Veliki petak je najžalosniji dan ljudske povijesti. Spomendan je Isusove muke i smrti. Isus Krist je osuđen na smrt i umire na križu za nas.
Stojeći pred križem Isusa Krista pitamo se: što nam poručuje križ? On govori o muci i smrti Isusa Krista, o Kristovoj ljubavi, o Božjoj Ijubavi, o grijehu, o težini života, o pobjedi nad smrću, o našem otkupljenju, spasenju… Kristov križ je u središtu povijesti svijeta: o njemu ovisi život, spasenje, sreća svakoga čovjeka. Drvo križa uzrok spasenja i života. Križ nas poziva na uozbiljenje pred samim sobom, pred Bogom i pred braćom i sestrama. Neka ipak iznad svih drugih sadržaja ovlada našim dušama ljubav Božja prema nama.
Zar ima strašnijega znaka u povijesti čovječanstva od znaka križa? Opet zar ima slađega znaka od ovoga znaka? Ljudska ga je okrutnost izmislila. Svi grijesi svijeta i naši grijesi skovali su ga i istesali. Bog ga je prihvatio da za nas umre na njemu. Tako ga je učinio žrtvenikom Ijubavi koja oživIjuje i preporađa, osIobađa, Iiječi i spašava. Zato je križ znak najstrašnije nečovječnosti i ujedno najbožanskije čovječnosti.
U Križ je Zemlja ulila svu svoju patnju i grijeh, a Nebo svu svoju Ijubav i milost. Svojom okomitom gredom znak je da se možemo uzdignuti do samog Neba; svojom vo-doravnom gredom pak označuje raširene Božje ruke spremne da zagrle svakoga čovjeka. Križ je znamen, raspoznajni znak i jamstvo našega spasenja. Križ je znak našega otkupljenja i oslobođenja od grijeha. Sve se odvija u znaku križa. On je nezaobilazan u životu. Zapravo, nema života bez križa. Križ je spasio i obratio sav svijet, istjerao je pokvarenost, vratio istinu, zemlju je učinio nebom, a ljude anđelima. Smrt je postala san… (Ivan Zlatousti)
Filip Neri plakao bi gledajući križ. Sveti Augustin bi govorilo: “Kad pogledamo križ, čini nam se da je Bog poludio od Ijubav prema čovjeku!” Križ je prijestolje smrti i zalog uskrsnuća! Križ je drama samoga Boga u povijesti čovječanstva i drama Ijudska utkana u Božju spasiteljsku providnost.
“Isus je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” Raspeti je imao dovoljno krvi da opere grijehe svega svijeta. Uskrsnuli ima dovoljno snage da vječni život uskrsnuća osigura svakome. Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi. Njegova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život kakav je: često pun boli, patnje; da prihvatimo i smrt kao prolaz u životu. Prenesimo se duhom ne Golgotu i pogledajmo Križ. Pogledajmo Krista, koji je raspet na križu. Pogledajmo trnjem ovjenčanu glavu; njegovo lice koje je puno krvi i znoja; osušena usta od žeđi ugasle oči, čavlima pribijene ruke koje su nas blagoslivijale, kopijem probodeno I otvo-reno srce koje je zadriju kap krvi za nas prolilo.
Sjetimo se to nam je Isus Krist rekao s križa. I danas odjekuju njegove nezaboravne riječi: riječi vječne Ijubavi: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Nikad se uzvišenija molitva nije vinula k nebu. Zatim je Krist rekao riječ milosrđa zločincu s desne strane: “Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!” Potom se čuIa blaga i bolna oporuka majci Mariji: “Majko, evo ti sina”, Sine, evo Ti majke!” Na koncu se vinuo vapaj iz dubine osamljenosti: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” i vapaj iznemoglosti: “Žedan sam!”
Odjeknula je i riječ pobjede: “Svršeno je!”
Napokon je Krist izrekao i zadnju riječ, riječ predanja i posluha svom Ocu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Tako je Krist mučenički umro na križu. Podnio je muku do kraja. Ljudi su htjeli, Sin je izabrao, Otac prihvatio. Mi smo mogli biti otkupljeni I spašeni, da Krist nije morao za to umrijeti. Ni umrijeti ni trpjeti, ni biti siromašan i prezren. Jedan je uzdah Kristov bio dovoljan da otkupi svijet. Križ i Golgota imaju posve jasnu ulogu: za koga se mnogo trpi onoga se i mnogo Ijubi. Nema veće Ijubavi nego ako tko svoj život dade za prijatelje svoje. Krist je umro za nas kako bismo iskusili koliko nas je ljubio i to je sve bio spreman žrtvovati za nas. Htio nas je upisati u svoje srce i svoje ruke “žeIjeznom” pisaljkom da se tragovi ne izbrišu nikada.
Da i mi njega i Boga Ijubimo koji je nas prvi Ijubio. Savršeno je jasno izrečen u Evanđelju prvi razlog muke i križa u dvorani zadnje večere. Potresnije i jezovitije nije mogla biti pokazana zloća grijeha nego krvavim propećem Bož-jega Sina koji je na se uzeo grijeh svijeta. On tri sata visi o tri čavla i svakome od nas govori koliko nas Ijubi. Većega i jačega dokaza (jamstva) od ovoga ne možemo imati.
Mučeničkom čovječanstvu potreban je mučenički Otkupitelj. On je iskusio do kraja bol i patnju. Bol i patnja su naš Ijudski dio. Svi smo mi manje više u bolima kupani, žuIjaju na naši križevi. Nekad smo križ sebi samima, a ponajviše drugima. Uostalom svi smo mi kri-žonoše. Svatko ima svoj križ koji mu je providnost dodijelila. Život nas često razapinje, grijesi nas razapinju. Jedan drugoga razapinjemo zlobom i nepravdom. Svako je tijelo bolesno, svako je srce ranjeno, žaIosno i ponekad krvari…
Krist bi nam bio dalek da nije mučenik. Zdvajali bismo nad besmislom života i nad gorčinom patnje i trpljenja. Padali bismo u očaj, izgubili nadu, ostali bez utjehe. Izgledalo bi nam besmisleno naše trpljenje, upali bismo u kušnju da Boga proglasimo okrutnim… Sada to nitko ne može reći. Krist je sav ostao uz nas, okusio je čitavu Ijudsku bol i patnju. Prvi je prigrlio križ i padao pred nama; prvi je bio progonjen i mučen. Prvi oklevetan, izdan, izrugan, popljuvan i krivo osuđen. Prvi silom rastavljen od svojih i života u naponu snage.
Prvi je iskusio teške boli i duševne muke. Nitko ne može reći Kristu da ne razumije Ijudske boli, da je lako propovijedati križ, ali da ga je teško nositi. On je iskusio u dubini srca bol i patnju. Isus zna što znači biti čovjek. On je to iskusio, proživio i osjetio na svojim leđima. Krist je trpio kao mučenik i umro na križu da nas pomiri s mučeništvom života, da nam dokaže kako bol, križ i nevolja imaju vječnu vrijednost i kao pokora i kao čišćenje i kao kušnja vjernosti I Ijubavi. Isus nam uvijek s križa govori: “Ljubite se međusobno kao to sam ja vas Ijubio!” kao što sam ja vas ljubio do kraja, do potpunoga darivanja sebe; kao što sam ja vas Ijubio da pri-hvatite patnju kao što je ja prihvatih iz vjernosti svom Ocu i svom poslanju; kao što sam ja vas Ijubio, prihvaćajući sve križeve koje i vi susrećete na svom putu: križ umora i boli, križ nepravde I neljubavi, križ neuspjeha i gubitka…
Pravi je smisao križa: prihvatiti patnje da se učini nešto za svoga bližnjega iz Ijubavi prema njemu. UbIažiti njegove patnje i stradanja. Olakšati, a ne zagorčavati život bližnjemu. To večeras mora u nama probuditi križ (i muka). Ne samo Kristovu muku i smrt nego i ljubav prema njegovu Ocu, njegovu ljubav prema nama, njegovo zalaganje i njegovu pot-punu vjernost svom poslanju. Križ i križevi u svojim kućama i koje nosimo znak su i poziv koji nam Isus stalno upućuje:
– Ljubite se međusobno kao što sam ja vas ljubio!
– Budite vjerni svom kršćanskome pozivu do kraja, ma koliko vas to stajalo!
– Ne prljajte svoje kršćansko I ljudsko dostojanstvo!
– Mislite jedni na druge! Pomažite jedni druge! Molite jedni za druge!
Krist je uzeo naše boli i patnje i tako otkupio svijet. Na križu je pobjedio grijeh, zlo i zlobu. Po muci i smrti došao je do uskrsnuća.
Koliko smo puta čuli i danas čujemo riječi Isusove koje je on upravio svima nama: “Hoće Ii tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzima svoj križ i neka ide za mnom!” (Lk 9,24). Možda nam je sve drugo lakše shvatiti nego ovo, jer se ovo tiče nas i jer se ovo traži od nas. A mi znamo: kad se nešto od nas traži, i to je našoj nižoj Ijudskoj naravi teško, i teško ide u glavu. Uprimo svoj pogled večeras u Krista i molimo ga da ovo sve shvatimo i vjerom prihvatimo.
Majka svetoga Josafata, biskupa i mučenika došla je jednoga dana s njime, dok je još bio dijete, u crkvu. U crkvi se pogled maloga Josafata zaustavio na Križu. “Majko” upita dijete, “što je ovo?” Majka je protumačila djetetu muku i smrt Isusovu kako je najbolje znala. U taj trenutak poletjela je iskra ljubavi iz srca Krista Raspetoga u srce djeteta. Zato je srce maloga Jozafata već tada izgaralo iz dana u dan iz ljubavi prema Raspetome. Predragi moji, neka i nas na današnji dan – na dan najdublje žalosti u cijeloj godini – pogled na Raspetoga Krista potakne na žarku ljubav prema njemu. Neka se slika Raspetoga Krista utisne danas duboko u naša srca i duše. Padnimo na koljena i poklonimo se Križu Kristovu! Ljubeći presvete rane Kristove recimo mu: Hvala Ti, božanski Spasitelju na svemu što iz ljubavi prema pretrpio. Mi obećajmo da Te nećemo više vrijeđati. Tvoji smo Kriste i Tvoji hoćemo uvijek biti! Daruj nam milost, da te sve više i više ljubimo!
fra Petar Ljubičić
Foto: Flickr.com