Treća nedjelja poznata je kao nedjelja radosti. Radujemo se Kristovu dolasku, novorođenom Isusu, ali također Emanuelu u kojem je s nama Bog. U milosnom vremenu Došašća osjećamo tihu radost nadanja. Svi čeznemo za dobrotom, ljubavlju i srećom, koja je u Svevišnjem, a nama je donosi Onaj koji dolazi. Idemo ususret Gospodinu koji nam donosi spasenje.

Lik sv. Ivana Krstitelja i ove nam je nedjelje pred očima. Dok smo ga prošle nedjelje promatralli kako silom i snagom riječi šiba mane ljudi svoga vremena, poziva na obraćenje i prijeti Božjom kaznom onima koji se ne obrate, danas ga promatramo u tamnici kako šalje svoje učenike k Isusu da ga pitaju je li on onaj koji ima doći ili da drugoga čekaju.  Sv. Ivan je posljednji i najveći prorok, strašni pokornik i propovijednik pokore, pustinju je zamijenio zatvorom. On je numorno pozivao sve na obraćenje i pokoru.

U tamnicu ga je strpao kralj Herod na nagovor pokvarene žene Herodijade, koju je preoteo svome bratu. Ivan mu je rekao: „Ne smiješ imati za ženu, ženu svoga brata!“  

Ivan je je navješćivao narodu da je Isus onaj obećani Spasitelj: pra­vi Bog, koji je postao čovjekom, a kojega su proroci navješćivali.

Da o tome uvjeri što bolje svoje učenike, poslao je neke da izravno pitaju Isusa: „Jesi li ti onaj koji bi trebao doći ili da nekoga drugog čekamo?”

Nije li to kriza vjere? Ovo Ivanovo pitanje svakoga iznenađuje i zbunjuje. Da se Ivan nije pokolebao?

Isusov govor o njemu to otklanja. Ivan je pitao samo radi svojih učenika. Radi njih je tražio potvrdu od Isusa.

Priznajmo kako Ivan u početku nije imao pravi uvid u Isusovu tajnu i poslanje. On je mislio i živio u očekivanju Mesije. Isus mu pomaže i vodi ga na put prave vjere.

Upozorava ga na riječi proroka Izaije. Isus je došao da navijesti svima blagu vijest Evanđelja o dolazećem Božjem kraljevstvu.

Ivan je onaj koji je Isusu pripravio put. Zato je najveći čovjek-prorok Staroga i Novoga Zavjeta, ali je ipak i najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega. Svaki Isusov učenik je veći od Ivana, jer po krštenju ima udijela već sada u kraljevstvu Božjem, u njegovu naviještanju kao dionik Isusova poslanja. Zato će blaženi biti svi oni koji se s vjerom klanjaju božićnoj tajni: Božji Sin je postao čovjekom: utjelovio se po Duhu Svetom kako bi nas spasio.

Zar nismo i mi nestrpljivi, ne razumijemo i ne shvaćamo milosne trenutke i očekujemo kako bi sve bilo po našemu i da sve bude onda kada to mi želimo. Često u svojoj nestrpljivosti postavljamo pitanja slična Ivanovu: Kada će Bog nešto učiniti ili dokle će još trpjeti ovo zlo, ovu nepravdu, kad će pokazati svoju moć i silu onima koji ga niječu ili odbacuju.

Nije na nama kako bi Bogu propisivali što mu je činiti kako će ispunjavati naše opravdane želje, nego smo pozvani kako bi strpljivo i ponizno vršili djela mesijankih dobara, kako bi činili ono što je sam Isus činio i po čemu ga je Ivan prepoznao kao Mesiju. Kad je Ivan čuo za djela što ih činio, znao je da su se počela ostvarivati mesijanska dobra. Ustrajmo u čvrstoj vjeri!

I na njihovo pitanje: „Jesi li ti onaj koji treba doći! – Isus je odgovorio: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje Radosna vijest. Blago onome, koji se zbog mene ne spotakne (sablazni)” (Mt 11,3-6).

Može netko o sebi govoriti koješta. Nije važno. Bitna su djela koja netko či­ni. I Isus se poziva na svoja djela, koja rječitije govore o njemu nego sve riječi. „Djela, koja mi dade Otac, da izvršim, ta djela, koje ja činim svjedoče za mene, da me poslao Otac” (Iv 5,36), to jest, da sam ja Bog.”

Evanđelisti iznose mnoga Isusova čudesa kao dokaz Isusova božanstva. Mi smo za ta Isusova čudesa čuli i o njima smo učili.

Neka nam Isusova čudesa pomognu da preko njih još više zavolimo Isusa i u njega povjerujemo, za čiji se rođendan svake, pa i ove godine ozbiljno spremamo. 

Čudesa na mrtvoj prirodi – U našim stranama često patimo zbog bura i oluja. Kako bi bilo lijepo kad bi se našao netko da nas toga biča jednom riječju oslobodi!. … Ali toga čovjeka nema. Samo je Isus imao moć da jednom riječju utiša buru i oluju na Genezaretskom moru. Isto je tako umirivao i morske valove. Pa, opet je hodao po vodi kao što mi hodamo po cesti.

Svojom riječju on je umnožio kruh tako da je na čudesan način nahranio njime jedanput pet tisuća, a drugi put sedam tisuća ljudi. Na svadbi u Kani Galilejskoj je pretvorio samo svojom riječju (a ne šećerom i kemikalijama) vodu u najbolje vino. A bilo je njegovo čudo i ono kad je naredio ribarima da bace mrežu u more i da će uloviti, makar da su se oni čitavu noć trudili uzalud da koju ulove, te su i ulovili.

Čudesa na ljudima – Posebna čudesa je Isus činio na ljudima.

Dolazi k njemu slijepac od rođenja, a odlazi od njega zdrav u tren oka.

Dolazi k njemu žena, koja je bolovala dvanaest godina od teške bolesti i od­lazi zdrava samo zato što je dodirnula njegovo odijelo.

Dolaze k njemu jadni gubavci, i odlaze u tren oka ozdravljeni od svoje strašne bolesti.

Došao je k njemu čovjek sa usahlom rukom i na jednu riječ Isusovu ruka je zdrava.

Došao je k nje­mu gluhi i nijemi, i na jednu njegovu riječ otvaraju se gluhe uši i razrješuje nijemi jezik.

Dolazi k njemu žena, koja je bila grbava osamnaest godina, a odlazi u tren oka zdrava.

Na jednu Isusovu riječ diže se zdrava od teške groznice punica Petrova.

Trideset i osam godina je bio paraliziran (uzet) onaj čovjek. Nije mogao sobom ni maknuti, a na Isusovu riječ ustaje, uzima svoja nosila i nosi ih kući.

Sin jednog činovnika kao i sluga onog kapetana, koji su bili teško oboljeli, dobivaju zdravlje netom je Isus bio zamoljen da ih ozdravi.

 

Čudesa na mrtvima – Isus je pomagao ne samo bolesnima, nego i mrtvima. Mrtve je uskrisivao, oživljavao opet na život.

Kćerka onoga Jaira bila je mrtva. Mlada djevojka mrtva. A Isus, kojeg su doveli u Jairovu kuću, zapovjeda mrtvoj djevojci i veli joj: „Djevoj­ko, ja ti govorim: ustani!” I djevojka je ustala.

Mladić, jedinac, sin udovice iz Naima, bio je mrtav. Već su ga nosili u povor­ci na groblje da ga zakopaju. Na riječ Isusovu: „Mladiću, tebi govorim: ustani!” mladić ustaje i ljubi se i grli sa ucviljenom, a sada obradovanom svojom majkom.

Lazar, brat Marte i Marije, ležao je već četiri dana u grobu. Počeo se i raspa­dati. Da pokaže svoju ljubav prema njemu i svoju moć, Isus nad otvorenim grobom veli: „Lazare, iziđi napolje” i Lazar oživi, digne se i iziđe iz groba.

Zar sa ovim i sličnim čudesima Isus nije dovoljno pokazao da je Gospodar života i smrti?

Čudesa na đavlima – U doba Isusovo bilo je u Palestini i po čitavom svijetu mnogo ljudi opsjednu­tih od đavla, kao što ih ima i danas još po Kini i drugim poganskim zemljama. Ka­kova je to snaga đavla, koju on pokazuje i koju je pokazivao u doba Isusovo? 

Pa ipak, bio on jedan ili ih legija, đavao je manji od makova zrna kad se Isus pojavi. Na njegovu riječ đavao mora ostaviti opsjednutog i mora pred Isusom uzmaknuti.

I na samome sebi Isus je činio čudesa. Tako je bilo čudo na gori Taboru kad se pred trojicom svojih apaostola preobrazio. Dotada su ga gledali samo kao čovje­ka, a tu su ga ugledali kao Boga u sjaju i ljepoti.

Pa opet: dopustio je da ga protivnici izbičuju, izrane, trnovitom krunom ok­rune, razapnu na križ i usmrte. I kad su mislili da su ga se zauvijek riješili, Isus iz groba izlazi nanovo živ, slavan i besmrtan.

Imao je pravo car Napoleon kad je neko­me, koji mu je došao s prijedlogom, da osnuje novu vjeru, rekao: „Kad se dadeš razapeti na križ, kad umreš i budeš pokopan, i kad treći dan uskrsneš iz groba, onda će ti svijet vjerovati.”

„Blago onome, koji se zbog mene ne spotakne (sablazni)” (Mt 11,3-6).

Da blago onomu čija vjera u Isusa Krista nikada ne klone, čija ljubav nikada ne ohladi.

Sami ni ne slutimo koliko smo sretni i koliko ćemo biti sretni, ako Krista nikada ne napustimo; ako se budemo čvrsto držali njegove ruke i njegova nauka: ako nas zlo – grijeh u nama i oko nas, grijesi u društvu, među kršćanima, u Crkvi ne pokolebaju u našem kršćanskom uvjerenju i životu.

Jedan je osvjedočeni vjernik napisao: „Gospodine, budi moj svagdanji kruh, izvor moje snage, moja želja i moja radost!“ (Lanza del Vasto).

Neka to bude i naša molitva: neka nam Isus Krist bude kruh, želja, snaga i radost, spas i Spasitelj.

Na to nas pozivaju riječi prorokove: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega… on sam hita da nas spasi!“ (Iz 35, 3-5) Pred našim je vratima…

Kroz cijeli smo život u Isusovoj školi. Učimo od Isusa kao i Ivan. I mi ga katkad krivo razumijemo, jer od njegove nauke prihvaćamo samo ono što nam se sviđa.

Netko misli da mu uvijek mora ići dobro jer je „dobar kršćanin“, jer moli i ide u crkvu. Netko misli a mora biti ugledan jer ustrajno moli. A što ako se dukčije dogodi, ako se ne ispune očekivanja? Onda možemo reći da nismo dobri Isusovi učenici.

Mislimo na pouku što ju je dao Isus Ivanu.

Budimo uvijek vjerni svom najboljem Prijatelju Kristu Gospodinu. Onda se mo­žemo nadati da će On i našu dušu ne samo tješiti nego i veseljem i radošću napuniti na pragu vječnosti – kad nas pozove u svoj vječni zagrljaj! Neka tako bude. Amen.

 

On je mislio da ima vremena

U nekom je selu ležao teško bolestan čovjek koji je imao pedesetak godina. U selu je bio poznat kao veliki alkoholičar. Gostionica mu je postala drugi dom. I kad je milost kucala na vrata njegova srca preko njegove dobre žene ili prijatelja govoreći mu da se odrekne pića i lumpovanja, on je pun ironije i smijeha obećavao: „Imam vremena i za to, nemojte se vi uzrujavati.“ Bolest, posljedica njegova razvratna života, bacila ga je na smrtnu postelju. Sav blijed i iscrpljen ležao je nemoćno u svojoj sobi i jaukao. Nije želio nikakva društva, sve je tjerao iz sobe. A kad bi mu spomenuli svećenika koji bi mu pomogao da se pomiri sa svojim Bogom, on bi još uvijek lakoumno mahao rukom i odgovarao: „Ima vremena, ta valjda ne ću sutra umrijeti.“ Ali nije imao vremena. S Bogom se ne možemo poigravati.

Srce mu je naglo popustilo pa posve oslabilo. Umro je jedne noći bez riječi, kada se tomu ni najmanje nije nadao, kao ni njegovi ukućani. Tvrdokornost srca jedan je od najvećih grijeha. Odbijanje Božje milosti uvijek rađa prokletstvom. Isus je na to upozorio sve nas kad je prorekao svojim sunarodnjacima: „Tražit ćete me i ne ćete me naći i umrijet ćete u svojim grijesima.“

Budimo uvijek spremni na poticaje Duha Svetoga, koji nas opominje da se obratimo. Dakle otvorimo mu svoje srce, neka ga on oblikuje i posveti.