Jednom zgodom upitao je svećenik petogodišnjeg dječaka: “Čuj Francek, ljubiš li ti našega Spasitelja?” “O da, gospodine župniče!” “Ali ljubiš li ga svim srcem svojim?” – “Ne, jer je moje srce zato premaleno. Ja ga ljubim svim srcem njegovim!”
Vjerojatno ovaj dječak nije ni sanjao, kako je veliku istinu rekao. Bog je naime tolika neizmjerna dobrota, da ga nikada svi anđeli, svi sveti i svetice Božje, i svi ljudi koji su živjeli i koji će još živjeti – nisu u stanju ljubiti onoliko Boga, koliko on zaslužuje.

Bogu nisu ni najmanje trebali bezbrojni korovi anđela, a ipak ih je stvorio, da i oni uživaju u njemu. Stvorio ih je iz same dobrote i ljubavi. Nisu mu trebali ni ljudi, te je i njih stvorio da uživaju u stvorenim ljepotama prirode, a iza kušnja ovoga života da zauvijek uživaju Boga.

Stvorio ih je iz čiste ljubavi. Radi čovjeka Bog je stvorio i bezbrojna prirodna dobra da mu služe na ovome svijetu. No kudikamo više učinila je dobrota i ljubav Božja za naše spasenje nakon Adamova pada.

Bog je obećao Spasitelja. I kada je došlo vrijeme poslao je Sina svoga na ovaj svijet. “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu” – kaže sv. Ivan, kako smo čuli u današnjem drugom evanđelju.

I Sin Božji Isus Krist donio je božansku nauku Evanđelja, Ustanovio je svete sakramente, napose divnu žrtvu svete Mise. Samog sebe daje za hranu našim dušama u svetoj Pri-česti. A vrhunac ljubavi posvjedočio nam je svojom žrtvom na križu.

“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” – čuli smo u svetom evanđelju.
Godine 1853. umro je glasoviti Francuz Fridrik Ozanan, sveučilišni profesor u Parizu. Smatraju ga najvećim svjetovnjakom apostolom 19. stoljeća. Cijelog svog života bio je djetinje odan Crkvi. Pobožan poput djeteta. Osobito je rado razmatrao Muku Isusovu i križni put i kod toga je često gorko plakao. Jednom ga njegov brat zatekne kako pred raspelom roni suze. Iznenađen upita ga: „Zašto plačeš?”

Fridrik mu kroz suze odgovori: “Kad promatram što je sve Isus za nas pretrpio, a mi smo mu ipak toliko nezahvalni, moram plakati.”

Predragi! Mi vjerojatno ne plačemo pred raspelom kao ni u pobožnosti križnoga puta. Nije ni nužno. Potrebno je samo da nam srce plače što smo Isusu toliko nezahvalni, premda nas je On toliko ljubio.

Zaista na križu nam je dao najveći dokaz ljubavi i milo nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi, držeći njegove zapovijedi. On će se onda radovati nad nama i naša radost bit će potpuna (usp. Iv. 15,9-17).
I svima onima, koji njega ljube, nakon kratke kušnje na zemlji dat će život vječni na nebu. Onaj život, kojega Apostol Pavao nije mogao opisati, nego je samo rekao: “Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti je u srce ljudsko unišlo, što je Bog pripravio onima, koji njega ljube”.

Da uzvratimo Bogu toliku dobrotu i ljubav zaista je srce naše premaleno. Kad bismo htjeli dostojno ljubiti Boga, morali bismo si na neki način posuditi Njegovo Srce, da mu barem donekle uzvratimo ljubav za ljubav. Zato Boga ljubiti, to je naša najveća dužnost na zemlji.
Ali ujedno i naša najveća sreća na zemlji, kao što je najveća nesreća na zemlji ako čovjek ne ljubi Boga.
A Boga ne ljubi i ne može ti biti Božji prijatelj, tko ne mari za njegove zapovijedi, tko živi u smrtnom grijehu. Takav Boga ne ljubi. Takav nema milosti posvećujuće. On pred Bogom nema vrijednosti i ide u susret vječnoj propasti. Nastojmo Boga ljubiti svim srcem svojim koliko možemo. Više on ne traži od nas. Kako veliko srce nam je darovao, tolikim srcem ga ljubimo. On će biti time zadovoljan i učiniti će nas zauvijek blaženima.

Bila je na samrti jedna redovnica uršulinka koja je svojom srdačnom ljubavlju prema Bogu do smrti izgrađivala svoje susestre. Nije se ništa bojala smrti. Dapače, činilo se da čezne za trenutkom, koji će njezinu dušu odvesti Bogu. A što je bio tome temelj? – pokazuje njezina riječ, što je kazala malo pred smrt: “Moje najveće, zapravo jedino veselje ovdje na zemlji bila je misao na neizmjerno savršenog Boga, a osobito na njegovo neizmjerno milosrđe. Zato je i moja najveća, jedina čežnja Velikog, neizmjernog Boga jasno gledati i savršeno posjedovati.” (Koch XI 108,3 – Čežnja za Bogom).

O, kad bi i naša žarka ljubav prema Bogu upravljala sve misli i sve čežnje našeg srca prema Bogu – onda bismo i mi svoju sreću našli u Bogu već ovdje na zemlji, a pogotovo u vječnosti.

Tko ljubi Boga razumije se da će ljubiti i bližnjega. “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (evanđelje).
Kad bismo vršili ovu, ne samo preporuku ili savjet, nego zapovijed Isusovu – kako bi lijepo izgledao naš međusobni život? Bilo bi to malo nebo na zemlji. Znali bismo onda strpljivo snositi slabosti svoga bližnjega. Bili bismo uvijek pripravni pomoći bližnjemu, čak i uz velike žrtve. Ta, Isus je za nas sve žrtvovao. Kako ne bismo onda i mi barem nešto za njega žrtvovali? Nestalo bi onda svake svađe, zavisti, vrijeđanja i osuđivanja. A teškoće i patnje života podnosili bi hrabro i strpljivo na izgled drugima.

Jedna književnica iz Ženeve (Hochmann) pripovijeda o jednoj mladoj djevojci s kojom je priroda maćehinski postupala. Njezina nerazborita majka u trenutku srdžbe kazala joj je zbog toga njezinog nezgodnog vanjskog izgleda: “Tebe neće nitko nikada ljubiti”.
To je pogodilo kćerku kao ubod u srce. No u taj trenutak stvorila je ona odluku: “Bit ću prema svakome vrlo prijazna i ljubazna.” Ona je to doista i bila i zato je bila općenito obljubljena. Uzeo ju je jedan čestit muž, kome je ona bila najbolja domaćica i majka obitelji. Kad je umrla, dao joj je muž napisati na grobni spomenik: “Ona je bila anđeo moga života” (Koch XII 765,3 – Put k sreći).

Da, djelotvorna ljubav najsigurniji je put i zemaljskoj sreći. Nastojmo i mi biti iskrenom i djelotvornom ljubavi veselje bližnjima svojima, anđeli utjehe. Onda ćemo biti i veselje samome Bogu, te će nas On jednom primiti u vječno veselje gore na nebesima! Amen.

Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka

Neka ugledna visokoobrazovana žena, majka četvero djece, čiji je muž bio specijalist medicine, došla je na liječničko savjetovanje jer je bolovala od progresivne paralize, a trebala je uskoro roditi. Tražila je savjet i dobila ga.

Naime liječnik, osvjedočeni vjernik, rekao joj je: „Dijete ne smijete ubiti jer je to zločin. Vi ste bolesni, ali Vaše se dijete može roditi posve zdravo. Rodi li se bolesno, nosit ćeš njegov križ zajedno sa svojim. U svakom slučaju, molim Vas, nemojte ubiti svoje dijete. Ako ga rodite, ja ću ga držati na krštenju i bit ću mu kum.“

Dijete se rodilo zdravo. A liječnik je ispunio svoje obećanje i sljedećih godina pohađao svoje kumče i njegovu majku pokazujući mnogo ljubavi i brige za njih.

Na dan svoga vjenčanja neka je djevojka došla liječniku. Od srca mu je zahvalji-vala što je uopće živa i što taj dan sva sretna stupa u brak. Liječnik nije shvaćao o čemu je riječ jer djevojku nije poznavao. No ona mu je objasnila: „Kada me je moja majka pod srcem nosiIa, došla je k Vama da me odstranite. Međutim Vi niste pristali. OdbiIi ste je. Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka. Vama prema tome dugujem život pa Vam od srca zahvaljujem.“

S pravom bismo mogIi reći da ju je majka začela, a liječnik rodio, jer da njega nije bilo, ova bi djevojka bila umorena i bačena na smetište. Evo što može učiniti pravi liječ-nik, istinski zaštitnik i čuvar ljudskog života.