Temelj tom naviještanju je njezina zahvalnost prema Bogu koji je oživljuje svojim duhom i ljubav prema ljudima.
Propovijedanje vesele vijesti o spasenju svih ljudi u Isusu Kristu je osnovna dužnost Crkve, svih kršćana i nas ovdje. Na to nas obvezuje Kristova ljubav i njegova zapovijed.
Ne zaboravimo da je Crkva misionarska. Isus je bio prvi misionar. Svaki od nas je misionar. I mi smo misijsko područje i pozvani smo da se svaki dan obraćamo.
Prošlo je već 1985. godina od onoga trenutka kad je Isus rekao apostolima i njihovim nas-ljednicima: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle i učinite sve narode moji učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!” (Mt 28,18-20).
“Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osuditi će se!” (Mk 16,15-16).
Apostoli su izvršili Kristov nalog. Razišli su se diljem svijeta, posijali sjeme Božje riječi po njivama ljudskih srdaca.
Veliki dio čovječanstva je još uvijek nekršćanski, ne poznaje Krista ni njegovo evanđelje.
Mi katolici trebamo biti sretni što se nalazimo u katoličkoj Crkvi, gdje dobivamo obilje mi-losti, te se možemo mnogo lakše spasiti nego drugi, pod uvjetom da se poslužimo svetim sakramentima.
Nemojmo nikada zaboraviti: Osnovni zadatak Crkve jest naviještati da je Isus Krist umro za naše grijehe i uskrsnuo radi našega spasenja.
Isus je svima pomagao, oslobađao je ljude od svih sila tame, liječio ih i spasavao.
Neka današnji dan – misijski dan – bude dan vjere i dan akcije.
Probudimo svi svijest, da se širenje kraljevstva Božjega tiče svih nas i da smo svi dužni doprinijeti svoj dio. Danas je svima jasno da je crkva jedina nada i jedino utočište čovje-čanstva. Crkva smo svi mi.
Bog hoće da svijet spašava po nama: posredstvom hierarhije, svećenika, redovnika, re-dovnica i svega vjernoga puka, tj. svih nas.
To je teška i odgovorna zadaća. Sjetimo se da je Isus rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” (Mt 28,20).
Ovogodišnja misijska nedjelja neka bude dan akcije. Cijeli naš život trtebao bi biti protkan misijskim radom. To je naše životno i glavno poslaanje.
Potrebno je uvijek iznova sjećati se milijuna i milijuna pogana koji nisu upoznali Krista i Bož-ju ljubav. Molimo i za sve one koji slijede neku od velikih religija.
Molimo da Gospodin pozove što više mladih koji će se postati – misionari da budu neu-morni u naviještanju radosne vijesti.
Pomozimo im svojim molitvama i žrtvama, milostinjom i ostalim dobrim djelima!
Primjer: U Kini je prešao na katoličku vjeru otac sa svoja dva oženjena sina i unucima. Samo su snahe ostale poganke. Starome ocu bilo je to silno teško. Kada nisu koristile opomene, odlučio je za obraćenje svojih snaha tri puta u tjednu postiti i dnevno moliti po tri krunice, dok se snahe ne obrate. Tako je činio pet godina. A onda je Gospodin pogledao na njegovu žrtvu i snahe su primile sveto krštenje.
Jedan kineski misionar, salezijanac, pripovijeda. Jednom mu dotrča u susret dječak s vije-šću: “Dragi oče, moj otac želi primiti sveto krštenje!”
Misionar ga upita zašto je tako slab i mršav? On odgovori: “Postio sam tri dana da se moj otac obrati i pokrsti!”
Divne li revnosti maloga novog kršćanina čija je obitelj bila poganska.
U Viktoriji Niansi našao je misionar jedne večeri pred crkvom maloga zaplakanoga Crnca od šest godina koji je već išao u školu. Kad ga je misionar upitao zašto plače, dječak je odgovorio: “Zar nisi vido kako on trpi?” “O kome ti govoriš, tko trpi!?”
Malecki reče: “O našem Isusu pribitom na križu!” Mališan je u crkvi promatrao Isusa na križu i zbog toga je proplakalo njegovo srce.
Misionar ga je pohvalio. A dječak tada reče: “Oče, dopusti da Isus utješi mene sirotu i da mi se nasmiješi kad ga primim u s vetoj Pričesti. Dopustite mi pristupiti sv. Pričesti!” Svećenik mu je dopustio…
U listopadu 1860. godine jedne pariške novine donijele su jedan članak u kojem opisuju nekoliko katoličkih mladića koji su radosno i otvorena čela položili svečane zavjete: čisto-će, siromaštva i poslušnosti i odrekli se zauvijek svijeta i svjetskih uživanja i posvetili se isključivo Kristu i njegovoj službi. Ti mladići su bili budući katolički misionari. Jedan od njih bio je i Damjan De Veuster, seljački sin Flandrije.
Njegova ljubav prema neumrlim dušama dovela ga je na osamljeni otok Molokaj, u središ-te Tihoga Oceana, među gubavce.
Na taj otok američka valda slala je sve gubavce da tamo umru. 16 punih godina sve do svoje smrti ostao je otac Damjan tješeći i pomažući svim dušama. I sam je obolio od gube.
Kad mu je vlada iz Honelulu ponudila guvernerstvo (upravu) nad Malokajem i godišnju plaću od 10.000 dolara. Damjan je odgovorio vladi: “Nudite mi 10.000 $ za moj rad na Molokaju. Primite na znanje da za taj novac ne bih ostao ni pet minuta. Jedino Bog i spa-senje duša me drže!”
Kad bismo svaki dan izmolili po jedan Očenaš, mjesečno jednu svetu Misu slavili i svetu Pričest ponizno primili za misije, Isus bi nas za to vrlo nagradio. Onda bismo mogli jednom s Kristom reći: “Ja sam te proslavio na zemlji…djelo sam izvršio, koje si mi dao, da učinim. Sad ti, Oče, proslavi mene… u ruke tvoje predajem duh svoj!”
