Prema rječniku hrvatskog jezika „prigovarati“ znači: stalno se na sve tužiti, stalno biti nezadovoljan; kukati, jadikovati.

Prigovaranje je način na koji se najčešće očituju ponos i oholost. Ponos i oholost su grijesi koji najviše ugrožavaju naše spasenje. Najopasniji su jer ih je najteže otkriti i zato što nas sprečavaju primiti oproštenje koje nam je potrebno za spasenje.

KAKO OTKRITI DA IMAMO PROBLEM S PONOSOM I OHOLOŠĆU

Ohole i ponosne osobe sklone su osuđivati druge, a to se osuđivanje najčešće očituje kroz prigovaranje i ogovaranje. Korijen oholosti je nepraštanje. U Očenašu molimo da nam Bog oprosti na potpuno isti način na koji smo mi spremni opraštati drugima. Ako u povrijeđenosti nismo spremni bezrezervno opraštati, polako ćemo svoje srce puniti gorčinom, osjećajima odbačenosti, manje vrijednosti i krivnje te samosažaljenjem. Sve nas to može dovesti do unutarnjeg bunta koji se onda očituje u osuđivanju drugih. Često nismo dovoljno svjesni da prigovaranje nije ništa drugo nego osuđivanje. Oni koji prigovaraju jedni su od najvećih licemjera među kršćanima. Sami su itekako skloni tražiti oproštenje od Boga, a istovremeno će jedva dočekati da nekome ‘nabiju’ na nos njegove pogreške. Jednako tako, ti licemjerni i oholi prigovarači nisu spremni prihvatiti prigovore drugih.

Upoznao sam mnoge pobožne vjernike koji o sebi imaju visoko mišljenje, a istovremeno imaju tako ružnu osobinu prigovaranja. Nekako je postalo uvriježeno da ćemo ohole i ponosne osobe uglavnom naći među bogatašima, političarima i drugim ‘uspješnim’ pojedincima. To, naravno, nije istina. Stvarni ponos i oholost kriju se u onima koji su skloni tražiti oproštenje od Boga, a sami nisu spremni opraštati.

KAKO SE RIJEŠITI PRIGOVARANJA

Prvo je korak da uopće postanemo svjesni da imamo taj problem. A svakome se od nas ponekad dogodi da prigovaramo jer smo svi skloni povrijeđenosti.

Drugi je korak odluka da ne želimo biti licemjerni i pokvareni. Da, prigovaranje je užasno licemjerno i pokvareno ponašanje i za kršćanina potpuno neprihvatljivo.

Treći je korak da prikazujemo Svetu Misu za vlastito otkupljenje iz zarobljenosti prigovaranjem. Naime, ako smo zarobljeni, tj. ako se toga ne možemo riješiti unatoč ispovijedanju i odlukama da ćemo prestati prigovarati, tada nam je potrebno otkupljenje. U pripremi za Svetu Misu trebamo zahvaljivati, opraštati i moliti za nutarnje iscjeljenje. Adekvatnom pripremom za Misu steći ćemo naviku praštanja, zahvaljivanja i blagoslivljanja, koja će nas čuvati od grijeha prigovaranja.

Četvrti korak je da svaki put kad dođemo u napast prigovarati, odustanemo, prikažemo taj napor na neku plemenitu molitvenu nakanu i, umjesto da prigovorimo, u sebi blagoslovimo osobu kojoj smo imali potrebu prigovoriti.

KAKO SE ODNOSITI PREMA KRŠĆANIMA PRIGOVARAČIMA?

Kao prvo, ne trebamo im prigovarati njihovo prigovaranje. Ne trebamo ih niti osuđivati niti ih ogovarati. Nego, trebamo im, u pravo vrijeme i na pravi način, ukazati na njihov problem. Trebamo im dati rješenje i trebamo za njih moliti.

I na kraju, osnovna razlika između prigovaranja i korigiranja je u tome jesmo li motivirani gorčinom ili ljubavlju.

Ako ne znate kako prikazati Svetu Misu za otkupljenje i oslobođenje od grešnih navika kojima ste zarobljeni, to možete pročitati u mojoj novoj knjizi Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu.

Josip Lončar; Book.hr