BOG LJUBI GREŠNIKA!

 
Pater Marko, uskoro iz tiska izlazi Vaša nova knjiga, neobična naslova (kao uostalom i ostale vaše knjige) „Grešnicima ulaz dopušten”. Zašto ova knjiga i zašto baš takav naslov?

 

Kao što svi znamo, proživljavamo svetu Godinu milosrđa i uistinu mislim da sam osobno ove godine doživio značajnu duhovnu preobrazbu, na tegobnome putu svetosti, od koje sam još udaljen nekoliko stotina svjetlosnih godina, ali barem sam na vrijeme stigao uočiti i prepoznati putokaz. To bih, na prvome mjestu, htio posvjedočiti ovom knjigom: „Svaki svetac ima prošlost, svaki grešnik može imati budućnost“ kako netko pametno reče. Bog u svojoj dobroti uvijek ima nešto više i bolje za nas! Napisao sam ovu knjigu kao običan grešnik – klasičnim grešnicima, ona je, u biti, poruka božanske nade i utjehe ljudima izmučenim padovima. „Komu je više oprošteno, taj više ljubi“ kaže Isus: ja Ga zaista ljubim, jer mi je neopisivo mnogo oprostio! Ova me jubilarna godina, proglašena od našega Pape, koji je uistinu neprocjenjivi dar Duha Svetoga Crkvi danas, nekako potpuno obuzela! Zapravo, nekako ponajviše o tome i razmišljam – o milosrđu. Razumio sam da je Božje milosrđe dar slabima i grešnima te sam odlučio upravo takvima napisati pojašnjenje ove „najvažnije Božje osobitosti”, kako je u svojemu „Dnevniku” prenijela sv. Faustina Kowalska. Ova je knjiga, ponavljam, jer je važno ponoviti, dar jednoga grešnika drugim grešnicima, a ujedno i poziv na obraćenje i meni, i čitateljima jer sve nam govori kako je grijeh zapravo smrt, a življenje grijeha nesretnost u kojemu nema blagoslova, mira, ni radosti. Naš jedini problem na ovome svijetu je zapravo – grijeh. To je nepodnošljiv teret ljudima, grešnik je uvijek iznova gladan i u toj izgladnjelosti sve više pada u ponore frustracijâ i depresijâ. Život bez Boga nije život, to je jedna velika obmana; predivno je i neopisivo dobro živjeti izvan užasavajuće moći grijeha! Naslovom knjige htio sam naglasiti tisućljetnu istinu koju propovijeda Crkva: da Bog ljubi grešnike i zove ih kući, kao što čitamo u Pismu: „Ne želim smrti grešnika, nego da se obrati i da živi.” Danas mnogi shvaćaju Crkvu kao maćehu, kao samovoljnu i samozadovoljnu organizaciju mrtvih puhala koja progoni one koji samo žele „malo uživati”. Crkva je sasvim suprotno: najbolja majka, najmilosrdniji živi organizam isprepleten vjerom, pouzdanjem i ljubavlju, studenac pun duhovnoga blaga za one koji žeđaju za Istinom. Ta nam Crkva ove godine daje poseban dar, poziv i blagoslov: milosrđe. Veoma mi se svidjela jedna misao koju sam čuo na seminaru izlječenja rana od pobačaja, a glasi: „Crkva je bolnica za grešnike, a ne hotel za svece.” Ova je knjiga moj osoban doprinos onom Papinom ‘Izađite na periferije’ a na tim periferijama čekaju duše koje trpe, jer su u grijehu. Papa je rekao da bi pastiri trebali dobiti malo ‘mirisa stada’ pa sam knjigu napisao iz iskustva života i suživota u stadu, odričući se svoga omiljenoga Bvlgari parfema. Pretpostavljam da se nekima koji nisu grešnici ovaj naslov neće veoma svidjeti, ali svejedno sam ga pribio na vrata svoje župne crkve, uz napomenu župljanima da ovo ne vrijedi, naravno, za svećenika (ha, ha). Mi smo posebni. Međutim, kako pjevuše Beatlesi ‘Is is there anybody going to listen to my story…’ to ne znam, ali se nadam da će nekima barem malo pomoći. Svakodnevno se čudim Božjim putovima, a najviše mi čuđenja izaziva upravo činjenica da sam ovako jadan pozvan u sveti red. Milosrđe i amen. Bog neizmjerno ljubi grešnika, jer je njegovo dijete, jer je slabašno, oskvrnjeno, utučeno, prazno, krhko njegovo dijete. Ljubi ga neizrecivo, i isto tako plače nad njime.

Nekima može zvučati sablažnjivo i šokantno da Bog voli one koji ga vrijeđaju, odbacuju i mrze, progone i „ubijaju“, a također to isto čine drugim ljudima. Jeste li Vi sigurni u tu ljubav?

 

Siguran sam više negoli u bilo što drugo na svijetu. Ne samo to, „šokantno“ je također što takve grešnike Bog ljubi istom ljubavlju kao i „nas, fine, bogobojazne i pravedne“! Stvoreni smo iz ljubavi, za ljubav. Isusovi apostoli bili su grešni ljudi, a on sâm više je puta i djelima, i usporedbama pokazivao svoju milosrdnu ljubav prema onima koji svjesno ili nesvjesno čine neko zlo sebi ili bližnjima, povređujući tako Očevo srce. Sjetimo se samo kako Gospodin u „Evanđelju” dolazi k lopovu Zakeju ili mrskomu porezniku Leviju: kako su ga suvremenici nazivali „pijanicom, izjelicom i prijateljem grešnikâ”; sjetimo se kako je izdajniku Judi prao noge, a ženi uhvaćenoj u preljubu vidao rane, opraštajući joj i vraćajući joj dostojanstvo i osobnost… Grijeh nam upravo to brutalno oduzima. Na Golgoti je pomilovao razbojnika Dizmu u posljednjim trenutcima života, a nakon uskrsnuća oprašta i Tomi, i Petru… Osim toga, zar nam nije Isus govorio: „Došao sam spasiti grešnike… Nisam došao osuditi svijet… Sin je Čovječji došao spasiti izgubljeno…” A da ne govorim o poukama izraženima u prispodobama o stotoj ovci, izgubljenomu sinu, nađenoj drahmi ili ono kada kaže: „Pozovite na svadbu hrome, slijepe, sakate…” Očito je – dakle – i sto posto sigurno, da nema savršenih te da smo svi potrebni Božjega milosrđa koje nam se preobilno nudi i daje. Nedavno me razveselila fotografija talijanskoga blaženika Piera Giorgija Frassatija, mladića ludo zaljubljena u Krista, slika na kojoj je prikazan s lulom. Ne hvalim duhan, razumije se (osim onaj stari dobar hercegovački), ali neobično mi je drago što taj svetac nije bio savršeni supermen, religiozni robot, klišeizirana moralno-teološka figura nadasve ugodna ponašanja i rimokatolički nadčovjek. To, što je tu i tamo volio zadimiti, a ipak je bio svet, daje nadu i mnogima u sličnim (pa i težim) porocima, iako pjesma kaže „Od Vatikana do Irana ilegalna je marihuana“ (Dubioza K.) Zapravo, nijedan kanonizirani svetac nije bio bez mane ili grijeha pa je ludo i tragikomično smatrati da smo mi ostali takvi. U svetoj misi više puta javno i glasno izričemo svoju grešnost i tražimo smilovanje, međutim u stvarnome životu ne daj, Bože, da nas netko takvima odredi! Od svih ćemo tražiti savršenost, a svoju ćemo bijedu savršeno prikriti. Učitelj nas nije tako učio… Bez skidanja maske, nema napredovanja. A Gospodin je uporan u tom zahtjevu, da budemo autentični i radikalni, no nikako ne fanatični.

 

Čini mi se da je veliki dio vjernika odbjeglih iz Crkve koji više ne prakticiraju sakramentalni život, odnosno onih koji prakticiraju sakramente isključivo zbog tradicije, napustilo Crkvu upravo zbog nerazumijevanja razlike između grijeha i grešnika? Mnogi se tuže da svećenici s oltara žestoko napadaju ljude te je bolji izbor otići nedjeljom u šoping-centar nego u crkvu?

 

Grijeh je pravo tlačenje, boriti nam se sa čitavim falangama demona, i najbolje je da svi lijepo šutimo i zatvorimo se čvrsto u tabernakul. Grešnik mrzi sebe ali ne može si sam pomoći. Nalazi se u kavezu (možda i zlatnomu), dok mu život prolazi u nekoj unutarnjoj vatri koja malo-pomalo izjeda i iskrivljuje stvarnost; grijeh je upravo iluzija života. Nisam fatalist, nisam tridentist, lefebrist ni jansenist, ne podržavam ideju „sudbine“, ne vjerujem u bioenergiju, ne možemo sve svoditi na đavla, ali ako nas nešto odvede od Stvoritelja, onda naš neprijatelj sasvim sigurno ima svoje kandže u tome. Ne ćemo biti njegove igračke, u krematoriju njegovih izopačenosti, nema šanse, apage! Moje je iskustvo sljedeće: svećenik koji pastvi mega-mudruje i uvijek nešto silno inteligentno moralizira, a istovremeno nimalo ne vidi „brvno u svojemu oku”, sâm nije doživio milosrđe pa ga ne može drugima niti dati. Jasno k’o politika desnog centra. Žalosno je to, ali ja neću suditi nikoga osim sebe. Oduševio me, s druge strane, jedan subrat koji je propovijed započeo tako što je dao slavu Bogu svjedočanstvom o svojoj negdašnjoj ovisnosti o alkoholu, moleći prisutni narod da moli za njega jer je svjestan svojih slabosti i ograničenja te znade da mu se boriti do smrti. Ljudi su u crkvi malo plakali, dosta pljeskali i puno molili. Ovaj svećenik nije iz našega kraja, naravno, kod nas nema potrebe za takvim razotkrivanjem duše. Njegov alkoholizam je samo znak nezadovoljstva i unutarnje krize, koja je urodila tom ovisnošću. Lakše je, naravno, u drugima vidjeti ovisnost o alkoholu, negoli u sebi vidjeti ovisnost o ljudskim obzirima, oholosti, osuđivanju. Svakako, svećenik nije i ne može biti monarh, šerif, menadžer ili nekakav državni službenik, niti je pozvan da prijeti, vlada ili da zapovijeda. Svi smo isti, kako naš narod mudro kaže: „Odijelo ne čini čovjeka.” Međutim, istina o grijehu mora se čuti i spoznati: to je temeljna dužnost svih onih koji se nazivaju Kristovima. Grijeh jest, naime, neizreciva strahota i užasna stvarnost tame u duši. Đavao preko grijeha Božju djecu čini robljem, nesretnim i nezadovoljnim stvorenjima, lutalicama bez orijentacije i životnoga mira. Grijeh čovjeku oduzima snagu i sve korisne i potrebne oslonce; uvodi ga u bolesti i stanja očaja i malodušnosti. Kolone mi dolaze na razgovor, kolone slomljenih i silno opterećenih ljudi! Grijeh jest stvarno naš najveći neprijatelj i najrazornije oružje upereno protiv čovjekova zemaljskoga i nebeskoga života. Zato je čovječanstvo danas na realnome rubu samouništenja: zlo se naziva dobrim, a dobro zlim, opravdava se i promiče nenormalno, a ljudi koji to vide i reagiraju, stradavaju. Možda se zaista i nalazimo u pravim posljednjim vremenima, jer sve puca po šavovima, doslovno sve i posvuda. Gdje su nam sveci? Jao nama kada nestane svetaca! Svi mi možemo teško pasti, odvratno sagriješiti, postati sâmo blato i krv. Međutim, dok čovjek ne opravdava to stanje i bori se svim svojim silama i diže se iz svojih padova, još uvijek ima šanse da povrati nevinost i duševnu ljepotu te da po Božjoj milosti bude sretan, u punini. Upravo to jest i takvo jest milosrđe našega Spasitelja jer pisano je: „Gdje obiluje grijeh, tu se još više razlijeva milost Božja.” Neprijatelj prvo kuša čovjeka raznim načinima, ne bi li zanemarivanjem molitve i crkvena zajedništva oslabio volju; lukavim smicalicama hvata u svoju opaku mrežu, a nakon učinjenoga grijeha poklanja mu bolnu prazninu i osjećaje samooptuživanja, optuživanja drugih i svekoliku žalost, strah, tjeskobu. Čovjek je u grijehu nemoćan da istinski ljubi i prašta te u svakome pogledu nazaduje, ranjavajući i one oko sebe. Možemo reći da onoliko silno koliko Bog ljubi zavedena i bijedna grešnika, toliko i „mrzi” grijeh koji slama biće njegovih ljubljenih stvorenjâ. Možemo slobodno reći da je čovjek koji u sebi nosi smrtni grijeh – mrtav. On je leš. Našminkan, namirisan, dobra zdravlja, lijepih zúbî, ali leš. Kao što znate, životna mi je misija spašavanje nerođene djece pred pobačajem, ali htio bih naglasiti da je i abortus, i svaki drugi sličan čin, zapravo tek posljedica stvarnoga grijeha. Grijeh se nalazi i izlazi iz srca. Podjednako su strašni uzroci kao i posljedice ovoga stanja odvojenosti od Boga. Da zaključim, grijeh nije prirodno stanje čovjeka, ali Gospodin poznaje i daje lijek; ja jesam grešan, ali sam i svet po Isusu Kristu, koji živi u meni! Kod Isusa uvijek i za svakoga postoji druga šansa, rješenje, izlaz, spasenje!!

 

Spomenuli ste i naglasili da ste i Vi samo grešnik, bez obzira na titule i časti. Govorite li to samo reda radi, ili..?

 

Grijeh uvijek izgleda lijepo i dobro, volimo ga opravdavati („stvoren sam takav“, „drugi su me nagovorili“, „svi to rade“…) daje privid sreće i neke svoje logike, međutim riječ je o očitoj zabludi, izopačenosti, laži, živomu blatu koje vuče čovjeka u propast te stvara vrtlog ovisnosti koja posljedično može dovesti čovjeka do najgorih mogućih scenarijâ. Do suicida. Intima nam s Gospodinom, kroz molitvu i sakramente, pruža radar za grijeh, da mognemo na vrijeme pobjeći, sakriti se u probodenome boku Jaganjca na Golgoti, jer život u grijehu je kao život u nekoj nesvjestici. Zato mrzim grijeh, i kao i svetom Pavlu, nije mi dokraja jasno zašto sam tako sramotno slab i uvijek iznova pogriješim. Kada kažem da sam grešnik, mislim na svoju ranjenu prirodu baštinjenu još od Adama i Eve: uistinu jesam grešnik jer i u Svetomu pismu čitamo o istini naše egzistencije: „Svi su doista sagriješili i lišeni su slave Božje.” Bio bih potpuni lažac, a i notorni glupan kada bih to nijekao. Ne ponosim se svojom grešnošću a stid zbog slabosti neprestana mi je motivacija za borbu koja je ponekad i žestoka, do krvi. Uzroci mojih grijeha su uglavnom: nepovjerenje prema Gospodinu, nepouzdanje u Božju milost, mlakost u služenju Bogu i bližnjima, pomanjkanje autentične ljubavi i stoga egoizam; često sam uhvaćen u zamke oholosti, samodopadnosti, licemjerstva, zavisti, neumjerenosti, kritiziranja i sudova; u meni postoje mnoge dimenzije ljutnje, svadljivosti, sebičnosti, snobizma, mrmljanja, procjenjivanja, mrzovolje, zločestoće, lijenosti, dokazivanja, nezdravog takmičenja, idolopoklonstva… Kada ne molim, posrćem i padam. Fitiljim druge. Čim uđem u dijalog sa zmijom, u opasnosti sam da povjerujem njezinim spretno sročenim lažima. Tolike životne situacije kao i osobe ne mogu prihvatiti niti iskreno voljeti. Svaki teži grijeh se rađa iz ovoga: odbačenost i povrijeđenost. Često tražim svoje i često tražim nešto za sebe, bježeći od poniženja i poniznosti. Duh svijeta vrlo je teško izbaciti iz srca, a taj duh konstantno iskrivljuje i sliku o Bogu i sliku o čovjeku, pa i sliku o samome sebi. Znam se bez veze naljutiti, ogorčiti sebe i druge, manipulirati i spletkariti, oskvrnuti samostan, župu, prijateljstva svojim pakostima. Znam biti dvoličan i uskogrudan, bezobrazan i bahat, častohlepan i nemilosrdan bližnjima. Neku bih svoju subraću u samostanu odmah danas izbacio bez milosti i razumijevanja. Neke bih ljude nazvao „živim vragovima“. Neki su mi članovi rodbine noćna mora. Neki su mi župljani bolniji (naporniji) od žulja, upale mjehura, ili dugotrajne dijareje. Imam bolan grijehâ za izvoz. Do Mongolije. Često nemam strpljenja, obazrivosti, brižnosti i nježnosti, posebno prema nekim kategorijama bližnjih, osobito zaljubljenim fanaticima koji me pobožno prate u stopu i maltretiraju svojim vizijama. Vrlo je teško ponekad svima udovoljiti! Neki su moji grijesi vidljivi drugima, mnogi su sakriveni pa čak i meni samomu. Nisam uvijek radio na slavu Božju, iako sam tako tvrdio da činim; nekada sam sâm sebi dizao mramorne spomenike, sa zlatnom gravurom. Kad kažem da sam grešnik, to tvrdim s apsolutnom sigurnošću i s još većom žalošću, postiđen i tužan da tužniji ne mogu biti. Baš sam šaka jada. Samo se uzdam u Božje milosrđe, nemam apsolutno druge mogućnosti spasenja! Postoje mnogi ljudi i skupine ljudi koje sam sasvim sigurno i, nažalost, sablaznio, povrijedio, nanio neku štetu. I svjesno i nesvjesno. Borba s grijehom zahtijeva neprestano bdijenje i bijeg od prve naznake bližnje grešne prigode. Moji grijesi su poduprti mnogim manama, npr. nerijetko imam problema s autoritetima, ponekad s krivom procjenom ljudi, ponekad s osjećajem manje vrijednosti, preuveličavanjem događaja, s navezanostima na ritam života, osobe i vlastite planove. Tek sam počeo nabrajati… Uostalom, pitajte moju subraću i moju obitelj, koji će (spremno i rado) potvrditi da sam pun raznih ograničenjâ, slabosti, budalaština, glumatanjâ, neuspjehâ i razočaranjâ. Htio bih tu i tamo nešto „ušićariti“ od svijeta te stoga gledam kako se najlakše progurati i „osloboditi“ božanskih zakona i zapovijedi. To je kompromis, to je sjedenje na dvije stolice. Nije mi nikako jasno zašto ne mogu pobijediti svoje „ja“ i zašto dobri Bog nije izabrao za pastira nekoga s više vrlina, nego mene nesposobnu budalu i kompletnog bijednika neprestano obasipa nebrojenim dokazima svoje ljubavi? Baš zbog toga što sam u stotinama ispovijedi i na mnoge druge načine iskusio nedvojbeno i silno Božje milosrđe, s velikim i iskrenim snažnim osjećajem svugdje propovijedam i svjedočim o tome spasonosnome daru, ali i obvezi milosrđa. Sigurno je da sam podmukao i jadan grešnik, ali još je sigurnije da sam ljubljeno Božje dijete kojemu nebeski Otac, zbog krvi svojega Sina, uvijek iskazuje sućut i pomilovanje kada u iskrenome kajanju priznajem svoje krive izbore i molim da me Duh Sveti iscijeli i oslobodi. Zato je moje iskustvo groba zapravo još više iskustvo i svjedočanstvo uskrsnuća. Aleluja! Još uvijek vidim i dobro znam razliku između grijeha i milosti, za sva počinjena loša djela izražavam kajanje i tugu te ne dopuštam đavlu da me prevari najvećom mogućom prijevarom u svemiru, a ta je da opravdam svoj grijeh i da ne vapim za milosrđem. Knjigu sam napisao za sve koji slično misle, imaju slično iskustvo i koji su zabezeknuti Božjim ogromnim milosrđem, baš kao i ja. Bezgrešnima se knjiga ne preporuča čitati. Samo će se uznemiriti.

 

Grijeh, dakle, nije samo osjećaj, nikada se ne prikazuje kao smrtna opasnost već naprotiv kao životna prilika i kao nešto korisno za čovjeka. Gdje su granice grijeha? Ljubi li Bog baš uvijek i baš svakoga grešnika? Kako se obratiti?

 

Opisujući bît grijeha, možemo reći da je grijeh nasilje nad čitavim bićem koje se širi na bližnje, na cijelo društvo, čak i na prirodu. Grešnik, ipak, treba pomoć, a ne osudu. Crkva kao mudra i pažljiva majka nikada nije nikoga osudila kao osobu, ali itekako smije i može osuditi djela koja izviru iz grešnih stavova i običajâ. Grijeh je slijepa ulica, zagušljiva magla, jedna neprestana samoća u čovjekovoj nutrini i uzaludno traženje lažnih zadovoljstava. Alkohol, blud, kocka i droga, osveta, uživanje, magija, karijerizam ne mogu dati život, oduzimaju ga. Čovjek je pozvan tražiti smisao života koji je nemoguće naći u grijehu. Smisao života nisu povremeni osjećaji sreće ili poneki uzleti euforije i entuzijazma. Naš život ne određuje nova pjesma Enriquea Iglesiasa, dvotjedni ljetni odmor na plaži pod palmom, povišica plaće ili fengšui – uređenje prostora – ili sezonska nam draga sniženja u „Zari”. Mora postojati nešto više, nešto bolje! Mora!! Đavao nas želi prisiliti da sve gledamo kroz prizmu tijela, da sve mjerimo vagom svijeta. Grijeh nije uživanje! Govorim sve ovo jer ništa nije toliko bitno, koliko nužnost da se obratimo, da što bolje upoznamo i još više se zaljubimo u Isusa Nazarećanina, Spasitelja i Gospodina. Život u milosti, u borbi s grijehom, ono je što Isus traži od učenika: „Nosi svoj križ…” Čak sam osobno protiv govora o „pozitivnoj i negativnoj energiji, djelovanju, stavu” jer to je tipičan govor New Agea: postoji istina i laž, postoji dobro i postoji zlo te postoji Crkva koja je Kristovo tijelo i ima ovlaštenje za prosuđivanje toga dobra i zla. Dakle, granice su postavljene u deset Božjih zapovijedi, općenito u Bibliji te u Katekizmu Katoličke Crkve i svim ostalim dokumentima Učiteljstva po kojemu čovječanstvu vrlo jasno i precizno govori Duh Sveti. On nam jamči, bez sjene sumnje, da je svaki čovjek grešan i da svakoga čovjeka Bog neizmjerno ljubi i želi da po obraćenju spozna tu njegovu milosrdnu ljubav. Kada neki roditelji imaju dijete koje se, npr. odalo ovisnostima, još više ga „vole” trudeći se na sve moguće načine da ga izvedu iz pakla koji je još donedavno izgledao kao raj. Moramo shvatiti da naš nebeski Otac ima zbog nas slomljeno srce i dok god smo živi čini u potpunosti sve da izađemo iz zatvora naše bijedne grešnosti. Pri konkretnim osobama ili situacijama trebamo se uvijek pitati: što bi na našemu mjestu rekao ili učinio Isus? To je put milosrđa. Gospodin nam je najstrože zabranio da ikoga, kao osobu, sudimo, dajući nam do znanja da svi imamo „putra na glavi“ ali nam je također najjasnije objasnio da trebamo ljubiti jedni druge, u dimenziji križa, jer ljubav je i trpljenje.

 

Hoćete li nam još objasniti kako se Vi nosite s odupiranjem grijehu, što Vam u tome pomaže i kako u svojemu poslanju svjedočite Božje milosrđe prema grešnicima?

 

Moja je najdraža pobožnost i zapravo više od puke pobožnosti, građenje živoga odnosa s Duhom Svetim. Upoznao sam u mnogim prilikama nepojmljivu silu njegove prisutnosti i svaki dan započinjem, provodim i završavam razgovorom i klanjanjem njemu. Duh Sveti mi je u gotovo petnaest godina svećenstva izoštrio duhovna čula i već savršeno znam čega se trebam kloniti. On mi daje snage da ne padnem te ako padnem i kada padnem, odmah mi pruža ruku. Moj je – dakle – prvi odgovor: svakodnevna molitva je, jednostavno, nužnost bez koje nema pobjede nad grijehom. Svaki je pobijeđeni od svijeta svećenik prvo prestao – moliti. „Časoslov ti je važniji od doručka i večere“ učili su nas na Neokatekumenskomu putu, i to sve više vidim kao totalnu istinu. Svakodnevno pokušavam „izgraditi bedem“ slavljenja, obožavanja i štovanja, oko svoga poziva, vjere i služenja. Drugo, u mojemu životu postoji posebna osoba koja me neprestano vodi, ispravlja, tješi i brani: Majka Marija. Zdrava pobožnost prema Gospi jamstvo je svakomu vjerniku da će razotkriti grijeh i podložiti ga Božjoj moći oslobođenja. Osobito štujem Blaženu Djevicu Mariju kao Majku života i Majku milosrđa, ali najdraži mi je ovaj naziv: Utočište grešnika. Otkrit ću malu tajnu: svoj život dijelim na dva dijela, do i od sklapanja tzv. „Saveza ljubavi” s Majkom triput divnom, Kraljicom i Pobjednicom šenštatskom. Naime, ludo sam se zaljubio u duhovnost ovoga svjetskoga marijanskoga pokreta, izrasloga u Njemačkoj, koji promiče izgradnju svetosti u svakodnevnome životu, čineći svoje srce Marijinim svetištem. U ovome sam pokretu najjasnije spoznao da sam osobno ljubljen, a Majka triput divna postala je izvorom najčudesnijih milosti koje sam si ikada mogao zamisliti! Nevjerojatnih milosti! Njezina su svetišta kao jedan „prozor“ u Nebo, kao hladna voda u pustinji, kao dom okružen najljepšim cvijećem, kao utjelovljenje svih blagoslova, kao skloništa puna hrane i sigurnosti u najgorim tsunamijima, kao živa srdašca na kojima možemo počivati sretni i ispunjeni mirom kao mala djeca! Godinama sam tražio nešto ovako veliko, a tako maleno. Nema osobe koja bi došla u naše svetište u Maloj Subotici (kod Čakovca) i koja bi otišla nedodirnuta milošću Majčine prisutnosti. Dođi i vidi! Kroz Šenštat nam Gospa poručuje: ‘Ništa bez mene – ništa bez vas!’ i to je geslo koje preobražava cjelokupan život, samo ako se poželi tako živjeti… Gospa je Majka svih majkâ i bez nje ne bih spasio niti jedno nerođeno dijete, sto posto. Pozivam sve čitatelje da se upoznaju s ovom duhovnošću u kojoj se naglašava upravo unutarnje obraćenje i posvećenje životnih rutinâ na Božju i Majčinu slavu. Svaki svećenik neizostavno treba Mariju, njezino Bezgrešno srce. U šenštatskoj duhovnosti razumio sam kako je Gospa zaista brižna majka koja želi i može svako trpljenje prinijeti Isusu, da postane proslava Boga, na dobrobit ljudima. Treće, s grešnošću se također borim tako što pomažem grešnicima! Svi koji su pozvani u apostolat za život udruge „Betlehem” koju smo započeli 1999., grešnici su otkupljeni Jaganjčevom krvlju i u zahvalnosti za to otkupljenje poslužujemo onima koje je grijeh ranio i oduzeo im tolike blagoslove. U našim kućama samohranih majki nalaze se grešnice, a mi utemeljitelji, voditelji i volonteri nismo ništa bolji od njih. Spoznaja da nas Bog ljubi onakve kakvi jesmo, neizbježno mijenja naša srca i osposobljuje nas da, preobraženi, možemo živjeti s milošću, a ne umirati s grijehom. Također, često „resetiranje duše” i „higijena duha” u svakodnevnom ispitu savjesti, te sakramentu pomirenja daje mi svjetlo u mojim tamama, hrabrost u mojim kukavičlucima, snagu u mojim nemoćima. Puno blagoslivljam, sve i posvuda oko sebe… Gledam svakodnevno obnoviti svoje zavjete, izmoliti posvetu Svetim Srcima, moliti što više u jezicima, slušati pjesme slavljenja, činim počesto i „ugovor duše s Bogom“ (sv. Karlo Boromejski) a posebno njegujem metodu „ozdravljenja kroz motrenje“ odnosno euharistijsko klanjanje. „Na silu“ moram naći vremena za Pismo i krunicu, inače odmah posrćem. U Godini milosrđa učim vjernike moliti krunicu Božjemu milosrđu: uvijek se iznenadim koliko ljudi u crkvi digne ruku, na moje pitanje da se jave oni koji nikada nisu molili tu krunicu! Zato smo sada tiskali stotine tisuća letaka s tom silnom i prekrasnom molitvom… U ratu sa grijehom izuzetno pomaže sudjelovanje u životu molitvene zajednice, pokreta ili grupa nove evangelizacije. Bez obzira kakva braća bila. Tamo ili pukneš zbog braće, ili u tebi pukne grijeh, za braću, za njihovo dobro. Mnogi su povrijeđeni nekim zajednicama, nekim duhovnostima. Ali shvatimo, zajednicu čine samo ljudi. Trebamo si oprostiti, inače nema blagoslova. Moć praštanja drugima još je jedna kočnica grijehu, kao i svakodnevno nošenje križa i vršenje pokore. Kroz sve to, uz mnoga druga oružja, sila grijeha slabi, a sila milosti raste. Često uzmem raspelo u ruke i činim znak križa, jer jedan od naših pavlinskih otaca utemeljitelja je rekao: „Demoni se užasavaju znaka križa Gospodnjega. Tim ih znakom Spasitelj razotkriva i ispunja strahom i trepetom“ (Sv. Atanazije: Život svetoga Antuna) Borbu s grijehom trebamo prikazivati Gospodinu: to prikazanje spašava duše, i naše, i naših bližnjih, i one u čistilištu! U francuskom prijevodu molitve „Zdravo Marijo“ u drugome dijelu, uz „grešnike“ dodaju „jadne“ (…priez pour nous pauvres pécheurs… moli za nas, jadne grešnike, sada…) Baš i jesmo jadni, bijedni grešnici, ali Bog nas tako silno ljubi da ne postoji ništa na ovome svijetu s čime bismo tu ljubav mogli usporediti!

 

Zašto onda tako lako upadamo u grijeh…?

 

Slabi smo ljudi, ne trebamo se zgražati i sablažnjavati tom slabošću, već ustajati i hrabro tražiti dalje načine da više ljubimo. Jer, grijeh je u svojoj biti zapravo potraga za ljubavlju, na krivim mjestima i u krivim prigodama. Međutim, općenito gledajući, smatram da u Crkvi danas imamo premalo pouke. Da, poučava se djecu, ali što je s odraslim vjernicima? Nekada su možda bile i dovoljne same pobožnosti, danas više nisu. Pogotovo ako su neobjašnjene. Prosječan vjernik ne čita redovito Sveto pismo, ne razmatra Riječ, ne proučava Katekizam, ne razumije mnoštvo stvari, pa upada u mnoge laži i stranputice. Nije dovoljno slušati tjednu propovijed od pet do sedam minuta! Čovjekov je duh gladan i žedan pouke, svećenici ovih vremena moraju zakoračiti dublje u to polje, i orati. Pouka poziva na pobožnost prema Bogu, na pravednost, na čovjekoljublje. Protestanti su nas, s oproštenjem, čini mi se, u toj pouci nekako nadmašili… Ozbiljnije i zrelije pristupaju bogoslužju, istražuju, oduševljavaju se, svjedoče, kopkaju po Bibliji na sve strane, znaju odgovoriti na pitanja onih koji tragaju… Tako mi se nekako čini, generalizirajući i ne specificirajući, jer i kod njih ima svega i svačega, i tako se mnogo razlikuju od zajednice do zajednice, ali dobro je ponekad pogledati što i kako čine i drugi sljedbenici Krista. Nedavno sam čitao životopis Sluge Božjega patra Leona Dehona, osnivatelja svećenika Srca Isusova. Svidjelo mi se kako je autor knjige opisao ovoga sveca kao čovjeka puna mana i slabosti, koje mu nisu postale prepreka za svetost, nego štoviše, poticaj. Svidjelo mi se i što je zapisao o potrebi pouke u Crkvi: „Ova mlitava generacija dala nam je drugačijeg Krista. On nije više Krist radnika, nije više onaj Krist koje je svoje poslanje neprestano vršio među grešnicima i ljudima svijeta. Od lava judejskog postao je stidljiva ovca. Naš Krist, čiji je gorljivi apostolski rad nadahnuo sv. Pavla… Pretvoren je u slabu i kukavičju figuru koja ima posla samo s djecom i bolesnima… Svi mi znamo kamo nas je dovelo pola stoljeća ovakve bijedne ludosti…“ Slažem se sa Slugom Božjim, ako nema ozbiljne kateheze za odrasle, badava nam trud svirači. Borba s grijehom iziskuje trpljenje, nema pobjede bez križa. Pouka nam pomaže da prihvatimo trpljenje kao Božju pedagogiju spasenja i da nosimo svoj križ. Jedan je pastor to jako lijepo zaključio: „Najdublje trpljenje je izvor najvažnijim životnim poukama i temelj najplodonosnije službe“ (Rick Warren, Svrhoviti život) U pouci bismo slušali i o našoj braći koja su postala sveci, a nisu inače rođeni na Marsu. Možda bi nas i njihovi životi prodrmali i potakli. Lijepo je rekla u vezi glede toga sv. Bernardica Soubirous: „Željela bih da nam životi svetaca govore i o njihovim nedostacima, dok ih još nisu savršeno nadvladali, i o borbama koje su vodili. Trebalo bi svece prikazivati onakvima kakvi smo mi sami, kako bismo i mi onda postajali poput njih…“ Pročitah to u životopisu s. Leonije Martin, rođene seke svete Male Terezije, koja je sebe nazivala „pokislim piletom“ i „Isusovim dronjkom“. Sveci su savršeno znali što su… Tako, sv. Franjo Saleški u „Razgovorima“ piše divno poučno: „Što više spoznajemo svoju bijedu, to se više trebamo pouzdati u Božju dobrotu i milosrđe. Doista, između milosrđa i bijede postoji tako jaka poveznica da se jedno ne može vježbati bez drugoga. Da Bog nije stvorio čovjeka, bio bi isto tako jako dobar, ali ne bi mogao biti milosrdan, jer se milosrđe očituje samo na bijednima… Bijeda je prijestolje Božjega milosrđa. Potrebno je stoga da je naše pouzdanje u Boga to veće što je veća naša bijeda. Doista, pouzdanje je život duše. Ako joj oduzmete pouzdanje, oduzimate joj život.“

 

Neki kažu da „Crkva brani svaki užitak” i da je „crkvenjacima sve grijeh”… Vi kažete da je život bez (teških) grijeha tek pravi život… Kako „običnomu čovjeku” to dokazati?

 

Grijeh je gora stvarnost negoli kombinacija svih poznatih tumorâ zajedno! Vjerujte mi! Dok život nekako teče, uglavnom se to ne primjećuje. Zato, kada se dogodi pravi tumor ili slična situacija boli, samoće, krize… To Božje dopuštenje nesreće, postaje izvanredna prilika da čovjek progleda i vrati se Gospodinu. Demoni se hrane našim strahovima, kompromisima i neposlušnošću Božjim zapovijedima. Naravno da nije sve grijeh! Tko radi, griješi i nenamjerno. Tu imamo vrlo važne razlike… Visok tlak nije grijeh; stres, neuspjeh, zdrava kritika, čaša sivog pinota nisu grijeh. Grijeh je jedno duboko, otajstveno stanje duše koja slobodno, svojevoljno i dobrovoljno odabire zle putove. Životni užici su u redu, ako ne prelaze granicu istinske slobode u Kristu. Grijeh strahovito poružnjuje; uzmimo na primjer dvoje mladih koji hodaju prije braka, a prakticiraju spolne odnose. Isprva se sve čini kao dozvoljeni, dobar, čak i koristan put ljubavi. Međutim, ubrzo se rađaju svađe, ovisnosti o seksu, ljubomore, nasilnosti, razni nesporazumi, možda i abortus… Nije uvijek tako, nije kod svakoga para isti intenzitet navedenih događaja, ali svakako, prije ili kasnije, nešto krene nizbrdo jer sâm Bog je postavio granicu spolnosti, a ona je – brak, a mi nismo pametniji od našega Stvoritelja. Ljudi koji dišu grijehom su bolesni, prazni u sebi, obavijeni nekom čudnovatom tugom. Sve počinje od nekih malih kompromisa… Koliko je puta mene đavao prevario i kolike mi je blagoslove ukrao, baš zbog malih, olakih kompromisa! Pismo nas upozorava da je važno graditi kuću života na stijeni, ne na pijesku: dođu oluje i kuća se pretvara u veliku ruševinu. Putnici „Titanica” bili su uvjereni da su sigurni u najsavršenijemu brodu na svijetu. Ipak, ono ispod površine ih je potopilo. Zato nam je potrebna česta sveta ispovijed i ispit savjesti te realno sagledavanje činjeničnoga stanja. Klonimo se brate euforija i ovisnosti o osjećajima. Bježimo od krajnosti. Budimo ljudi i kršćani.

 

A što kad postanemo svjesni grijeha, kako postupiti?

 

Prvo, ne smijemo se pseudo-religijski, umjetno i napadno sablažnjavati nad sobom. Čovjek je uvijek samo – čovjek. Sazdani smo od slabosti; „i pravednik griješi sedam puta dnevno”, čitamo u Bibliji. Ne trebamo niti bolesno paničariti. Trebamo se suočiti s činjenicama i mirno zamoliti Isusa za oprost. On je rekao svetoj Faustini kako „trči spasiti grešnika” i kako „čim grešnik zazove njegovo milosrđe, on je već kraj njega, i spašava ga”. Negdje piše kako nas je Gospodin vezao „užetima ljubavi”. To je nešto kao ono od „Crvene jabuke”: „Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit…” On nas je vezao ne da bi nas zarobio, nego da bi nas zaštitio! Zato, kada sagriješimo, tražimo od Duha Svetoga dar kajanja i uvida u uzroke našega pada, a onda, da se opet izrazim pjesmom: „Get up, stand up, donʼt give up the fight” (Bob Marley), odnosno: ustani, bane, bori se i pobjeđuj! Jer, grijeh ti oduzima vedrinu, polet, volju! Sve ti se to vraća, slava Bogu, po ispovijedi, po skrušenome kajanju i odluci da ćeš se čuvati prilika za griješenje. Problem je malo ta naša slobodna volja… Nekako nam je i teret, i blagoslov… Ali onaj tko poznaje Krista, nema ni s time većih problema: Isuse, uzdam se u tebe i hrabro naprijed! Stvoreni smo dakle, iz ljubavi, za ljubav: grijeh ubija pravu ljubav. U „ringu s grijehom” treba nam nadnaravna pomoć, sila odozgor, Duh Sveti. Prava sloboda je sloboda od lanaca robovanja grijesima koji ruše i uništavaju sve pred sobom, donoseći tragediju i traumu, u bjesomučnome napadu na našu volju, maštu, nakane, poslanje, mišljenje, stavove, razboritost, vrline…

 

Što bi na sve ovo rekao suautor u vašoj knjizi, sveti Dizma – razbojnik? Zašto ste se baš s njime povezali u stvaranju ove knjige?

 

Uzeh Dizmu da barem jedan autor bude svet! Svršetak njegova života prekrasan je primjer Božjega milosrđa. Isus mu je sve oprostio, na križu. U nekoliko minuta. Dakle, poruka je jasna: nikada nije kasno za obraćenje, Bog oprašta svaki grijeh, milost može dohvatiti i najgorega lopova i zločinca te da su baš svi pozvani na svetost, a ona je: izabir Krista, a odbacivanje grijeha. Vrlo je rado pristao sa mnom pisati ove tekstove! Od srca sam mu zahvalan! I zavidan: bio je tako blizu Kristove krvi, čuo je riječi „kanonizacije” od samoga Gospodina: postali su kao prijatelji, u tome nepojmljivomu trpljenju. Dizma je baš jedan veliki znak svima nama! Ne odustajmo od duhovne borbe za neke naše grešnike kod kuće, Gospodin zna kako i kada… Uostalom, grešnika treba ljubiti, tako nas je Isus učio u Evanđelju po Mateju, u petome poglavlju. Nikako ne smiješ odbaciti grešnika, za njega treba moliti i žaliti ga, ne radovati se njegovoj prividnoj sreći na svijetu, niti se radovati njegovoj nesreći, ako nastrada zbog efekta „bumeranga” koji grijeh čini. Đavla treba prezirati i paziti se njegovih smicalica. Ako se samome Kristu usudio predložiti „pokloni mi se i sve ćeš dobiti…”, onda smo svi u opasnosti čuti isti prijedlog. Kompromisi vode u grijeh. Čvrsto sam uvjeren da su upravo kompromisi početak „sindroma lijevoga razbojnika” koji je, nasuprot Dizmi – podsjećam – odbacio milost i nije iskoristio dar Kristove krvi i žrtve. Naša je borba muka do kraja, do samoga kraja. Ali kako je veličanstveni plod te borbe i muke! Prikazujmo svoja trpljenja Isusu, po Mariji. Ako nemate za koga, možete i za mene. Ili za ministra Hasanbegovića. Ili za neku drugu plemenitu nakanu.

 

Dakle, Bog uistinu ljubi grešnike, svoje malene, prevarene od neprijatelja. Ipak, teška je ova tema, možda ponajviše stoga jer je grijeh danas više no ikada reklamiran kao nešto ispravno, kao nešto normalno pa čak i lijepo. No svećenici dnevno slušaju sasvim druge priče, u ispovjedaonicama?

 

Mi prvi trebamo milosrđe da bismo ga mogli pružati vjernicima pogođenima granatama Zloga. Mi sami nismo nekakvi duhovni Pešmerge (ratnici) i samo u simbiozi s narodom možemo učinkovito voditi ovaj rat: da, u pravome smo ratu! Bez molitve i Božje riječi mi smo svećenici kao ribe na suhome. I inače smo poslastica sotoni, roštilja nas, marinira, pirja, dodaje razne ljute začine… Najviše nas voli vidjeti kao neki tiramisu na tanjuru svojih nezasitnih perverzija. Svi Kristovi, dakle ne samo mi svećenici na prvim linijama fronte, u neprestanome su ratu u kojemu čeliče, ipak, (dobra strana toga rata) sile svoje trodimenzionalne prirode; duha, duše i tijela. Sveti Toma Akvinski napisao je kako nas Gospodin na četiri načina oslobađa od Zloga: prvo, štiti nas od kušnje koju ne bismo sami mogli pobijediti; drugo, pomaže nam svojom utjehom, da se u borbama ne bismo okrenuli od njega; treće, okreće nam misli i oči na dobre ljude i dobre stvarnosti života, da ne malakšemo i ne odustanemo; i četvrto, šalje nam dobro, u raznim oblicima, kako bismo shvatili da je dobro ljepše, dragocjenije, neizrecivo bolje od zla. Nema grijeha koji Bog u svojemu silnome milosrđu ne bi mogao ili ne bi htio oprostiti! Kad mi dođu osobe ranjene abortusom, zagrlim ih i kažem im: „Dobrodošli kući!” Samo u sakramentu milosrđa grešnik može kušati taj neobičan mir koji dolazi kao melem nakon ranjavanja grijesima. „Tko ti osim Boga može dati mir? Je li ti svijet ikada mogao zadovoljiti srce?” (sv. Gerard Majella) A sv. Maksimilijan M. Kolbe piše kako „nije dovoljno samo moliti, trebamo se i boriti”, dakle, trebamo konkretno bdjeti u rovovima, držati u ruci svoje oružje (krunicu, npr.), slušati zapovijedi (svojih pastirâ), biti spremni na sve, izdržavati glad, žeđ i žegu, prolaziti nesanicu i malodušje, ne odstupati sa svojega utvrđenoga teritorija (sakramenti)… Sve do konačne pobjede. A to je – smrt. Zato „obrati se sada dok se još osjećaš mlad… Kako se teško ispravljati kad je duša ostarjela!” (sv. Josemaría Escrivá)

 

Možete li nam dati još neke dobre savjete kojima bismo u trenutcima kušnje mogli stati na stranu Krista – pobjednika? Ljudi najčešće traže gotova rješenja, recepte…

 

Da, no svatko osobno mora otkriti svoj „recept”. Predivno je što u Katoličkoj Crkvi ima mjesta za sve, i što svoje vjeroispovijedanje ostvarujemo na toliko mnogo načina! Čini mi se da ono čega nedostaje i to bolno nedostaje, ponavljam još jednom, jest pouka. U najvećoj većini naših župâ imamo dnevnu svetu misu i… Tablicu s radnim vremenom župnoga ureda. Vjernicima neopisivo nedostaje pouka! Ne možemo izdržati u svijetu hraneći se samo tradicionalnim „ispunjavanjem vjerskih obveza“! Nemoguće je voditi zreo, odgovoran, svet kršćanski život, bez pouke. To mi se izrazito sviđa kod pokreta nove evangelizacije. Uzmu Bibliju, slijede retke, objašnjavajući, primjenjujući to za svakodnevni život, nalazeći u oba zavjetâ odgovarajuće potvrde, moleći se na kraju riječima onoga što su proučavali, shvatili, zaključili za svoj život. Nedostaje nam pouke! Meni posvuda prigovaraju što imam dugačke propovijedi… Dolaze mi svećenici, prekidaju me, a narod bi slušao još jedan sat jer su očajno gladni pouke, objašnjenja svojih borbi i padova jer žele čuti o Božjemu lijeku i vidjeti Isusa Krista na djelu danas, kao i onda, kako nam donose evanđeljâ! Žao mi je što su karizmatski seminari (uglavnom) u nas zabranjeni, ocrnjivani, što se straše vjernici seminarima kao djeca Babom Rogom. Žao mi je što neprijatelj likuje nad našim primitivnim unutarcrkvenim prepucavanjima, prozirnim ljubomorama, gadnom ignorancijom i teološkim dokazivanjem vlasti i časti. Žao mi je što nema dijaloga, već se podliježe osudama, obzirima, strahovima. Po mojemu iskustvu, neokatekumeni i karizmatici u Crkvi imaju najbolju moguću pouku za grešnike: ulaze u dubinu Riječi, sve je poduprto svjedočanstvima obraćenjâ, ozdravljenjâ, oslobođenjâ; ta je pouka zrela, realna, zdrava, ona mijenja živote, dinamična je i evangelizacijska u svakome pogledu! Kako će ljudi (grešnici) promijeniti svoje živote ako uopće i ne čuju da je to moguće?! Uistinu ne razumijem tu i takvu politiku. Drugo, znak je vremena što polako nestaje svetaca, kako već rekoh. S našim starcima, odlaze i autentični sveci, molitelji, graditelji mira u obiteljima, hodajuće škole poštenja, rada, odricanja, samozataje, poniznosti, radosti, trpljenja, žrtve. Tako je i u samostanima: polako nestaje svetih redovnika, svi se samo žalimo i kukamo, te tražimo svoje. Prvi ja. Uopće nas više ne podučavaju što znači posvećenje, pokora, post. Nemamo strpljenja, odvažnosti, evanđeoske radosti, zakukuljili smo se u čahure formalizma i folklora. U naše se redove već odavno uvukla i filozofija nekih pravaca netolerantnog dosta agresivnog i nekako suludog, ekstravagantnog, elitnog protestantizma koji promiče nekakvu čudnovato zabludjelu teologiju životnog blagostanja i savršenog zdravlja, kao isključive volje Božje za vjernike. Ništa nije pogubnije i više krivo od te hereze! Otvorite bilo koji kanal na TV-u te pogledajte bilo koju reklamu: sve nam nude baš to, savršeno zdravlje i mnogostrane životne prosperitete. Ako nam to nudi svijet… Zmija hipnotizira svoju žrtvu, prije nego je napadne i proguta… Ne mogu i svijet, i evanđelje biti na istoj strani, u istome duhu i tako upadamo u grijeh. Grijeh nekako – nažalost – ostaje našim „svakidašnjim kruhom”, ali nasjedajući ponudama savršenstva svijeta, taj grijeh se tako ukorijeni da ga ne možemo iščupati. Meni je veliki znak „posljednjih vremena” upravo ta činjenica da su ljudi danas već toliko ishlapjeli i zarobljeni grešnim načinom života, u svim segmentima društva i bića, da se jednostavno više ne možemo oduprijeti napasti, toliko smo slabi i oslabljeni, bombardirani, zaposleni, umorni, iscrpljeni, povrijeđeni da većina ljudi i nema snage boriti se… Kao da su nestali orijentiri i autoriteti. Zato sam uvjeren da smo već na početku jednoga novoga razdoblja, prorokovanoga prije točno sto godina u Fatimi. Gospa kaže da – ako se ne obratimo – otvaramo vrata ratovima i samouništenju kakvo svijet još nije vidio. No kaže također, hvala Bogu, da će na kraju njezino Bezgrešno Srce trijumfirati! Nebo nam nikada ne oduzima nadu i utjehu; ono nam jedino to i daje.

 

Na kraju, zahvaljujući na razgovoru „Pampers – patru” – kako su Vas, simpatično i skandalozno prozvali – recite nam ponešto i o ostalim aktivnostima u Godini milosrđa te što je sljedeće u Vašim planovima proživljavanja ove godine, u kojoj nam poklanjate knjigu koja se tako živo nadahnula na poruci milosrdne ljubavi prema grešnicima?

 

Divne sam milosti doživio i doživljavam dalje ove godine! Vodio sam prvi ukop nerođene djece u Zagrebu, pokopavši četiri dječačića u dirljivome pogrebu, punome utjehe i nade, u kojemu je Božje milosrđe pobijedilo očaj i bol. Prisustvovao sam prvim duhovnim vježbama za ranjene pobačajem, u međunarodnoj skupini tzv. „Rachelʼs Vineyard”. Odlučili smo organizirati nešto slično godišnje i u našim uvjetima. Pokrenuli smo hodočašće Trudne Gospe, Majke života i Zaštitnice nerođenih po obiteljima i župama Hrvatske, uz vrlo dobar odaziv i velike blagoslove. Tiskali smo nove sjajne letke: „Devetnicu ružarija Kraljici svete krunice”, „Pobožnost Milosrdnomu licu, „Isuse, uzdam se u tebe!”, „Šator milosrđa” i „Triptih Majke milosrđa”… Otvaramo ubrzo petu kuću samohranih majki u okolici Splita; u tri smo dodatna grada osnovali udrugu „Betlehem” (sada smo prisutni u 17 lokacija); uključili smo se u GROW-pokret za duhovnu i duševnu zrelost, tiskali prvi sveobuhvatni pro-life molitvenik… U dva sam posljednja tjedna uspio odgovoriti sedmero majki od pobačaja, što mi je najveći dar i zadovoljstvo, najdraži uspjeh i najmiliji povod za zahvalnost Gospodinu! Jedna od majki nosi trojke! Aleluja! Slava Isusu! Želio bih još ove godine naći načina kako da stručno pomognemo silovanim osobama, to mi je nekako ovih mjeseci na srcu, još tražim suradnike i ideje jer osobito sam obuzet mišlju pomoći onima koji su zaista „na periferijama” kako je Papa objasnio… „Krstili” su me s ovim pomalo smiješnim imenom, ali – zaista – po mojim je rukama prošlo, izgleda, na tone i tone pelena… Koliko god imao i trpljenja i padova, Bog se čudesno proslavlja po službi najmanjima. U rujnu imamo i 11. „Molitveni sabor za nerođene”, uz sudjelovanje oko dvije tisuće moliteljâ… Tada ćemo i Majku triput divnu okruniti i proglasiti Kraljicom i Majkom nerođenih… Polako nam se približava i godina Gospina ukazanja u Fatimi pa se nadam nekim plemenitim akcijama u budućnosti. Molim desetke i stotine tisuća naših prijateljâ i simpatizerâ, da mole na jednu moju nakanu, koja bi – ako se ostvari – mogla biti nešto uistinu predivno! Nastavljamo, dakle, širiti milosrđe, bez obzira na naše slabosti i različite probleme. Naviještamo ljubav u dimenziji križa: Krist trpi s nama, u nama, zbog nas i po nama, ali ne odustaje od nas, ne odustaje nas pozivati doma, a to znači ostaviti grijeh, laž i obratiti se njemu. On nas ljubi zato što jesmo, a ne zato što smo u redu. A tko je, uopće, u redu? Ne znam za takve. Znam samo mnoge koji misle da su u redu… Naš Bog, koji je Ljubav, beskrajno i bezgranično ljubi oboljele od side i gonoreje, zabludjele teologe, ljude u sektama i čudnovatim supkulturama, heretike, bandite, jugonostalgičare, talibane, heavy-metalce, rastafarijance, blasfemičare, Jehovce, nihiliste i anarhiste, masone, muške prostitutke, opsjednute, militantne feministice, abortere… On plače nad ljudskom glupošću i nevjerom: zar nije nerazumno kada netko prakticira grijeh kao način života i misli da je poseban, slobodan, kreativan, radikalan? A zapravo munjevito tone u bezdan, pun ranâ, neprestano gladan istinske ljubavi i radosti. Mnogo nam u tome smislu mogu pomoći zajednice nove evangelizacije: ondje su grešnici srdačno dobrodošli, nisu osuđivani i stigmatizirani te ondje imaju novu obitelj u kojoj mogu upoznati sebe, bližnje i Gospodina te se razvijati u zrele i snažne vjernike. Stanje je već gotovo neizdrživo, u mnogim zemljama i narodima… Upravo zbog grijeha! Grešni način života dovodi do ludila i do ruba ponora. Odbacivši Boga, čovjek postaje „božanstvo”. Katastrofa. Pitanje je koliko ćemo još moći izdržati u prividnome miru, bez krvavih ratova, progonâ, logorâ, istrebljenjâ. Prije genocida dolazi infanticid: deseci milijuna nerođenih ljudi biva usmrćeno u svojim majkama. Ja sam uvjeren da je egzekucija nepodobnih, to jest – abortus – izvor svega ovoga zla koje je eskaliralo u današnje vrijeme. Krv nevinih mora biti osvećena. Krv nedužnih vapije u Nebo. U ovome moralnome i svakome drugome rasulu, nestaje ispravnih autoritetâ, divlja osvetoljubljivost, nepravda, hereza, pohota i agresija. Čovjek može i iskušavati i prezreti Božje milosrđe, ali ga ne može iscrpiti! To je naša jedina nada. Na kraju, evo savjeta koji jedino želim dati čitatelju: proživi svaki dan, dan po dan, ovaj danas dan, u milosti. Ujutro moli za to, navečer zahvali. I čekaj da se Gospodin vrati. Po svoje dragocjene, ljubljene grešnike koji su breme grijeha zamijenili milošću. Grešnicima ulaz dopušten, širom otvoren; ulaz u Isusovo srce, ulaz u Crkvu, u novi život! Hrabro!

 

Razgovarao: Dino Okičić, Karlovac

Knjiga se može nabaviti na www.figulus.hr