presvete i Predragocjene Krvi i svojom smrću na križu nas je spasio. On kao najveći dobročinitelj čovječanstva, pro-šao je ovom zemljom čineći samo dobro umro je za otkupljenje ljudskoga roda. On je ljubio sve: i stare i mlade, i žene i djecu, i zdrave i bolesne. Kuda god je prolazio, blažio je bijedu, liječio bolesne, uskrisivao mrtve. Na njegovu riječ gleda slijepac od rođenja. Progovara i čuje gluhonijemi. Jedinac udovice majke iz Naima vraća se iz sjene smrti.

Prenosimo se duhom na Golgotu i pogledajmo Križ. Pogledajmo Krista, koji je raspet na križu. Pogledajmo trnjem ovjenčanu glavu; njegovo lice koje je puno krvi i znoja; osušena usta od žeđi i ugasle oči, čavlima pribijene ruke koje su nas blagoslivljale, kopljem probodeno i otvoreno srce koje je zadnju kap krvi za nas prolilo. Sjetimo se što nam je Isus Krist rekao s križa. I danas odjekuju njegove nezaboravne riječi: riječi vječne Ijubavi: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Nikad se uzvišenija molitva nije vinula k nebu…

Zatim je Krist rekao riječ milosrđa zločincu s desne strane: “Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!” Potom se čula blaga i bolna oporuka majci Mariji: “Majko, evo ti sina”, “Sine, evo Ti majke!” Na koncu se vinuo vapaj iz dubine osamljenosti: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” i vapaj iznemoglosti: “Žedan sam!” Odjeknula je i riječ pobjede: “Svršeno je!” Napokon je Krist izrekao i zadnju riječ, riječ pre-danja i posluha svom Ocu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Tako je Krist mučenički umro na križu. Podnio je muku do kraja. Ljudi su htjeli, Sin je izabrao, Otac prihvatio. Mi smo mogli biti otkupljeni i spaše ni, a Krist nije morao za to umrijeti. Ni umrijeti ni trpjeti, ni biti siromašan i prezren. Jedan je uzdah Kristov bio dovoljan da otkupi svijet.

Križ i Golgota imaju posve jasnu ulogu: za koga se mnogo trpi onoga se i mnogo ljubi. Nema veće Ljubavi nego ako tko svoj život dade za prijatelje svoje. Krist je umro za nas da vidimo koliko nas je ljubio i što je sve bio spreman žrtvovati za nas. Htio nas je upisati u svoje srce i svoje ruke “željeznom” pisaljkom da se tragovi ne izbrišu nikada. Da i mi njega i Boga ljubimo koji je nas prvi ljubio. Savršeno je jasno izrečen Evanđelju prvi razlog muke i križa u dvorani zadnje večere: „Kako je svoje ljubio, koji su bili na svijetu, do kraja ih je ljubio!“ Potresnije i jezovitije nije mogla biti pokazana zloća grijeha nego krvavim proplećem Bož-jega Sina koji je na se uzeo grijeh svijeta. On tri sata visi o tri čavla i svakome od nas govori koliko nas ljubi. Većeg i jačeg dokaza (jamstva) od ovoga ne možemo imati. 

Mučeničkom čovječanstvu potreban je mučenički Otkupitelj. On je iskusio do kraja bol i patnju. Bol i patnja i naš su ljudski dio. Svi smo mi manjeviše u bolima kupani, žuljaju na naši križevi. Nekad smo križ sebi samima, a ponajviše drugima. Uostalom svi smo mi kri-žonoše. Svatko ima svoj križ koji mu je providnost dodijelila. Život nas često razapinje, grijesi nas razapinju. Jedan drugoga razapinjemo zlobom i nepravdom. Svako je tijelo bolesno, svakoje srce ranjeno, žalosno i ponekad krvari…

Krist bi nam bio dalek da nije mučenik. Zdvajali bismo nad besmislom života i nad gorčinom patnje i trpljenja. Padali bismo u očaj, izgubili nadu, ostali bez utjehe. Izgledalo bi nam besmisleno naše trpljenje, upali bismo u kušnju da Boga proglasimo okrutnim…

Sada to nitko ne može reći. Krist je sav ostao uz nas, okusio je čitavu ljudsku bol i patnju. Prvi je prigrlio križ i pošao pred nama; prvi je bio progonjen i mučen. Prvi oklevetan, izdan, izrugan, popljuvan i krivo osuđen. Prvi silom rastavljen od svojih i života u naponu snage. Prvi je iskusio teške boli i duševne muke….

Nitko ne može reći Kristu da ne razumije ljudske boli, da je lako propovijedati križ, ali da ga je teško i nositi. On je iskusio u dubini srca bol i patnju. Isus zna što znači biti čovjek. On je to iskusio, proživio i osjetio na svojim leđima. Zato i nama može pomoći, ako mu dođemo i zamolimo ga potrebnu pomoć. Častimo njegov križ i sjedinimo svoje križeve s njegovim. Krist je trpio kao mučenik i umro na križu da nas pomiri s mučeništvom života, da nam dokaže kako bol, križ i nevolja imaju vječnu vrijednost i kao pokora i kao čišćenje i kao kušnja vjernosti i Ijubavi.

Isus nam uvijek s križa govori: “Ljubite se međusobno kao što sam ja vas ljubio!” kao što sam ja vas ljubio do kraja, do potpunoga darivanja sebe; kao što sam ja vas ljubio da pri-hvatite patnju kao što je ja prihvatih iz vjernosti svom Ocu i svom poslanju; kao što sam ja vas ljubio, prihvaćajući sve križeve koje i vi susrećete na svom putu: križ umora i boli, križ nepravde i neljubavi, križ neuspjeha i gubitka…

Pravi je smisao križa: prihvatiti patnje da se učini nešto za svoga bližnjega iz Ijubavi prema njemu. Ublažiti njegove patnje i stradanja. Olakšati, a ne zagorčavati život bližnjemu. To bi večeras trebao u nama probuditi Kristov križ (i muka). Ne samo Kristovu muku i smrt nego i Ijubav prema njegovu Ocu, njegovu Ijubav prema nama, njegovo zalaganje i njegovu potpunu vjernost svom poslanju.

Križ i križevi u svojim kućama i koje nosimo znak su i poziv koji nam Isus stalno upućuje:

•  Ljubite se meuđusobno kao što sam ja vas ljubio!
•  Budite vjerni svom kršćanskom pozivu do kraja, ma koliko vas to stajalo!
•  Ne prljajte svoje kršćansko i ljudsko dostojanstvo!
•  Mislite jedni na druge! Pomažite jedni druge! Molite jedni za druge!

Krist je uzeo naše boli i patnje i tako otkupio svijet. Na križu je pobijedio grijeh, zlo i zlobu. Po muci i smrti došao je do uskrsnuća.

Koliko smo puta čuli i danas čujemo riječi Isusove koje je on upravio svima nama: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzima svoj križ i neka ide za mnom!” (Lk 9,24).

Možda nam je sve drugo lakše shvatiti nego ovo, jer se ovo tiče nas i jer se ovo traži od nas. A mi znamo: kad se nešto od nas traži, i to je našoj nižoj ljudskoj naravi teško, teže ide u glavu. Uprimo svoj pogled večeras u Krista i molimo ga da ovo sve shvatimo i vjerom prihvatimo. Nemojmo ostati bešćutni, mlaki i bez kajanja pred Raspetim. Nije samo židovski narod razapinjao Krista, nego i svi mi smo sudjelovali svojim grijesima u njegovoj muci. Nemojmo vrijeđati svoga Boga.

Nek se vine uzdah iz našega srca k nebu: Hvala Ti, božanski Spasitelju na svemu što si iz ljubavi prema meni pretrpio. Obećajemo Ti, da Te nećemo više vrijeđati! Imaj samilosti s nama i pomozi nam!