AUDIO EMISIJA – UVIJEK NEDJELJOM  – IVICA URSIĆ

Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se moli, koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava njezin ili njegov život.

„Voliš li me?“
Mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom i za povezanost sa samim Bogom.
I zato mi tražimo zajedništvo i izmirenje sa svim ljudima, sa svemirom i sa Bogom.
Ta naša želja je potraga za ljubavlju.
Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju.
Na nesreću, temeljno pitanje – „Voliš li me?“ – vrlo brzo se pretvori, pomoću razno-raznih utjecaja, u pitanje koje je potpuno drugačije, a koje glasi: „Jesam li ja vrijedan da me se voli?“ ili u još tragičnije: „Što ja mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“
Kada čovjek počne postavljati ovakva iskrivljena pitanja onda on odgovore traži i dobiva od obitelji ili društva, a odgovori su uglavnom: „Ja ću biti slavan!“, „Ja ću biti bogat!“, „Ja ću biti moćan!“, „Ja ću biti izabran!“, „Ja ću biti poštovan!“ … i u tom procesu čovjek uvjeri sam sebe da će biti sretan ako ostvari te ciljeve.
Nije ni svjestan da biti sretan znači – biti voljen!
Smiješna je i žalosna stvar što ljudi nastavljaju ustrajavati u tim iluzijama, obmanama, pa čak i onda kada se ponovo pokaže kako je sve to laž. I uvijek u svom životu činimo iste greške pokušavajući pronaći odgovor na svoja životna pitanja u konačnom i ograničenom.
Tragično je što stvaramo božanstva, idole, od naše snage, našeg novca, naše slave i naše moći, ali i od naše vjere, jer se vezujemo uz stvari koje bi nas trebale upraviti prema Bogu i onda od tih stvari stvaramo – idole.
Mi bismo, površno promatrajući ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki (18, 9-14) mogli ga shvatiti kao lekciju iz poniznosti.
„Ne budi ohol kao farizej … ‘ajde lipo doma … i budi ponizan kao carinik … „
… i upali bismo u – trapulu.
U stupicu.
Upali bismo u stupicu, jer bismo uzeli parabolu o Božjoj bezuvjetnoj milosti i pretvorili bismo je u priču o tome kako to mi možemo zaslužiti ili steći Božju ljubav.
I onda mi zaključimo – ako smo u stanju biti dovoljno ponizni, kao ovaj carinik, i ako nismo oholi, kao ovaj farizej, onda će nas Bog prihvatiti i voljeti će nas.
Ne bi bilo čudo kada bismo molili:
„Bože, hvala ti što nisam kao ovaj farizej.“
I u čemu je onda ovdje stupica?
Gdje je ta zamka?
Zamka je u tome što mi postavljamo krivo pitanje u ovoj paraboli, a to je ono iskrivljeno pitanje: „Što to JA mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“
Farizej u paraboli postavlja to isto pitanje i on misli da ima odgovor koji se nalazi u njegovom pridržavanju svih vjerskih regula i običaja. On posti, on moli, on daje 10-tinu, on živi ispravnim životom.
Tragedija i ironija pokušaja učiniti sebe vrijednim ljubavi kroz naše pretpostavljene vrline, pa čak i kroz vrlinu poniznosti, očituje se u tome da mi počnemo pogledavati na druge i mjerimo, uspoređujemo sebe s njima.
Ako želim zaslužiti, ako želim steći Božju ljubav onda ja moram biti bolji od onog drugog.
Eto kako mi razmišljamo.
Ali ako bismo postavili ono pravo pitanje: „Voliš li me?“ onda bi nam ova parabola dala i pravi odgovor.
Na pitanje: „Voliš li me?“
Bog odgovara odlučno i vječno: „Da, volim te!“
Carinikova poniznost nije bila vrlina koja mu je priskrbila Božju ljubav i prihvaćanje. Carinikova poniznost je stanje otvorenosti u kojem je on u stanju primiti Božju ljubav.
U konačnici farizej i carinik su isti.
Obojica trebaju Božju ljubav.
Razlika je u tome što farizej to ne zna, a carinik to zna.
Carinik odlazi u hram bez da ima što pokazati.
Njegovo srce i njegove ruke su prazne. I on to zna.
I zato on ima prostora da bi mogao prihvatiti i primiti dobre vijesti, a one su – da mi ne trebamo ništa učiniti, da mi ne možemo ništa učiniti, kako bismo zaslužili Božju milost i Božju ljubav.
Jedina stvar koju mi trebamo i moramo učiniti jest otvoriti se Božjoj ljubavi i uzvratiti je. Sve drugo je koprena ispred naših očiju, koprena koju nam stavlja naša kultura, naša karijera … ovaj naš svijet.
Svo naše samo-laskanje, sva naša važnost, sva naša veličina i sva naša pretpostavljena pravednost skončavaju u ispraznosti.
Kada mi prestanemo recitirati Bogu svoje popise zasluga i dobrih djela, kada prestanemo biti farizeji, koji nemaju ništa što bi od Boga tražili, nego bi ga samo brifirali o svojem novom nizu uspjeha, nego kada poput raskajanog carinika, svjesni sve svoje ispraznosti, budemo od Boga tražili milost, onda će nas njegova ljubav zagrliti i reći će nam:
„Ja znam tvoju bol, voljeni moj i ja ti opraštam grijehe tvoje.
Ja znam tvoju prazninu i ja ću je ispuniti svojom ljubavlju.“