Zbog čega je deset muškaraca postalo gubavo? Teško je dati odgovor na to pitanje. Moguće da su se zarazili od nekoga ili postoji još neki drugi razlog bolesti. Židovi su vjerovali da je ta bolest kazna za LASZON HARA, što znači ogovaranje. Mojsijeva sestra Miriam postala je gubava jer je posumnjala u Mojsija kao jedinog vođu. Ogovarala ga je i osuđivala zbog toga što se oženio sa Seforom iz Etiopije (Br12). Njezina sumnja u Mojsija kao jedinog spasitelja urodila je ogovaranjem, a u konačnici postala je gubava. Teško je reći da je ogovaranje razlog gubi, ali nam guba može poslužiti kao ilustracija života osobe koja se više ne pouzdaje u Boga te spašava svoju poziciju ogovarajući druge.
Postoji razlika između očišćenja i ozdravljenja zbog vjere. Samo jedan gubavac, između njih deset, dobio je od Isusa potvrdu da je njegova vjera živa. Devetorica su željela samo očišćenje, da se pokažu svećenicima i da ih oni proglase zdravima. Oni su se htjeli riješiti isključivo bolesti i zaboraviti na nju. Luka nije ništa zabilježio o njihovoj vjeri. Jednostavno, dobili su što su tražili i otišli su. Izgleda da ni ovo čudo nije ništa promijenilo u njihovim životima. Samo Samarijanac se vratio i dao slavu Bogu. Te riječi ističu njegovu unutarnju promjenu.
Pogledajmo tu scenu. Samarijanac koji je pao pred Isusa na lice i zahvalio mu je – na grčkom jeziku to znači euharisteo. On zahvaljuje, daje slavu Isusu koji ga je ozdravio. Zahvaljuje Isusu kao Bogu. Samarijanac je bio poganin, ali sada potpuno se pouzdao u Isusa bez obzira na to što nije bio Židov. Njegova je vjera specifična jer kao poganin vjerovao je u jednoga Boga. On u Isusu, svojom zrelom vjerom, otkriva Boga i njemu daje slavu. Više ne gleda čudo nego se klanja Bogu. U židovskom hramu nalazio se natpis upućen strancima (nežidovima) da ne smiju prijeći kroz sveto mjesto, osim do označene točke, ako bi ga prešli morali bi umrijeti. Ovdje Isus je taj koji uništava sve zapreke i smrtonosne točke. Samarijanac se približava Bogu, prelazi točku smrti i vraća se u život. Tako i Naaman, prekida s poganstvom i kao dokaz svojega predanja jedinom Bogu, uzima sa sobom zemlju na kojoj ga je Bog ozdravio od gube kako bi od sada slavio jednoga Boga u svojoj domovini (2Krl 5,14-17).
Ni jedno čudo nije toliko važno u Božjim očima koliko naše predanje Bogu u vjeri, u potpunom pouzdanju. Mi gledamo čudo kao najveći dokaz Božje prisutnosti. Ali iz Božje perspektive, najveće je čudo naše pouzdanje u njega. Kada se čovjek ne pouzdaje u Boga, u Isusa Krista, upravo tada događa se guba. To zbog nje čovjek postaje odbačen. Zbog nevjere čovjek se sam isključuje od Boga.
Sumnja u ljubav i Božju dobrotu dovodi do ogovaranja drugih. Dok je Naaman bio sav u gubi, sumnjao je u Elizejevu naredbu da se okupa sedam puta u Jordanu. On je sumnjao u Elizeja iako je on, prema biblijskom izviješću, bio dva put jači od svoga prethodnika Ilije. Na početku se gnjevio. Bio je veliki vođa asirskih vojski. Ali ipak je povjerovao.
Nepouzdanje u Boga dovodi do gunđanja i ogovaranja. Glavno Isusovo djelo je opravdanje. On uništava svaku zapreku kako bi se približio svakom čovjeku. Nemojmo se začuditi ukoliko ogovaranje prepoznajemo kao gubu, utoliko ćemo u sebi, dok ogovaramo, osjećati gadljivost koja se budi u nekom tko vidi tijelo pokriveno gubom.
