AUDIO EMISIJA – UVIJEK NEDJELJOM – IVICE URSIĆA
KOJI JE SMISAO ŽIVOTA?

 

 

Eustace Conway glavni je lik knjige „The Last American Man“, autorice Elizabeth Gilbert. Autorica opisuje njegov život kao život modernog planinskog čovjeka koji još uvijek živi kao su naši pretci živjeli prije puno godina.
Ona govori o njegovim izuzetnim avanturama, kao što je na primjer hod dug 2,000 milja (Appalachian Trail) od države Maine do države Georgia, živeći isključivo od onog što bi ulovio. Uz ovaj pothvat taj isti čovjek je prešao i SAD jašući na konju.

Zaljubljen u ovakav način života on danas vodi kamp za djecu i odrasle koji se prostire na 1,000 hektara kojeg on naziva Turtle Island (Kornjačin Otok), a koji se nalazi u brdima Sjeverne Karoline.

Jedna od stvari, do kojih mu je izuzetno stalo, jest pokušati pomoći ljudima, poglavito školskoj djeci, kako shvatiti svoju povezanost sa svijetom prirode.

Jednom zgodom je zapitao 50-tak učenika/maturanata da kažu nešto o značenju riječi „sveto“. Čini se da nitko među njima nije znao što ta riječ znači, pa ih je Eustace upitao neka na komad papira napišu popis onoga što je za njih vrijedno. Sjeća se da je samo jedan od njih pedeset imao jasnu ideju o svetosti. Čitajući papir po papir otkrio je da je svaki papir prepun stvari kao što su novac, novi automobil, mobiteli.

Samo je jedan dječak u razredu napisao – „život“.

Kasnije će Eustace napisati: „Samo jedna mala duša u razredu bijaše na pravom putu, daleko od pohlepe kao motivatora … i hvala Bogu na njoj …“

Na nesreću pohlepa je strahovito snažan motivator u ovom našem društvu. Ako želite shavtiti što je to snažan motivator sve što trebate jest pogledati koliko je kladionica oko nas.

„Kada bi imali samo malo više, onda bi stvari bile bolje.“

Ovu smo rečenicu čuli bezbroj puta.

Oglašivačke agencije su shvatile ovo i ako večeras na TV pozorno promotrite samo nekoliko reklama, shavtiti ćete koliko toga „nedostaje“ u vašem životu i koliko bi vam bilo „bolje“ sa samo još “nekoliko” kupljenih stvari.

Iako je Isus živio u vremenima kada je toga bilo neusporedivo manje on je i dalje bio suočen s puno istih tema. U biti, značajan dio Isusovih poruka ima veze s ozbiljnim pitanjima zdravlja i posjedovanja.

Ali mi se svakako želimo odmaknuti od Isusovih riječi.

Ili da stvar bude još i gora, mi pokušavamo objasniti njegove riječi onako kako to nama odgovara, kako bismo se lakše mogli nositi s njima.

Dvanaesto poglavlje Evanđelja po Luki prepuno je Isusovog poučavanja o bogatstvu i posjedovanju. Kad po prvi put susretnemo Isusa, u ovom poglavlju, on je okružen masom svijeta i nekoliko trenutaka prije nego što će doći do riječi iz današnjeg čitanja Isus upravo govori kako njegovi sljedbenici mogu očekivati probleme, poteškoće, pa možda čak i mučeništvo ukoliko ga vjerno nastave slijediti.

I onda se pojavljuje čovjek, koji istupa iz gomile, kako bi ga upitao o nasljednom zakonu. Pošteno govoreći, ovaj čovjek i nije bio potpuno izvan svakog konteksta, jer je Isus bio Učitelj – Rabbi – i ono što su učitelji mogli učiniti bilo je tumačenje kompliciranog pravnog sustava, koji je bio u okružju Mojsijevog Zakona, i kojeg su mogli primjeniti na svakodnevni život. Kako je Mojsijev Zakon opisivao sve o nasljedovanju, židovski su učitelje često konzultirali po ovim pitanjima.

Dakle, ovaj stranac iz gomile samo je želio brzi pravorijek po pitanju pravnog spora između njega i njegovog brata. Naravno da se je nadao arbitraži u svoju korist.

Ali Isus čini ono što često čini, on zaobilazi pitanje koje mu ovaj čovjek postavlja na površini problema i odlazi do korijena problema. On ovaj trenutak koristi kako bi podučio i svoje učenike, a svakako i mnoštvo koja se je skupila oko njih.

Isus govori: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Zdrav razum, kako onda tako i danas, čini se da sugerira da se život ipak ostvaruje u obilju materijalnoga. Ali Isus nas podsjeća da to nije životna filozofija koju bismo trebali slijediti. Jednostavnim riječima rečeno – puno je toga više u životu od posjedovanja puno toga.

U jednoj priči jedan čovjek pomisli da ga je konačno pomilovala sva sreća ovoga svijeta. Nekim čudom dođe on do primjerka Financial Times-a i to izdanje od godinu dana unaprijed. Koja nevjerojatna sreća! Sve je unaprijed znao. Koje dionice kupiti, a koje prodati. Kada prodati i kada kupiti. Trljao je ruke u oduševljenju sve dok nije okrenuo stranicu sa osmrtnicama i tamo pronašao svoju osmrtnicu.
Jednako tako šokantna je i Isusova parabola.
Bio jednom jedan jako bogat čovjek čija je ljetina izuzetno dobro rodila pa nije imao više mjesta gdje žito pohraniti. Donosi zaključak da bi mu najbolje bilo sve žitnice porušiti, podignuti veće, te tako se osigurati materijalno i onda se prepustiti svojoj životnoj filozofiji – odmori se, jedi, pij i uživaj … ali u toj jednadžbi je previdio jednu konstantu.

Vrijeme!

Bog mu se obraća jako tvrdim jezikom, „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“

I završava Isus: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.”

Kada čovjek reagira, onako „na prvu“, logično bi bilo stati u obranu ovog čovjeka. U biti mi bi tako pokušali obraniti i sebe. Zaželi čovjek da je tamo, na licu mjesta, pa da kaže Isusu: „Isuse, pa ne čini ovaj čovjek ništa loše. On jednostavno ima dobar osjećaj za poslovnost. Pa, Isuse, on nikome ništa ne krade, zar ne!?“

Međutim to je onako „na prvu“ ali „kada bolje razmislimo vidjeti ćemo ono što se nalazi ispod površine. Riječ „bezumnik“ ne koristi se u Svetom Pismu baš olako. U biti koristi se samo dva puta u Evanđelju po Luki u usporedbi s knjigom Mudrih izreka gdje je susrećemo skoro 70 puta. Bezumna osoba se uvijek stavlja u kontrast s osobom koja prihvaća i živi po Božjoj mudrosti.

U Svetom Pismu, riječ „bezumnik“ se odnosi na one ljude koji žive svoje živote kao da Bog ne postoji.

Isusova parabola nas podsjeća da nikada ne ćemo spoznati pravu životnu filozofiju ukoliko Bog nije u njezinom središtu. Isus nije vjerovao da su bogatstvo ili posjedi nešto zlo samo po sebi, a ni ljudi koji ih posjeduju. Isus jednostavno zna da nas materijalno obilje dovodi pred velike kušnje i izazove, koji nas mame svoju vjeru i svoje povjerenje položiti u bogatstvo, a ne u Boga.

To je ono što nije u redu s onim seljakom. On planira svoj život, a da u njega nije uključio Boga. Nije mu niti na trenutak palo na pamet poslušati Božju zapovijed i višak podijeliti potrebnima.

Ovaj čovjek je već bio bogat.

Već je imao dovoljno za sve svoje potrebe.

Ali ove godine je imao ekstra urod. Ekstra profit.

Pa zar nije uvijek tako?

Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni postaju sve siromašniji?

Čovjek ima dojam da se bogataši uopće ne moraju previše ni truditi.

Lova ide na lovu. Tako i ovaj bogataš. Zašto imamo takav dojam?

Zašto sam Isus želi da mi imamo takav dojam?

Ako nešto dobiješ, a nisi se za to trebao pomučiti, što je to?

Pa to je dar.

A od koga je ovaj čovjek dobio taj dar?

Bio je to dar od Boga.

Sjetimo se toga.

Richard Foster opisuje tu napast ovako: „ …kada nam nedostaje Božanski centar naša potreba za sigurnošću vodi nas na suludo vezivanje uz stvari.“

Eto na što nas upozoravaju brojni dijelovi Svetog Pisma.

I jedna priča koja to jasno ilustrira.

Jednom jedan župnik propovijedao na ovu temu naglašavajući kako sve što mi posjedujemo pripada Bogu. Jedan stariji seljak sa pozornošću je sve to slušao ali se s tim nikako nije želio usuglasiti. I toga dana pozove on župnika na večeru u svoj dom. Nakon večere izašli oni malo na zrak i seljak stade pokazivati župniku sve oko svoje kuće.

Kuća, staje, štale, svinjci, kokošinjci, polja i livade, voćnjaci i povrtnjaci … i onda upita župnika napola se šaleći: „Župniče, čitav sam svoj život radio na ovoj zemlji. Misliš li ti meni i dalje govoriti da to nije moja zemlja, da je to Božja zemlja?“

Župnik se zamisli na trenutak i onda tiho reče seljaku: „ … ajde mi postavi to isto pitanje … za 100 godina.“

Ova je priča zgodna ilustracija one poznate da „ništa ne ćemo ponijeti sa sobom“. Mnoge stvari kroz život držimo u svojim rukama i na kraju ih sve izgubimo ali što god stavimo u Božje ruke to i dalje imamo.

Baš poput tog starog seljaka jedine stvari koje ćemo ponijeti sa sobom na onaj svijet jesu one stvari koje damo Bogu u ruke.

Naša vjera i povjerenje u Boga, dobro koje činimo svojim bližnjima u Kristovo ime, odanost naša prema Bogu, žrtve koje činimo zbog Kraljevstva Božjeg i vrijeme brižno provedeno u pozornom slušanju Duha Svetoga … to su stvari koje su … svete … to su stvari koje … traju … to su stvari koje … nas čine bogatima i u očima Božjim.

Ima jedna jako, jako stara priča o jako bogatom čovjeku koji je umro i otišao na nebo. Anđeo ga vodio po nebeskom gradu i tako hodajući dođoše do predivne kuće.

„Tko živi ovdje?“ zapita bogataš. „Oh,“ anđeo odgovori, „ovaj je na zemlji bio vaš vrtlar.“ Bogataš se zaprepasti. Ako je ovo bio standard za vrtlare, pomisli on, kakva li će tek njega kuća dopasti u kojoj će provesti vječnost.

Hodajući dođoše do još raskošnije kuće.

„A čija je ova?“ zapita bogataš. Anđeo mu reče: „Stanarka ove kuće je provela život na zemlji kao misionarka.“ Bogataš se još više zaprepasti.

Konačno dođoše do male, neugledne kolibice, bez prozora.

Bila je to najsiromašnija nastamba koju je bogataš ikada vidio.

„Ovo je tvoj dom,“ reče mu anđeo. Bogataš je ostao bez riječi.

„Ne razumijem. Te druge kuće su prelijepe. Zašto je moja tako ružna i tužna?“

Anđeo se tužno nasmiješi.

„Žao mi je,“ reče, „učinili smo najviše što smo mogli s onim što si nam poslao.“

Naša vjera je prepuna paradoksa i stoji u oštroj suprotnosti sa sustavom vrijednosti ovoga svijeta.
Jesmo li toga svjesni?