FRA PETAR LJUBIČIĆ – RIJEČ ZA TEBE

 

Naš božanski Spasitelj došao je k nama kako bi bio svjedok Očeve ljubavi. Njegova ljubav je sigurna i potpuna. Bog nam se toliko približio da živi među nama, s nama i u nama. On se utjelovio, utjelovio je svoju ljubav u Isusu da bi bio Emanuel, tj. “Bog s nama”.
Današnje evanđelje najbolje nam pokazuje koliko je Bog dobar i milosrdan. On razumije naše slabosti, muke i nevolje. Njegova milosrdna dobrota unosi u nas povjerenje i ljubav, mir i radost.

Da nam Isus pokaže koliko je veliko Božje milosrđe i ljubav, donosi nam usporedbe o izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi. To su pravi biseri Svetoga pisma. One u sebi nose duboku mudrost i ljepotu nebeske poruke.
Zajedničko je ovim usporedbama radost onih koji nalaze ono što su izgubili.

U prvoj pastir, našavši izgubljenu ovcu, stavlja je na ramena sav radostan, odlazi kući, saziva svoje prijatelje i susjede da se vesele zajedno s njime.

U drugoj žena, našavši svoju izgubljenu drahmu, govori: „Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila!“ (Lk 15,9).
U trećoj usporedbi otac se veseli izgubljenom sinu kada ga je, napokon, ugledao kako se vraća kući poslije dugoga izbivanja. Ne kori ga, nego misli kako će sa svima podijeliti svoju radost: „Proveselimo se jer mi ovaj sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ (Lk 15, 24).

 

Priča o sinu – rasipniku je najljepša, najpotresnija i najutješnija stranica Evanđelja. Nije ovo priča o grješnom sinu, nego mnogo više vječna istina o milosrdnom Ocu, utješna istina o Božjem srcu. Sasvim sigurno: u središte naše pozornosti Isus nije stavio propa-log sina nego oca koji ga grli takvog kakav je: propala, grješnika, patnika, nesretnika…

Priča o rasipnom sinu je stvarno potresna. Možda se na našoj zemlji nikad nije dogodilo što je Gospodin ispričao svojim slušateljima. Nebrojeno je sinova i kćeri propalica, ali na zemlji je teško naći oca koji s toliko ljubavi i praštanja grli grješno, propalo i nezahvalno dijete.

Međutim, to se događa svaki dan, bezbroj puta: ima jedan Otac koji najviše grli sina – propalicu; ima jedan Otac koji je najsretniji kad opet može zagrliti kćerku uličarku – onoga koji je odlutao daleko i sad se vraća. Taj otac je naš nebeski Otac.
Manje-više, svi smo mi izloženi kušnji da zaboravimo na Boga i napustimo očev dom. To je naša lažna sloboda – biti bez očeva nadzora; lažna sreća – živjeti neovisno o ocu – često je preteška kušnja za svakoga.

Mi mislimo da će nam biti bolje “u dalekoj zemlji”, daleko od Boga da slobodno radimo što hoćemo. Ako se svojom slobodom ne poslužimo pravilno, savjesno i odgovorno, ona nam postaje otrovna sloboda, postaje našom propasti. Ne možemo raditi samo ono što hoćemo, nego samo ono što je dobro, plemenito i korisno. Ne služimo se pravilno slobodom ako griješimo.

Rasipni sin bio je bar dobar račundžija: kad je izgubio sve – sjetio se – nije izgubio oca. “Tada dođe k sebi i reče: ‘Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi’.”
I eto – propali sin žuri natrag k ocu na pomirenje. Njegov povratak – obraćenje veoma je dirljivo, pobuđuje na razmišljanje, ali je umanjeno računicom: treba se iskopati iz neprilike, sjesti opet za očev stol, bar kao sluga…

Očev postupak, međutim, zadivljuje: gotovo je nevjerojatan. Na djelu je čista dobrota, nesebičnost, milosrđe, velika ljubav. Duge godine pogledao je otac na put gdje se nekoga davnog tužnog dana daleko na obzorju izgubio njegov neiskusni, neposlušni mlađi sin. Kao da je očevo srce predosjećalo i njegovu nesreću i njegov povratak.

Jednoga dana, “dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, padne mu oko vrata i izljubi ga”.

“Padne mu oko vrata i izljubi ga.” Evo, najdivnije rečenice na najljepšoj stranici Biblije. “Sve na zemlji govori ili o bijedi čovjekovoj ili o Božjem milosrđu” (Pascal). Na ovoj stranici Evanđelja gledamo u zagrljaju bijedu i milosrđe: Otac grli sina – propalicu, pri-ređuje mu gozbu kad se vratio u očev dom.

Taj beskrajno milosrdni otac naš je nebeski Otac – naš Bog. Samo on može biti takav i jest takav; sama ljubav i dobrota, čisto milosrđe i praštanje – oprašta sve, svima, uvijek; bez ukora i prijekora, bez računa i računica prima u svoj dom, na svoje srce sina grješnika, daje mu poljubac mira, priređuje mu gozbu ljubavi. Dosta je da sin – samo iskreno kaže: “Oče, sagriješih…” i sve je izravnano, oprošteno, zaboravljeno…

Zanimljivo je da stariji sin nije prihvatio mlađega brata. Naljutio se i nije htio veseliti se s propalicom. On bi trebao obraćenje i promijeniti svoje mišljenje. Možda smo i mi nekada slični starijem bratu…
“Kako veliku radost krije misao da je naš Gospodin pravedan; to znači da računa s našim slabostima i da savršeno poznaje krhkost naše prirode. Što bi me, dakle, moglo preplašiti?” (Mala Terezija).
Ne, ništa nas ne smije preplašiti – čak ni naši najveći grijesi: imamo beskrajno milosrd-nog Oca. Ali, ipak moramo imati na umu: on nije slijep i ne želi da mu djeca budu uličari. Ne smijemo zaboraviti očevu dobrotu, da ne bismo proigrali njegovu ljubav…

“Ustat ću, poći ću Ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi.” Evo, što često trebamo i moramo činiti: priznati da smo što jesmo – grješnici – i tražiti, moliti Oca milosrđa i dobrote da nas zagrli, da nam oprosti. Jedan je od najvećih grijeha današnjeg čovjeka: ne prizna da je grješnik; iz svoga života i rječnika izbrisao je Boga i grijeh; on nema puta natrag k Ocu… Kršćanin ne zaboravlja taj put, jer ne zaboravlja da je grješnik… (Fra Ivo Bagarić).

Boga nakon što se čovjek obrati, zanima jedino sadašnjost upravljena u budućnost. Svima nam je poznato da uskrsli Krist ne poziva na red Petra koji ga je triput zatajio. Isus ga pita – Voliš li me? I zna da je odgovorom na to pitanje sve riješeno.
Pavao kaže: „Krist dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja!“

 

Pogled na križ vraća samopouzdanje i daje snagu

Jedna mlada žena bila je vrlo nesretna sa svojim mužem. Zlo društvo odvelo je njezina muža zlim putem. Nije mario za Boga niti za vjeru. Zapio je zasluženi novac, a žena i djeca su gladovali. Kad bi pijan došao kući, tukao je svoju ženu.

Žena nije više mogla podnositi takav život, dolazila je na pomisao o samoubojstvu. Jednoga dana, dok je bila veoma žalosna, misleći da bi se mogla malo rasteretiti, po-čela je pretraživati stare knjige koje su bile na tavanu. U jednome starom molitveniku nađe neku karticu. Na njoj je njezina davno umrla baka napisala slijedeće: “Kad se osjećaš nesretnom ili srditom, tada pođi pred križ, gledaj na njega pozorno tri minute, zatim izmoli pred križem jedan Očenaš i naći ćeš mir. Meni je to savjetovao moj ispov-jednik. Iskušala sam ovo sredstvo kroz 30 godina i ono mi je pomoglo!”
Vjerojatno je stara baka to napisala za svoju kćerku. Ali mladoj ženi bile su ove riječi kao opomena Božja. Učinila je onako kako je tu bilo napisano i našla je mir. A molitvom i strpljivošću svojom postigla je to da joj je muž našao pravi put obraćenja i bili su oboje radosni i sretni.
Zaista, pogled na Kristov križ i nama će dati snage da ga vjerno slijedimo. Također i onda kad nam se čini da više ne možemo izdržati.