Riječi koje Isus govori za vrijeme svoje muke, svoj vrhunac imaju u oproštenju. Isusove riječi imaju svoj vrhunac u oproštenju. Isus oprašta: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23,34). Nisu to samo riječi, jer postaju konkretan čin u ponudi «dobrom razbojniku», koji mu je bio sa strane. Sveti Luka piše o dvojici zločinaca, koji su raspeti zajedno s Isusom i koji mu se obraćaju sa sasvim suprotnim stavovima.

Prvi ga vrijeđa, kao što je to činila svjetina; kao što to čine i narodni glavari, ali ovaj siraomšni čovjek, naveden očajem: Ali ti… Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas! (Lk 23,39). Ovo zapomaganje svjedoči o tjeskobi čovjeka pred tajnom smrti i tragične svijesti da oslobađajući odgovor može biti samo Bog: stoga je nezamislivo da Mesija, Božji poslanik, može biti razapet na križ, a da ništa ne poduzme da se spasi. Nisu ovo shvaćali. Nisu razumjeli tajnu Isusove žrtve. Ipak, Isus nas je spasio ostajući na križu. I svi znamo kako nije lako ostati na križu; na našim malim svakodnevnim križevima: nije lako. On na ovom velikom križu, u svom velikoj patnji, ostao je tako i sapsio nas i pokazao nam svoju svemoć i ondje nam je i oprostio. Tamo se ispunja njegovo darivanje ljubavi i izvire naše spasenje.

Umirući na križu između dvojice zločinaca nedužan, potvrđuje da Božje spasenje može postići bilo koji čovjek, bez obzira na svoje stanje, pa i ako je ono negativno i bolno. Spasenje je Božje je za sve; svima namijenjeno. Zbog toga je Jubilejska godina vrijeme milosrđa za sve; za dobre i zle, za zdrave i za one koji trpe (bolesne). Sjetite se prispodobe koju je Isus pričao o svadbi sina nekoga zemaljskog moćnika: kad ih je pozvao, a oni se nisu marili odazvati, rekao je slugama: Iziđite na raskrižja potova i sve pozovite i dobre i zle. Svi smo pozvani: i dobri i zli. Crkva nije samo za dobre ili koji takvima izgledaju ili o sebi tako misle (kao da su dobri); Crkva je za sve, a najprije za zle, jer Crkva je milosrđe. I ovo vrijeme milosti podsjeća nas da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu! (usp. Rim 8,39).

Onomu tko je «pribijen» za bolnički krevet, onomu koji je u zatvoru, onima koji su zatečeni u ratu, kažem: pogledajte u Raspetoga, Bog je s vama na križu i svima se nudi kao Spasitelj. On nas prati, svih nas; vama koji toliko trpite, raspet je za vas, za nas, za svakoga. Dopustite da snaga Evanđelja prodre u vas i utješi vas, poda vam nadu i nutarnju sigurnost da iz Njegova oproštenja nitko nije isključen. No, možete me upitati: Recite mi, Oče, onaj koji je u životu činio najgore stvari, da ima mogućnost da se spasi?! – Da! Da: nitko nije isključen iz Božjeg oproštenja. Samo neka se približi raskajan i voljan da ga se zagrli.

To je bio prvi razbojnik. Drugi je onaj takozvani «dobri razbojnik». Njegove su riječi čudesan model pokajanja; ‘kateheza’ usredotočena na to kako bi se od Isusa naučio tražiti oproštenje. On se prvo obraća svom drugu: Zar se ti ne bojiš Boga, ti koji si osuđen na istu kaznu? (Lk 23,40). Time ističe polazišnu točku pokajanja: strah Božji. – Ne strah od Boga, nego sinovsko poštovanje koje mu dugujemo zbog toga što je Bog. Nije to dakle zastrašenost nego sinovsko poštovanje jer on jest Otac. Dobri razbojnik se prisjeća temeljnog stava koji otvara pouzdanje u Boga: svijest o Njegovoj svemoći i beskrajnoj dobroti. To je poštovanje puno povjerenja koje daje prostor Bogu i pouzdanju u Njegovo milosrđe, pa i u najvećoj tami.

Dobri razbojnik zatim obznanjuje Isusovu nevinost, istodobno priznajući svoju krivnju: Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini (Lk 23,41). Dakle, Isus je tamo na križu kako bi bio uz krivce: po ovoj blizini, On im nudi spasenje. Ono što je za glavare i za zlog razbojnika sablazan, za one koji su ondje bili i izrugivali mu se ružnim pokretima (tzv. „bosanski“ za dobrog je razbojnika temelj vjere. Tako on postaje svjedokom Milosti; dogodilo se nezamislivo: Bog me je do te mjere ljubio, da je za mene umro na križu. Sama vjera toga čovjeka, plod je Kristove milosti: njegove oči u Raspetome kontempliraju (motre, gledaju, vide) Božju ljubav za njega, jadnoga grješnika. Istina je da je bio razbojnik; lopuža. Krao je cijeli život. Ali na koncu, kajući se za ono što je učinio, gledajući Isusa tako dobrog i milosrdnog, uspio je ‘ukrasti’ i nebo: dobar je lupež; nema što Dobri razbojnik se na koncu izravno obraća Isusu, zazivajući njegovu pomoć: Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo (Lk 23,42). Zove ga imenom: Isuse, povjerljivo; i time svjedoči ono što njegovo ime znači: Gospodin (Jahve) spašava. To znači ime Isus. Čovjek od Njega traži da ga se sjeti. Koliko nježnosti u tom izričaju, koliko ljudskosti! Potreba je to da bude čovjek, da ne bude napušten, da mu Bog uvijek bude blizu. Tako osuđenik na smrt postaje modelom kršćanina koji se pouzdaje u Isusa; Hm, ovo je duboko: osuđenik na smrt, za nas postaje model; također postaje i model Crkve koja u liturgiji toliko puta Gospodina zaziva: Sjeti se, sjeti se… Sjeti se svoje ljubavi…

Dok dobri razbojnik govori o budućnosti: kad dođeš u svoje kraljevstvo, Isusov odgovor ne kasni i izriče ga u sadašnjosti, kaže: …danas ćeš biti sa mnom u raju (r. 43). U trenutku križa, Kristovo spasenje dopire da svoga vrhunca., I njegovo obećanje dobrom razbojniku otkriva ispunjenje njegova poslanja: štoznači –spasiti grješnike. Na početku svoje službe, u Nazaretskoj sinagogi, Isus proglašava oslobođenje sužanja (Lk 4,18); ih onu, u kući carinika Zakeja, obznanjuje kako je Sin Čovječji – On sam – došao potražiti i spasiti izgubljeno (Lk19,9).

Na križu, posljednji čin potvrda je ovoga spasenjskoga plana. Od početka do kraja, On se pokazao kao Milosrđe, konačno i neponovljivo utjelovljenje Očeve ljubavi. Isus je uistinu lice Očeva milosrđa. Dobri ga je razbojnik zazvao po imenu: Isuse. To je strelovita molitva i svatko je od nas može tijekom dana ponoviti mnogo puta: Isuse, Isuse, Isuse… Činite tako tijekom dana. Hvala.