fra Petar Ljubičić – Razmišljanje uz treću korizmenu nedjelju

Evanđelje govori nam o Isusovu susretu sa ženom Samarijankom na bunaru – Jakovljevu zdencu. Isus je iskoristio ovaj susret kako bi Samarijanku doveo do obraćenja, do žive vode. Samarijanka je otvorila svoje srce i dobila dar vjere, povjerovala je. Osjetila je i iskusila kako je Isus prihvaća i želi joj pomoći. Iznenadila se kako Isus o njoj sve zna i to mu ne smeta da je prihvati, zavoli i pokaže joj put do obraćenja i vjere. Samarijanka sigurno nije nikada susrela osobu koja ju je prihvatila i istinski voljela. Svi su je iskorištavali i ponižavali kao osobu. U Isusu susreće onoga koji je ne osuđuje, nego prihvaća i istinski ljubi. To u njoj rađa vjeru u Isusa, vjeru da je u njemu Bog nazočan i da je Spasitelj svih ljudi.

Svojim sunarodnjacima svjedočila je o Isusu: „Kazao mi je sve što sam počinila!“ (Iv 4,39) Htjela je reći, sve zna o meni, a ipak me nije osudio, niti prezreo. U Njemu sam prepoznala onoga koji susosjeća sa mnom i želi mi pomoći. Pokazao mi je kako i ja mogu istinski ljubiti i biti ljubljena. On je doista pravi Spasitelj, očekivani Mesija. Isus, umoran i žedan, traži čašu vode od grješne Samarijanke. Za uzvrat On joj nudi vodu poslije koje se ne žedni: napitak besmrtnosti, vrelo “žive vode” što ga on nudi svijetu. Voda je postala znak Božje ljubavi, blizine, života, ona čisti i žeđ gasi! Bez nje zapravo nema pravog života.

“Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti.” Jasno je da Isus ne govori o vodi iz vrela naše zemlje: izvor – voda besmrtnog života – on je: za sve on jedini.  Svi smo žedni poput Židova u pustinji; svijet je pustinja, život putovanje pustinjom; poput grješne Samarijanke na zdencu Jakovljevu svi smo žedni: žedna je duša neprolazne Ijubavi, neuvele sreće, istinske pravednosti… žedni smo života vječnosga… Isus je došao donijeti život, život u punini. On jedini nudi odgovor na čovjekov životni smisao, u svjetlu života, smrti i uskrsnuća svoga.

Samarijanka je iznenađena, kad joj Isus, sjedeći na zdencu, izjavljuje: “Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: „Daj mi piti – ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive.“Stoga ona počinje razgovor. Ali Gospodin ozbiljno tvrdi: “Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.” Tko primi od te vode posjedovat će u sebi stalni princip vječnog života, milost posvetnu što je Krist daje svima koji vjeruju u njega. On je njen neiscrpni izvor; dosta je pristupiti i crpsti. Na njemu crpimo prije svega po krštenju koje u sakramentalnom znaku ponavlja simboli-zam vode. Ali da mognemo tu živu i životvornu vodu piti – moramo vjerovati. Isus stvarno produžuje svoj razgovor sa ženom sve dotle dok je nije priveo vjeri tako da se ona – u po-četku nepovjerljiva – žurno vratila u grad i navijestila dolazak Mesije.

Krštenje i vjera jesu dva dara intimno međusobno povezana: onaj koji vjeruje može biti kršten, a krštenjem se opet ulijeva vjera. Krštenje uranja čovjeka u živu vodu koja istječe iz probodena Kristova Srca; to je voda koja čisti, napaja, oživljuje i u srcu koje vjeruje postaje izvorom žive vode koja teče živahno i poletno u život vječni i k njemu vodi. Gospodin se želi susresti sa svakim od nas. On dobro zna i vidi da smo često žedni jer smo tražili vodu po praznim, presušenim i zagađenim bunarima. Svi manjeviše žeđamo za duhovnošću, a ne prihvaćamo ono šo nam Krist nudi. Mnogi nasjedaju krivim, opasnim i otrovnim pokretima. Opasno je čitati literaturu o reinkarnaciji=ponovnom rađanju, pratiti horoskope, baviti se jogom, čitati newage literaturu. Čuvajmo se magije, okultizma i raznih sekti.

Isus je naš jedini Iscjelitelj i Spasitelj. U čudesnom razgovoru sa Samarijankom Isus je otkrio izvor žive vode koja teče u život vječni. Zamolimo ga i mi da nam daruje tu vodu koja će nas usrećiti. “Gospodine, daruj mi te vode da više ne žednim…” Bila je to molba zbunjene Samarijanke. To vrelo vode je srce Božje – nepresušno vrelo: života, ljubavi, milosti, oproštenja, svetosti. Kod toga božanskog izvora nitko ne mora biti žedan. U Isusu, po Isusu svima nam je ponuđeno sve: Bog i u njemu sve. Na nama je primiti i čuvati ponuđeno uz bilo koju cijenu – naš Gospodin nema cijene. Čitamo u povijesti Crkve: devet godina skapavao je u tamnici sv. Lucijan. Vrlo često da-nima mu ne bi dali ništa jesti, a onda bi mu ponudili najbolja jela uz uvjet da se odrekne Krista i zavjeta krštenja. Mučenik je volio glad nego otpad. Krvnici su izmišljali najstrašnija mučenja: živa ga rastezali na mučilima, kidali mu tijelo užarenim kukama… ali on je sve izdržao: da sačuva svoj zavjet krštenja, Božji život u duši, rado je dao zemaljski. 

Primjer i poticaj nama; svi nosimo dvostruki život: kratki zemaljski – dobili smo ga rođenjem; besmrtni – dobili smo ga krštenjem: novim rođenjem “od vode i Duha Svetoga”. Koji više cijenimo? Koji bolje čuvamo? Odgovorimo sebi! Samarijanka, zahvalna Isusu, svjedočila je svojim sumještanima. Govori im kako je susrela Isusa i u Njemu osobu koja budi vjeru, vraća nadu i uči istinski ljubiti. Njezini sumještani su se i sami u to uvjerili i molili Isusa kako bi ostao kod njih. Zamolimo ga i mi da ostane s nama kako bi i mi postali njegovi pravi svjedoci u ovom nev-jernom i nezahvalnom svijetu. Amen.