Iako se sve više ljudi odlučno protivi ubojstvu nerođenog djeteta, oko nas se ipak nalazi jedan broj onih koji su sudjelovale u oduzimanju života svoga ili tuđeg djeteta. Tako su svi oni zadobili teške duševne rane. Potrebno im je pomoći da shvate svoje zablude, da se raskaju, kod Boga postignu oproštenje, te se izliječe od duševnih rana.

To se tiče i onoga tko je ohrabrivao, nagovarao, ili nekoga vodio na usmrćivanje djeteta, tko nije iskoristio svoje mogućnosti djelovanja da bi se spriječilo ubojstvo, a tiče se i svih onih koji su sudjelovali u proizvodnji, distribuciji, prepisivanju, izdavanja i upotrebi abortivnih sredstava, kao i sredstava koje upotrebljavaju za pripremu oplodnje u epruveti. O tome ćemo dati kraće obrazloženje. 

Od ukupnog broja ubijene nerođene djece, možda već i preko polovine ubojstava se odnosi na onu djecu koja su začeta, ali se još nisu niti usadila u maternicu. Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u sluznicu maternice tek oko 6. dana nakon oplodnje jajne stanice. Rani, beta HCG testovi na trudnoću su pokazali da uz svaku vrstu spirale, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku vrstu antibaby pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima nakon začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je ona bila trudna.

Čujemo da ubiju i vrlo mnogo djece začete u epruveti, te da se od ukupnog broja tako začete djece, rodi manje od 5 % Mnogu takovu malu, živu djecu začetu u epruveti drže smrznutu po frižiderima. Isus je rekao: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.” (Mt, 25,40). A naš najmanji brat ili sestra je ono malo, tek začeto dijete. Nije dovoljno raskajati se i ispovijedati samo zbog ubijanja, nego i zbog svih ostalih grijeha. Ranjena osoba treba prepoznati neke psihičke posljedice koje mogu pomoći u obraćenju i izliječenju, a to su npr. spoznaja da se je učinilo zlo, žaljenje zašto se je to učinilo, želja za izlaskom iz takovog stanja, čvrsta odluka da se više neće griješiti itd. Sasvim je normalno da se ove reakcije jave i ta razmišljanja ne treba potiskivati. Za oproštenje, spas duše i djelotvorno izlječenje, potrebno je prihvatiti Isusa Krista koji je Bog, Spasitetlj i Otkupitelj. Bez Božje intervencije se ne može postići niti oproštenje niti izlječenje.

Čovjek treba priznati da mu je oproštenje grijeha potrebo i da ga je sudjelovanje u ubojstvu sina, kćerke ili druge djece teško ranilo. Treba priznati da brojne pojave koje proživljava, kao što su nesanice, noćne more, tuga, duševne boli, gubitak koncentracije, grubost, poremećaj u komunikaciji s ljudima itd., dolaze zbog unutrašnjih rana koje je zadobio. Možda liječenje započne upravo dolaskom suza. One otvaraju srce i dušu. Suze su najprikladnija reakcija na smrt, na gubitak i na tragičnu osobnu pogrešku. Svaki čovjek plače svojim vlastitim suzama. Naravno, potrebno je mrziti zle postupke, ali mržnja samoga sebe nije rješenje. Treba biti sretan što ovo ipak nije konac priče. Zbog nekog lošeg postupka ili jednog perioda našega života, bez obzira kako bio zao, ne znači da se naš unutrašnji život mora nastaviti u lošem pravcu.

Oproštenje je još uvijek moguće!
Ako netko u to sumnja, neka u Sv. Pismu Novoga zavjeta pročita prispodobu o milosrdnom ocu koji oprašta (Luka 15, 11-32).
Čovjek koji prizna svoj grijeh, svakako da podizanjem svojih umornih očiju na Križ ima priliku uočiti veličinu Božjeg milosrđa. Čak je Isus umro zato da bi grijeh mogao biti oprošten, da bi se postiglo vječni život na Nebu i da bi se već sada na zemlji, moglo započeti živjeti u milosti posvetnoj.

Treba imati povjerenja u ispovjednika. Potpuno izlječenje duše se postiže u Sakramentu Svete ispovijedi kod onog svećenika koji ima vlast u Božje Ime raskajanom griješniku otpuštati grijehe. Svećeniku, u Svetom Sakramentu Ispovijedi treba reći sve svoje grijehe, za sve njih se pokajati i odlučiti da se nikada više neće griješiti. Može se dogoditi da netko shvaća da mu je Bog oprostio, a da se još uvijek teško osjeća. Tada treba uočiti razliku između krivice i žaljenja. Kada čovjek učini neko zlo, on se osjeća krivim. Naravno da se treba odmah pokajati, zamoliti Boga za oproštenje, odlučiti da se više neće griješiti, ispovijediti i činiti što se može da bi se ispravila pogreška. Ali, kada se je u skrušenoj, potpunoj i valjanoj ispovijedi, dobilo odrješenje od svećenika koji ima pravo na odrješenje od takovih grijeha, treba biti svjestan da krivice više nema. Ono što je preostalo, to se zove žaljenje. Čovjek već inače žali za moge loše stvari koje se oko njega događaju, a za koje on nije kriv. Žaljenje koje čovjek osjeća nakon oproštenja grijeha, kada krivice više nema, predstavlja žaljenje na otprilike takovoj razini kao što žalimo što je u nekoj dalekoj zemlji netko nekoga ubio, a da mi za to nismo krivi. Međutim, to žaljenje može biti vrlo korisno. Ono čovjeka treba potaći na još veću povezanost s Bogom, te da još više čini dobra djela. Braneći tako živote drugih ljudi, uključujući i djecu prije rođenja, pomaže se da svijet u kojemu živimo bude sretniji.

I na koncu, evo sažetka kako postići unutrašnji mir i duševno izliječenje.

1. Čovjek treba priznati da je sudjelovao u smrti svoga ili tuđega djeteta.
2. Okrenuti se Bogu, Davaocu i Izvoru života, i tražiti od Njega oproštenje svih svojih grijeha u temeljitoj, skrušenoj i valjanoj ispovijedi kod Katoličkog svećenika koji ima vlast dati odrešenje od takovih grijeha
3. Zahvaliti se Bogu za dar svoga vlastitoga života i tražiti od Njega milost da bi se poštivalo svoju vlastitu osobu i svoje vlastite vrijednosti.
4. Izbjegavati načine umjetnog bijega kao što su alkoholizam, droga, uzbudljive i opasne aktivnosti, izolacija od drugih ljudi.
5. Dati ime ubijenom djetetu i predočiti si ga u rukama Boga. Treba ga zavoljeti, te duboko i iskreno požaliti što ga se je ubilo. Ono je poput nevine Betlehemske dječice postalo žrtvom rata koji se u svijetu vodi pritiv Isusa Krista i protiv Evanđelja.
6. Pronaći svoje vlastite vrijednosti, dobre uzore i pravi smisao života. Zahvaliti Bogu za sposobnost da se istinito prizna što je bilo nekada, što je sada, a što se s Božjom pomoći može postati.
7. Kroz molitvu ići za tim da se popravila veza svoje duše s Bogom. Moliti se za spoznaju Božje volje, što Bog traži od nas sada, kao i za milost da to ispunimo.
8. Biti spreman svoje obračeničko iskustvo, u odgovarajućoj situaciji, reći drugima s ciljem i na način da oni ne bi počinili grijeh.
9. Pomoći drugim ljudima koji su sudjelovali u usmrćivanju nerođene djece da postignu oproštenje i izliječenje, da nađu novi život, u skladu s naukom Katoličke Crkve.
10. Treba osloboditi svoj život od nestrpljivosti i nasilja, imajući na umu da je ozdravljenje nekada postupan proces. Izgrađivati nježnost i blagost prema sebi. Dragi Bog čovjeku želi sreću, radost i zdravlje. Onaj tko bi i nakon valjane ispovijedi i odrješenja i dalje sam sebe upropaštavao, taj bi zapravo time pokazivao manjak vjere u dragoga Boga. Isus Krist je došao na zemlju upravo zato da oslobodi griješnika i da mu donese sreću i mir. Prihvatimo velikodušno taj Božji dar, prihvatimo velikodušno mir duše koji nam dragi Bog želi i nudi.
11. Poštivati predbračnu čistoću i bračnu vjernost. Ne smije se provoditi seksualni život prije niti izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog i koji je nerazrješiv do smrti jednoga od supružnika.
12. Ponovno se naučiti smijati. Donošenjem sreće u živote drugih ljudi, doživljava se i vlastita sreća.
13. S Božjim milosrđem se ne smije poigravati i misliti da se smije griješiti, a Bog će opraštati. Isus je u Sv. Pismu pri opraštanju također govorio : “Idi i ne griješi više!”
14. Potrebno je izbjegavati svaki grijeh, voditi primjereni kršćanski život, živjeti u potpunosti onako kako nas uči Sveta Katoliča Crkva. To između ostalog podrazumijeva sudjelovanje na Sv. Misi svake nedjelje i zapovjedanog blagdana, a po mogućnosti i češće. Treba čitati Sv. Pismo, činiti pokoru i svakodnevno se Bogu moliti.

Dr. med. Antun Lisec

” … Sada ovako govori Jahve,
koji te stvorio Jakove,
koji te sazdao Izraele:
” Ne boj se, jer ja sam te otkupio ;
imenom sam te zazvao: ti si moj !
…
Ne boj se,
jer ja sam s tobom.
S istoka ću ti dovesti potomstvo
i sabrat ću te sa zapada.”
…
Ne spominjite se onoga što se zbilo,
nit mislite na ono što je prošlo.
Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate ?
Da, put ću napraviti u pustinji,
a staze u pustoši …”
(Izajia 43 :1,5, 18-19)
……..