Osnovna je poruka Božića: prihvatiti Isusa. Svima koji ga primiše (prihvatiše) dade moć da postanu djeca Božja. Ono što je osnovno u svakoj obitelji jest uzajamno prihvaćanje.
Potrebno je da se prihvatimo uzajamno i da se stavimo na raspolaganje jedni drugima. Tko to može i tako čini, taj ostvaruje poruku Božića.
Tako nam Božić pomaže da bolje shvatimo obitelj… Božić nam daje snagu da u obiteljima jedni druge prihvaćamo jer je i nas Bog prihvatio u Kristu. Obitelj nas uči da se međusobno prihvaćamo, da upoznamo zakon života i da se stavimo na raspolaganje jedni drugima…
Obiteljski život očitovanje je Božjeg života. Jedini put da očuvamo naše obitelji jest ljubav, razumijevanje, milosrđe i posvemašnja dobrota.
Obitelj je nepresušno vrelo svetosti, ljubavi i života – prva i najveća životna škola. Ona je bila i ostala glavni i najvažniji životni zadatak.
Obitelj je početak, izvor i korijen ljudskoga društva, Crkve i domovine. Sudbina naše Crkve i domovine ovisi o stanju obiteljskoga života. Najvažnije u čovjeku gradilo se, gradi se i uvijek će se graditi u obitelji.
Najdublje radosti i najteže žalosti pruža nam život u obitelji.
U obitelji se živi dubina našega života. Jednostavno, bez obitelji, bez obiteljskoga ozračja, nezamisliv je istinski pravi ljudski život. Bog nas susreće u obiteljskom životu.
Bog – neizmjerna ljubav – zamislio je kao mali kutak raja u ovoj suznoj dolini. Sam Bog se utjelovio – postao čovjekom u nazaretskoj obitelji. Došao je k nama da bi ovu zemlju pret-vorio u raj, a sve ljude u jednu veliku Božju obitelj. Zato smo u Isusu svi braća i sestre, djeca nebeskoga Oca.
Obitelj je svetište i ognjište ljubavi. Moramo je čuvati.
Kriza koja je zahvatila sva područja života, posebice je zahvatila obitelj.
Tako kažemo da se za obitelj došla teška i sudbonosna vremena.
Obitelj je toliko uzdrmana i ugrožena da joj je teško naći lijeka. Svaka se četvrta, treća, gotovo već i druga obitelj raspada.
Sve je manje ljubavi i sreće, vjernosti i radosti.
Obitelj sve više razara i uništava nevjera i razvrat, rastave i pobačaji.
Mnoga djeca su ovisna o drogi, alkoholu i drugim porocima.
Novine, razna piskarala, pornografski časopisi, TV uvelike uzrokuju propadanje obitelji i ubijaju obiteljsko ozračje i duh.
Pitamo se zašto je brak postao nešto potrošačko „Muž i žena nisu više drage osobe, dva nerastavljiva dijela jednoga tijela, nego roba koja se kupuje i prodaje, uzima i baca, mijenja i iskorištava” (dr. Ivo Bagarić).
Slušamo svaki dan kako se jedni drugima tužimo: obitelji su postale nesretne, bolesne, ranjene, u krizi su i raspadaju se.
Nitko nikoga ne sluša, još manje poštuje. Svatko misli da je on najpametniji. Roditelji za sve optužuju djecu, djeca se stalno tuže na roditelje.
Stariji i mlađi se nikako ne razumiju, stalno su u „hladnom ratu”. Time se ništa ne rješava. Naprotiv problem postaje još veći i teži.
Zašto je obitelj zapala u krizu i zašto je došla ta opaka bolest?
Zato što su obitelji izgubile Isusa Krista. On je temelj i oslonac svake obitelji.
Nestalo je Duha Božjega, spremnosti na žrtvu, samoodricanja. Vjera je oslabila i kod nekih potpuno iščezla. Molitva se ugasila. Crkva je Kristova zabrinuta za obitelj i zove nas da se vratimo Bogu.
Tajna obiteljske sreće stoji u poštivanju Boga i njegovih zapovijedi. Unesimo u obitelji Kristovo Evanđelje i njegov Duh. Posvetimo se preko Bezgrješnoga Srca Marijina Isusovu Srcu!
Nemojte misliti da je sreća u obitelji i budućnost djece osigurana tamo gdje u kuću ulazi dosta novaca, pa bile to kune, marke, dolari.
Ne mislite da je sreća u obitelji osigurana time što je u kuću unesen novi namještaj. Sve to može biti dobro i korisno, ali nije dovoljno da te zaštiti od nesloge i jada.
Svi znamo za jednu obitelj koja nije tako-rekuć ništa imala, živjela je u siromaštvu, ali veće sreće, zadovoljstva, mira i sloge nije se nikada našlo na ovoj zemlji. Bila je to obitelj koju danas slavimo: Sv. obitelj.
Ponekad su djeca, teret, žrtva, patnja, ali i životna sreća. Doista su sreća na zemlji i ona će biti vratar koji će otvoriti nebo i put k vječnoj sreći ako ih se prima iz Božje ruke i odgoja ih se za Boga. Sav novac koji se stječe na zemlji, sva djela koja se stvaraju, sve kuće koje se grade, sve što se u kuće unosi i nabavlja sve će to vrijeme odnijeti, ali ono što će nas neprestano činiti sretnim i zadovoljnima jest međusobna sloga i valjano odgojena djeca. Ako ovoga nema, sve drugo ne vrijedi ništa.
I mladi su pozvani ljubiti i poštivati svoje starije.
– Biti uvijek ljubazan s njima. Razgovarati s njima, pozorno ih slušati, što govore, makar je to stoputa ista stvar koju slušamo.
Biti im stalno zahvalan, znati prijeći preko njihovih slabosti, nesavršenosti i nespretnosti. Potrebno čuvati se da ih ne ponizimo.
Korisno je poslušati njihove savjete i ne prezirati njihovo iskustvo.
Isplati se brinuti se za njih i njegovati ih kad su bolesni. To su oni zaslužili. Hvale vrijedno je pomagati im uvijek kad god je to potrebno. Ako su daleko, trebalo bi ih pohoditi, javiti im se kartom i pismima! Imajte malo vremena za njih…
Neka zajednička molitva u obitelji bude ona Božja kišica koja će gasiti nezadovoljstvo, neslogu…
Sveta Obitelj nas uči da je sreća u duhovnom bogatstvu…
Jedni druge spašavajmo, čuvajmo i popravljajmo…
Učinimo jedni drugima život ljepšim, lakšim sretnijim…
Dobro je upitati se: Što ću učiniti da mojoj obitelji bude sa mnom lakši život?
Zašto mu nisam oprostila? Muža su donijeli mrtva kući.
Dugo godina su se poznavali. Zajedno su i hodali. Voljeli su se onako mladenački i zano-sno. Bili su i vrlo zaljubljeni. Njihova ljubav je bila čista, sveta. Čuvali su se da jedno drugo nikada ne povrijede i ne dovedu u napast. Svi su mislili da su kao stvoreni jedno za drugo.
Vjenčali su se i dva mjeseca živjeli sretno. Onako kako se samo poželjeti moglo. Jednoga dana muž je svojoj dragoj nešto rekao. To je nju toliko povrijedilo da mu je dala do znanja da mu to ne može oprostiti.
“Kako si mi to mogao reći? To od tebe nisam očekivala. Tu ranu koju si mi nanio nosit ću čitava života. Zašto samo…” – ponavljala je uvrijeđena gospođa.
On je tražio od nje da mu oprosti. On to nije želio. On se iskreno kajao i odlučio je da to više nikada neće učiniti. Nije pomoglo ništa.
Otišao je na posao. Bio je jako nemiran, uzrujan. Nije mogao izdržati. Vratio se s pola puta da ponovo pokuša svoju dragu moliti, da mu oprosti.
“Ženo draga, oprosti mi, ja ne mogu ovakav ići na posao. Ti znaš kako je moj posao od-govoran. Ja sam drvosječa u šumi. Dopusti mi da te poljubim. To činim svaki put kad idem na posao. Ona mu to nije dopustila. Kad ju je htio poljubiti, ona je okrenula glavu na drugu stranu.
Onako tužan i tjeskoban otišao je na posao. Bio je to zadnji dan njegova života na ovoj suznoj dolini. Dok je rezao jedno stablo, nespretnim jednim potezom je učinio to da je stablo palo po njemu. Na mjestu je ostao mrtav. Navečer su ga četvorica kolega donijeli kući.
Kako je bilo njegovoj ženi kad je vidjela mrtva svoga muža. Uhvatila se za kosu i vrištala je: “Zašto mu nisam oprostila, kad me jutros toliko puta molio? Ja sam kriva za njegovu smrt! Bože, oprosti mi!”
