Milosnim vremenom Došašća započinjemo novu liturgijsku godinu, vrijeme neposredne priprave za proslavu Kristova dolaska, blagdana Božića. Istovremeno ispovijedamo vjeru u njegov drugi dolazak na kraju vremena pa možemo reći da je naš cijeli život vrijeme došašća ili adventa u kojem znamo da idemo ususret Gospodinu koji dolazi.
Došašće je sveto i milosno vrijeme, vrijeme protkano radosnom nadom, ali i čežnjom. Očekivanje nas uči strpljivosti i pokori. Pomaže nam prihvatiti sebe i druge oko sebe. Vrijeme obećanja s Božje strane i ispunjenja tih obećanja. Vrijeme iščekivanja i odgovora s naše strane. Ovo vrijeme Bog nam dariva i ono je za nas vrijeme spasenja.
Možemo s pravom reći da je naš život jedno veliko došašće, iščekivanje Krista. Tako se pripravljamo na naš vječni Božić. Očekujemo veliki susret s Gospodinom. Biti će to veliki dan kada će prestati vrijeme, početi vječnost, kada će početi vječni Božić…
Nemoguće je predvidjeti drugi Kristov dolazak. Isus nam nije otkrio kada će ponovno doći… Njegov dolazak bit će iznenada i neočekivan, kad se budemo najmanje nadali. Zato nas izričito upozorava na budnost. „Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi!“ (Mt 24,42).
Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme naše duševne inventure. Priznajmo da smo grješnici i da nam je potrebno oproštenje i obraćenje! Ovo je vrijeme otvaranja našega srca Isusu, našemu Spasitelju, okajavanja i ispovijedanja grijeha.
Došašće je vrijeme u kojem trebamo učiniti ono što je učinila Linda Marshall, odrekla se grijeha i dvostrukoga života te pristala uz Boga. Rekla je: „Gospodine Bože, ja izabirem Tebe!“
Ovonedjeljna svetopisamska čitanja govore nam o svršetku čovjekova života na zemlji. Doći će kraj, a onda ćemo morati stati pred nebeskoga suca. Za sve što smo mislili, govorili, činili, morat ćemo Bogu dati račun.
Današnje nam sveto Evanđelje govori o posljednjem sudu i drugom dolasku Isusa Krista. Zato Isus u današnjem svetom Evanđelju posebno naglašava riječi: Bdijte i molite, jer ne znate u koji će trenutak doći Gospodin vaš. Biti budan i pripravan znači činiti sve ono što je Isus zapovjedio.
Kršćanska budnost izvire iz čvrste, žive vjere i radosne nade. Čovjek ne može živjeti bez nade. Mi smo oni koji bi trebali donijeti radosnu nadu svijetu. Svjedoci smo danas kako mnogi žive na rubu beznađa, poneki i duboko u njemu. Mnogi, duboko nemirni u sebi, sanjaju o boljoj i pravednijoj budućnosti. Neki žive od danas do sutra, ništa ne očekujući od života. Čujemo stalno kako se govori: novac nas je iskvario… čovjeku nikad dosta…
Mnogi žive po načelu “glavno je da je meni dobro”. Sve manje se osjeća potreba misliti na druge. Ima pravo sv. Ivan, kada kaže kako je svjetlo došlo na svijet s Isusom Kristom, ali su ljudi više volili tamu nego svjetlo jer im djela bijahu zla.
Slušamo svaki dan o provalama, krađama, pronevjerama, dilanju droge, opijanju, bludničenju, o uvođenju sodomskih zakona, o protivljenju vrjednotama, svetosti braka i mnogim drugim grijesima…
Gdje nam je odgovornost?! Vrijeme je ozbiljno i milosno. Uozbiljimo se! “Odložimo djela tame… i zaodjenimo se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom…!” (Rim 13, 12). Čeznimo za boljim, pravednijim i čovječnijim svijetom. Odlučimo se dobro i ono što bi moglo dati pravi smisao našem životu.
Budimo odgovorni i vratimo nadu i budimo svjetlo ovome svijetu u kojem živimo. Mi smo posvećena zajednica, mi posjedujemo istinu koju nam je objavio Krist, naš Spasitelj. Naša nada je Isus Krist. On je izvor i cilj naše nade. Unatoč svim kušnjama i poteškoćama idemo ususret k onomu koji nas neizmjerno voli.
Ovo milosno vrijeme Došašća je prilika kako bi preispitali razloge svoje nade i putove koji nas vode njezinu ostvarenju. Upitajmo se iskreno živimo li iz žive i djelotvorne vjere. Zamolimo Gospodina za snagu i ustrajnost u dobru.
Biti pripravan u smislu današnjega svetog Evanđelja znači Gospodina osobno susresti i s njim se osobno povezati. Isus će jednom doći i to sigurno, kao što je došao ono prvi put prije dvije tisuće godina. Ali tada neće doći kao malo dijete, siromašan i bespomoćan, nego će doći kao kralj s velikom moći i slavom u pratnji svojih anđela.
U taj posljednji dan pokazat će se Krist kao gospodar svih ljudi i cijelog svijeta, kao sudac živih i mrtvih, koji će dobre nagraditi, a zle kazniti. Sam Isus kaže u današnjem svetom Evanđelju da za taj dan nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, dakle za taj dan zna samo Otac nebeski.
Isusov drugi dolazak za čovjeka pojedinca događa se već prilikom njegove smrti. Već se tada čovjekova duša pojavljuje pred pravednim Sucem Isusom Kristom. Taj se dakle dolazak događa svakoga trenutka, a nekome na svršetku svijeta.
Isusov će dolazak biti očitovanje cijeloj ljudskoj zajednici. To će biti sud svim živima i mrtvima, to jest onima koji su već umrli, kao i onima koje je svršetak svijeta zatekao još žive.
Poznato je da na ovom svijetu više puta pošteni trpe, a nepošteni uživaju, krjepost se prezire, a opačina slavi, dobri su zabačeni, a opaki su isticani. Pobožnost se izruguje, a bezbožnost se hvali. Svakodnevno nam iskustvo kaže da na ovom svijetu nisu uvijek baš najsretniji oni koji su najpobožniji, niti kazna stiže uvijek one koji su je zaslužili. Zato pravda Božja mora ipak svakoga jednom stignuti.
Jednom će doći dan kad će se sasvim jasno spoznati i razlučiti dobro i zlo, kad će krjepost primiti priznanje i nagradu, a opačina zasluženi prezir i kaznu. Bit će to dakle na dan posljednjeg suda.
Tada će Sin Božji prožeti našu savjest i rasvijetlit će i najmanji prostor naše duše i očitovat će najtajniji trenutak našega života. Bit će to trenutak kada će se otkriti svaka istina. Na najveću sramotu grješnika očitovat će se pred cijelim svijetom svi njegovi grijesi, pa i oni koji su bili u ispovijedi zatajeni. O našoj pripravnosti za Isusov drugi dolazak ovisi cijela naša sretna ili nesretna vječnost.
Obraćenjem, koje Gospodin od nas očekuje, ne kanimo promijeniti samo svoj izvanjski život, kako bismo u očima ljudi postali pošteni i neporočni.
Pravo obraćenje ide za tim da se čovjekovo srce promijeni, a to znači čitava njegova osoba i sav njegov život. Ukoliko želimo da ovaj svijet u kojem živimo bude drukčiji, moramo najprije promijeniti sami sebe, jer obraćenje počinje od nas samih. Do sada smo mislili kako bi mogli mijenjati svakoga i sve oko sebe, a sada vidimo da moramo mijenjati sami sebe, a za druge se žrtvovati i moliti.
Pavao je u svojoj poslanici Rimljanima vrlo konkretan opominjući kršćane čega se sve trebaju čuvati. On poziva njih, a i sve nas, da se zaodjenemo Isusom Kristom, da budemo novi ljudi.
To je tek pravo obraćenje na koje nas poziva ovo vrijeme došašća. Govori nam da dobro vrjednujemo dane koji su nam darovani, da ih shvatimo kao vrijeme proputovanja, koje je kratko, ponekad posuto iskušenjima i trpljenjem, ali baš zbog toga dragocjeno jer budi i priprema svakoga od nas i čitavo čovječanstvo na buduću slavu Kraljevstva nebeskoga prema kojem svi težimo i gdje Bog živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Mala Marija Magdalena Pacijska, koja je postala velika svetica, svaki put se tijesno privinula svojoj majci, kada se ona povratila kući od svete Pričesti.
“Majko, govorila je ona, dopusti mi biti posve blizu tebi, kako bi bila posve blizu Isusu!”
Privinimo se i mi srcem čistim i punim ljubavi što bliže uz Isusa. Po svetoj Pričesti neka naše srce počiva na Isusovu srcu!
Na koelnskoj katedrali radila su tri klesara. Sva su trojica radili isto: obrađivala kamen. Priđe im neki znatiželjnik i upita jednoga: “Što to radiš?” – “Zar ne vidiš, klešem kamen!”, – odgovorio je. Drugi je rekao: “Zarađujem novac za svoju obitelj!” A treći je iznenadio znatiželjnika odgovorom: „Gradim katedralu!“
Dvojica nisu vidjela katedralu iako su je gradila. Ovo je lijepa poruka i nama…
Nemojmo biti površni! Razmislimo o svom životu! Jesmo li svjesni milosnoga trenutka koji nam je darovan? Odrecimo se svađe, ljubomore i zavisti! Jednom riječju svakoga grijeha!
Molimo žarko i ljubimo svim srcem svoga Boga i prihvaćajmo njegovu svetu volju svakoga trenutka u životu. Tako ćemo pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju braću i sestre.
Božanski Spasitelju, nauči nas bdjeti i biti budni raspjevani Tebi na slavu. Daruj nam milost kako bi bdijući u molitvi dostojno živjeli i svojim životom svjedočili da smo Tvoja braća i sestre, kako bismo Te zajedno dočekali u radosti i zauvijek s Tobom živjeli u vječnoj, blaženoj slavi. Amen.
Ne odgađaj svoje obraćenje
Jedan je mladić živio u odgojnom zavodu u Kalksburgu kraj Beča. Nakon nekoga vremena morao je napustiti zavod, ali je nažalost odatle krenuo lošim putovima odavši se raznim grijesima. Otac mu je pisao ozbiljno pismo sa strogom opomenom da se popravi i postane drugi čovjek.
Sin je 3. prosinca odgovorio rečenicom: „Oče, oprosti mi još ovaj put, od osmoga prosinca bit ću drugi čovjek.“ Osmoga je prosinca mladić susreo više svojih bivših kolega koji su ga radosno pozvali da dođe k njima u njihov odgojni zavod na glavnu svetkovinu Majke Božje. Odbio je i ne sjećajući se obećanja koje je lakoumno dao svomu ocu. Uzaludne su bile dobre riječi njegovih prijatelja. „A što“, odgovorio je on, „ja večeras idem u kazalište i već sam sebi kupio kartu.“
Kad su njegovi prijatelji uvečer dolazili iz Kalksburga u Beč, opazili su kako se prema nebu diže crveni plamen. „Kazalište gori“, čulo se sa svih strana. „O Bože“, povikaše mladići, „i naš je prijatelj unutra.“ Strašni je požar progutao i taj mladi ljudski život, i to na dan kada se trebao promijeniti, postati novi čovjek, kako je rekao svomu ocu.
Život nam je darovan da Boga tražimo,
smrt da ga nađemo, a vječnost da ga imamo!
(P. Nocent)
Životni primjer: Moramo se mijenjati!
Promjene, na bolje, jer s postojećim ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni. Na brojnim područjima i mnogim razinama: kod pojedinca, obitelji, društva, Crkve i svijeta.
U protivnom, ostajemo kratkih rukava, poput djevojke iz slijedeće priče: Upoznala je momka. Svidio joj se. Stasit, zgodan, pametan, vjernik, iz krasne obitelji. Nije ni njoj bilo mane, pogleda te u oči – i zbogom pameti. Svi su vjerovali da će to dvoje mladih ljudi ubrzo stupiti u brak, pred oltar. Ali, „ode mast u propast”.
Ivan je – tako se zvao mladić – posve smireno svojoj djevojci Ruži rekao jednoga kišnog dana: „Ružo moja, iskreno mi je žao, ali prekidam vezu s tobom”.
„Zašto, Ivane moj, vidiš i sam da se nisam, otkako smo se upoznali, nimalo promijenila”?
„Eto, to je razlog”, odgovori joj, i krenu svojim putem. (don Niko Šošić)
