Već nekoliko nedjelja slušamo kako Isus poučava svoje učenike, a time i nas jednostavnim i opisnim usporedbama uzetim iz devnoga života.

Današnja nam usporedba govori o nebeskom, Božjem kraljevstvu. Pretpostavimo da nas netko upita: Kako se dolazi u Božje Kraljevstvo?

Što bismo odgovorili? Možda ovako: Trebalo bi se mnogo čega odreći; moraš držati Božje i crkvene zapovijedi; živjeti poštenim životom, nedjeljom ići na sv. Misu, moliti se… 

Sve je to ispravno rečeno i korisno i potrebno, ali smo u opasnosti kad govorimo o Božjem kraljevstvu da ne mislimo samo na natpise: Moraš! Trebaš! Ne smiješ! Time smo u opasnosti da stvorimo krivu sliku o Bogu.

„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu svome sinu…”
Sam Bog nam se predstavlja kao gostoprimac, ljubezni domaćin. On sam poziva na svadbu, to znači u vječnu radost, u raj. To je ono što mi olako zaboravljamo. Sav naš kršćanski život na kraju krajeva svodi se na to, da odgovorimo ovom pozivu na zajedništvo s Bogom.

Svoju poruku kralj šalje prvo onima koji su već nešto znali da se sprema velika svadba. Njihov je odgovor neshvatljiv! Poziv – odbijaju. Jesu li imali obaviti “važnije stvari”?
Nisu imali vremena? Nisu shvatili hitnost i važnost poziva? Možda su mislili: kasnije, ima vremena? Zar nisu primjetili da su to Božji izaslanici, da se radi o biti ili ne biti? – kako bilo da bilo, oni odbiše poziv, a neki čak „Uhite njegove sluge zlostave ih i ubiju“.

U današnjem evanđelju gozba spasenja prikazana je kao svadbena gozba. Bog poziva sve ljude da sudjeluju na svadbi njegova Sina s ljudskom naravi. Ta je „svadba“ započela njegovim utjelovljenjem, a dovršava se njegovom smrću na križu. „Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći!“ (Mt 22,3-4).

Priređena je kraljevska svadba, ali gozba ostaje bez gostiju: pozvani ne dođoše. Bog je kralj, a gozba je spasenje koje je donio Sin Božji kad je postao čovjekom. Sluge su proroci i apostoli, a uzvanici, koji se nisu odazvali ili zlo postupali i ubijali sluge – to su Židovi i svi oni koji poput njih ubijaju Isusa.

Čuli smo: „Oni nisu marili za to, već odoše: tko na svoje imanje, tko u svoju trgovinu. Preostali uhitiše njegove sluge, izgrdiše ih i ubiše. Kralj na to pozva nepozvane.

Ova Isusova priča vječna je istina. Naš Gospodin, njegova riječ-evanđelje, milost i ljubav njegova Božja je gozba, banket priređen čovječanstvu, našim dušama i svatko je pozvan. Međutim, danas kao i prije 2000 godina svatko se ne odaziva. Mnogi na njegov poziv samo odmahnu rukom, neki uopće ne mare za to, neki opet grde i progone njegove sluge i ne žele biti uzvanici, radije krvnici.

Zašto neki neće Boga, odriču ga se? Zašto odbijaju Božju ljubav? Je li moguće da je čovjek uvjeren da mu spasenje ne treba. Zašto čovjek, uronjen u zemaljske poslove smatra da je razmišljanje o Bogu i vječnom životu gubljenje vremena. Takvi ljudi idu ususret propasti, a na njihovo mjesto su pozvani drugi.
Poneki neće Boga ne zato što im je glava puna mudrosti, nego zato što su im srce i mozak puni oholosti, ludosti i grijeha.

Bog stalno ponavlja svoj poziv: „Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite ga na svadbu“. Svadbena dvorana, sada ispunjena gostima „dobrim i zlim“ predstavlja Crkvu otvorenu svim ljudima.

To što smo pozvani i što smo došli na svadbu ne znači da smo konačno spašeni. Jer gle, čovjek koji nije bio odjeven u svadbeno ruho izbačen je „van u tamu“, ali ne zbog toga što na tijelu nije imao odijela, nego zato što je bio bez nutarnjega raspoloženja koje je potrebno za spasenje. Takav čovjek samo je materijalno pripadao Crkvi, a nije živio u ljubavi i milosti. Njegovu vjeru ne prate djela. Prividno je učenik Kristov, ali u dubini srca niti je Kristov niti je za Krista. To što pripada Crkvi neće mu biti na spasenje nego na osudu, jer „Doista mnogo je zvanih, malo izabranih“. Tj. broj izabranih manji je od pozvanih.

Dobar je savjet dao jedan pisac: “Živi tako kao da ima Boga, pa nećeš nikada ni pomisliti da ga nema!” (Rousseau).
Moramo živjeti kako vjerujemo: potpuno kršćanski, istinski i svjedočki; inače – vjerovat ćemo kako živimo. Ne zaboravimo: naša vjera i naš život jedna je jednadžba: vjera = život – vjerovati znači po vjeri živjeti.

Naše misli, riječi, vjera i nevjera samo kažu kakvo nam je srce.
Tko se bestidno i bludno izražava – srce mu je ogavno, bestidno.
Tko izruguje nevinost, davno ju je izgubio; tko ismijava vjernost u braku, preljubnik je; tko izruguje zapovijedi Božje, on ih odavno ne vrši i tako lako postaje nevjernik – otpadnik.
Živimo po vjeri, ako ne želimo izgubiti vjeru! Živimo po vjeri, pa uopće neće biti nevjernika!

Ne zaboravimo pouku i poruku ove usporedbe: Po milosti Božjoj svi smo pozvani u kraljevstvo Božje, u svetu Crkvu Isusovu.
Ipak moramo i te kako paziti da ne bismo na Božjem sudu bili odbačeni.
A nema ništa strašnije, nego li vječno odbačenje.

Što nas do njega dovodi?
Do vječnoga odbačenja moglo bi nas dovesti, ako previše cijenimo ono što je zemaljsko, a premalo ono što je vječno, nebesko. Tko je previše privezan uz stvari ovoga svijeta, tko se brine samo za blago i novac, za svoj posao, a ne brine se za milosni poziv Božji. Zapušta svete sakramente, molitvu, svetu Misu i ostala sredstva spasenja – taj je u opasnosti da bude navijeke odbačen.
To su svi oni koji nisu marili za poziv na svadbu nego su pošli svojim putem: netko na svoju njivu, netko u svoju trgovinu.

Tko mrzi, psuje, ubija i čini druge teške grijehe, ne kaje se za njih, neće biti dostojan ne-beske gozbe, nego će biti vječno odbačen.
Čovjek bez svadbene odjeće bio je izbačen iz svadbene dvorane. Tko god dođe k Bogu bez svadbene odjeće, tj, bez milosti posvećujuće na duši. „Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!“ (Mt 5,8).

Posljedice vječnoga odbačenja su zaista strašne. To znači zauvijek biti odijeljen od Boga u kojemu jedinome naše ljudsko srce može naći konačno smirenje i sreću. To znači ne biti zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, Anđelima i svecima prijateljima i svima milima i dragima.
„Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu!“ – „Idite od mene prokleti u oganj vječni!“ – strašno će odjeknuti ove riječi vječnoga Suca nad svim odbačenima. U paklu je vječna tama, a u nebi vječno svjetlo.

Neka nam nedjelja bude Dan Gospodnji, dan novoga života, dan kada nas Gospodin želi ojačati i poučiti, utješiti i ohrabriti. Predragi, za vječnu Istinu, za Krista Gospodina svjedočimo i mi djelima i pravim kršćanskim životom svojim – te se onda možemo nadati da će-mo biti ubrojeni među izabrane u kraljevstvu nebeskome. Amen!

 

Misao na blaženu vječnost obraća francuza Delura

Francuz Deluro-Dubez sam je opisao svoje obraćenje u knjizi Obraćeni ateist. Piše da je gotovo šezdeset dvije godine proživio kao nevjernik. I dok je boravio u Montpellieru, pošao je jednoga dana u šetnju okolicom grada. Sjetio se blaženih dana iz svoga djetinjstva. Tada je još živjela njegova dobra majka i bila mu kao anđeo čuvar. S veseljem i dubokim ganućem mislio je na umrlu majku i sjećao se njezine velike ljubavi i dobrote. U duhu je gledao kako tješi bolesne, otire suze onima koji plaču, pomaže potrebitima i siromašnima, a njega je mučila grižnja savjesti i želio se osloboditi toga tereta.

O predobra majko, rekao je sebi, nije li zaista blažena vječnost, o kojoj si mi tako često govorila, za tebe već počela? A ja, zar moram zbog svoje nevjere biti vječno proklet, vječno od tebe odijeljen? Zar se moram uvijek i vječno mučiti, na Boga huliti, a On je priznao tvoje zasluge i kao beskrajno pravedan nagradio ih je blaženstvom bez mjere i granice?“ Ušao je u sjemenišnu crkvu i protiv svoje volje bacio se na koljena i glasno molio: „O, Bože moje majke, ako zaista jesi, ako si Ti, kako mi je ona govorila, najviša istina, mudrost i dobrota, ako si me za sebe stvorio i ako poznaješ poštenu želju jednoga nesretnog srca, molim Te i zaklinjem, pruži mi svoju svemoćnu ruku, objavi se svomu stvoru, budi mu svjetlost i život, pokaži mu put po kojemu može dospjeti k Tebi.“

U knjizi je zapisao i ovo: „Moje uzbuđenje bilo je izvanredno, obilno su tekle moje suze. Nakon nekoliko trenutaka ponovo je bio u mojoj duši mir. Ja sam ustao s čvrstom odlukom pošteno istraživati istinu!“ Deluro je našao istinu, prihvatio ju srcem punim vjere i ubuduće svjedočio za istinu riječju i pismom, djelom i životom. „O Bože moje majke, objavi se svome stvorenju!“