IVICA URSIĆ  – UVIJEK NEDJELJOM

 

 

Postoji jedan bolan događaj u mojem životu koji me je natjerao montirati na ulazna vrata mojega doma brojne sigurnosne brave.
I nakon nekog vremena čovjek shvati da je korist od njih uglavnom emocionalna.
Kada čovjek navečer uđe u svoj dom, prepun briga i straha, kojim ga hrani ovo društvo, zaklopi vrata svijetu i stane se zaključavati. Kada ljudi počnu govoriti i opisivati kako se oni nose sa svojim strahovima ja se sjetim svojih vrata s puno brava.

Ljudi koji se boje, svoja srca drže iza vrata s puno brava, jer ih nešto straši. Ako netko pokuša ući u njihovo srce, prije nego što ga oni u njega pozovu, poglavito ako je to srce već bilo ranjeno, onda sve što će se dogoditi jest zvuk brave koja se zaključava.

One noći prvog Uskrsa učenici su se okupili zajedno iza zaključanih vrata.
Čega su se bojali?

Vjerojatno su se bojali da će i njih razapeti kao i Isusa.
Ali mislim da je njihov strah bio još dublji.

Možda se nisu željeli suočiti s onima koji su znali da su oni u biti gubitnici. Još do jučer ponosno su unaokolo hodali sa svojim učiteljem koji je činio čudesa, a sada? Sada ga nisu uspjeli niti zaštititi. Uprkos svoj svojoj ranijoj hrabrosti, oni su se ipak bojali križa.

I još nešto.
Sramili su se.

I mi poput apostola pokušavamo se sakriti kada se sramimo. Držimo svoja srca zaključanima, dobro zaključanima, jer mi dobro znamo istinu o sebi, a ta istina glasi da mi nismo ono što bismo željeli biti, čak nismo ni ono za što se pretvaramo da jesmo.

Reče netko da mi sebe uvijek vidimo iz “backstagea”, iz prostora iza pozornice, iz prostora kojeg javnost ne vidi. Publici dopuštamo vidjeti samo fino uređenu pozornicu. Ali u prostoru iza zastora, iza bine, puno toga leži razbacanog unaokolo: naši stari neuspjesi, naše boli, naše krivce i naše sramote.

Čujemo dnevno da živimo u besramnom svijetu, u društvu koje se ničega više ne srami i da ljude više uopće ne muči pojam sramote.

Ja u to ne vjerujem.

Sramota je zarazila naše duše.
Psiholozi kažu da nas sramota čitave prekrije kada mi prekoračimo svoje sposobnosti ili kada se naša fantazija o tome što bismo mi voljeli biti susretne s onom realnošću iza pozornice, koja u biti pokazuje tko smo mi uistinu.

Ništa više ne sakati našu dušu nego kada pokušavamo sakriti svoju sramotu.
Mi zatvaramo sve više i više svoja srca, brtvimo sve pukotine oko njih, samo kako bismo spriječili da se ne otkrije tko smo to mi u stvari. Mi mislimo da držimo svijet vani ali mi u biti sebe držimo unutra.

Dobro zaključanima.

U središu Evanđelja je objava da je Isus Krist došao potražiti nas.
Prema Ivanovom tekstu on prolazi kroz zaključana vrata kako bi nas pronašao. Pokazuje nam svoje rane s križa, rane koje su znak njegovog opraštanja.

I onda nam kaže: „Mir s vama.“

Kaže da nam je oprošteno, da je mir vraćen u našu uznemirenu dušu i da smo konačno slobodni.

Riječ za oprost na grčkom jeziku može se prevesti i kao „osloboditi“ ili „pustiti nekoga neka ode“.

Dakle Evanđelje je uvijek priča o – slobodi.

Za one čiji su grijesi bili očiti i koji su bili izbačeni iz zajednice zbog svoje sramote, Isus nastavlja govoriti: „Vaši su vam grijesi oprošteni.“ Ali farizejima koji su bili odlični glumci, za onaj vidljivi dio pozornice, Isus kaže: „Vi se morate pokajati.“ Ili kao da im govori: „Prestanite skrivati svoju sramotu.“

Svima nama Isus kaže: „Samo se prestanite skrivati. Otključajte vrata svoga srca.“

Nakon što je pronašao učenike, nakon što im je oprostio i u njima uspostavio mir, Isus ih prepušta Duhu Svetomu i svojoj milosti. Kaže: „Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.“

Toliko je toga što mi možemo učiniti za sebe u svojem duhovnom životu. Možemo čitati Sveto Pismo, moliti se, ići na misu, ali kada je riječ o oprostu onda moramo potražiti svećenika. Ako ne oprostimo onima koji su nas povrijedili onda mi kao alternativu imamo – zadržavanje grijeha. A kada zadržavamo grijehe onda znači da se zaključavamo u identitet žrtve.

Kada čovjek oprašta on onda oslobađa zatvorenika. A kada ga oslobodi tek onda shvati da je zatvorenik bio on sam. Taj oprost bez svećenika i ispovijedi nije potpun i nije moguć. Dakle ili smo se odlučili na ispovijed ili smo žrtva.

To su naše jedine opcije.

Ono što ne možemo učiniti jest naprosto zaboraviti na svoju ranu, na svoju bol, poreći je, zatajiti je ili je negdje pohraniti kako bi je kasnije koristili.

Žrtva zadržava bol. Bol koja joj proždire dušu. Jer ma što god mi učinili, ma koliko god pokušavali, nikada ne ćemo imati bolju – prošlost. Kada je bol velika teško je povjeriti se, pa i svećeniku.

Ali svećenik nije sam. Isus njemu kao i svima nama daje Duha Svetoga, prije nego što nas pozove na opraštanje. Svi smo mi pozvani, ne davati oprost, nego otključavati vrata „gornje sobe“.

Alternativa je užasna – živjeti zaključan u svojoj boli, strahu i sramoti.