Duh Sveti je u nama i neprestano nas potiče na svetost i izvršavanje Božje volje. Često taj glas jednostavno zanemarimo ili mislimo da Bog nama ne govori, da je to samo privilegija svetaca. Tako je možda mislio i ovaj dečko, sve do ovog događaja.
Mladić je nazočio biblijskom susretu. Propovjednik je govorio o osluškivanju Božjega glasa i poslušnosti. Mladić se u nevjerici pitao: “Govori li Bog ljudima još uvijek?” Nakon službe, s prijateljima je otišao na kavu. Raspravljali su o biblijskoj poruci koju su čuli. Nekolicina ih je govorila o tome kako ih je Bog vodio na različite načine. Bilo je već deset sati kad je mladić krenuo kući.
Vozeći, počeo je moliti: “Bože, ako još uvijek govoriš ljudima, govori i meni. Učinit ću sve što je u mojoj moći da poslušam.” Vozeći glavnom ulicom, javila mu se čudna misao da stane i kupi galon mlijeka. Protresao je glavom i glasno upitao: “Bože, jesi li to Ti?” Nije dobio odgovor i nastavio je vožnju. Ali opet, misao: “Kupi galon mlijeka”. Mladić je razmišljao o Samuelu koji isprva nije prepoznao glas Božji pa je otrčao k Eliju. “U redu, Bože, za slučaj da si to ipak Ti, kupit ću galon mlijeka“. Nije izgledalo teško za jedan test poslušnosti. Uvijek može iskoristiti to mlijeko. Stao je, kupio ga i nastavio vožnju kući. Dok je prolazio pokraj „Sedme ulice“, opet je osjetio poticaj: “Skreni u tu ulicu“. To mu se učinilo ludim i jednostavno je produžio dalje. Ali ponovno je osjetio da je trebao skrenuti dolje. Na slijedećem križanju okrenuo je i vrativši se skrenuo u „Sedmu“. Napola šaleći se reče: “U redu, Bože, hoću.”
Vozeći se nekoliko blokova daIje, odjednom je osjetio da treba stati. Popeo se na ivičnjak i pogledao oko sebe. Nalazio se skoro u poslovnom dijelu grada. Nije to bilo najbolje, ali ni najgore naselje. Trgovine su bile zatvorene, a većina kuća u mraku, kao da su ljudi već bili u krevetima. Opet je osjetio nešto: “Pođi i daj to mlijeko ljudima što stanuju u kući preko puta”. Pogledao je prema kući. Bila je mračna i izgledalo je kao da su već ljudi negdje otišli ili već zaspali. Već je htio otvoriti vrata vozila, ali se zavalio natrag u sjedalo. “Gospodine, ovo je ludost. Ovi ljudi spavaju i ako ih probudim bit će bijesni, a ja ću ispasti glup.” Opet se javio taj osjećaj da treba poći i dati im mlijeko. Konačno, otvorio je vrata automobila. „U redu Bože, ako si to Ti, poći ću na ta vrata i dati im mlijeko. Ako želiš da ispadnem glup, u redu. Želim te poslušati. Pretpostavljam da to ima svoju svrhu, ali ako se odmah ne jave, idem.“
Prešao je preko ceste i pozvonio. Začuo je nekakvu buku iznutra. Odjeknuo je muški glas: “Tko je to? Što trebate?”
Vrata su se otvorila prije nego što je mogao pobjeći. Pred njim je stajao čovjek odjeven u traperice i majicu. Izgledao je kao da je upravo ustao. Imao je čudan izraz na licu i nije izgledao sretan što vidi stranca na svom pragu. “Što je to?“ Mladić je pokazao mlijeko: „Donio sam vam ovo.” Čovjek je uzeo mlijeko i sjurio se hodnikom vičući nešto na španjolskom. Zatim se u dnu hodnika pojavila žena noseći mlijeko u kuhinju. Čovjek ju je slijedio, držeći na rukama bebu koja je plakala. Čovjeku su se suze slijevale niz lice. Počeo je govoriti napola plačući: “Upravo smo molili. Imali smo goleme račune ovaj mjesec i ostali bez novca. Nismo imali ni kapi mlijeka za bebu. Moleći, tražio sam od Boga da mi kaže kako da nabavim nešto mlijeka.” Njegova žena uskliknula je iz kuhinje: “Tražila sam Ga da pošalje anđela da nam donese. Jesi li ti anđeo?” Mladić je posegnuo u novčanik, izvukao sav novac što ga je imao i gurnuo u čovjekovu ruku. Okrenuo se i pošao prema autu, dok su mu se suze slijevale niz lice. Znao je da Bog još uvijek uslišava molitelje. (Book)
