Ponekad ne znamo kako shvatiti Isusove riječi o nošenju križa. Najčešće križ poistovjećujemo s bolešću, s krajnje iscrpljenim organizmom. Sigurno, nije to loša interpretacija jer je svaka bol i patnja križ. Ali, dok je Isus nosio križ nije bio narušenog zdravlja. Suprotno, on je bio pun života i energije. Što dakle znači svakodnevno nošenje križa?

Isus izgovara riječi o nošenju križa svojim najbližim učenicima koji su ga pratili na putu, ali i nama. On se zapravo povjerava svojima. Izlijeva svoju nutrinu. Čeka ga trpljenje, odbačenost, muka i smrt. To nije radosna budućnost. Ljudi bježe pred vizijom takve perspektive jer nitko ne želi muku i patnju. To je sudbina gubitnika. Takav čovjek nema više nikoga kraj sebe. Ostaje sam.

Ne znam kaka je dojam taj razgovor ostavio na učenike. Evanđelist opisuje navještaj Kristove muke i patnje tri puta. Izgleda da učenici nisu previše uzeli Isusove riječi k svome srcu. Zanimljiva je također i njihova šutnja nakon Isusova pitanja – tko sam za vas? Proročki govor daje samo Petar.

Što mi imamo s time? Sve životne kušnje postaju sigurno prilika za nošenje križa, ali smatram da postoji ključna riječ koja će nam pomoći shvatiti poruku o nošenju križa. To je riječ odbačenost (apodokimasthenai). Ona se može još prevesti kao: neprihvaćenost, degradacija. Isus je bio potpuno odbačen od sviju. On je neprihvaćen mesija. Degradiran među svojima.

Dok je sve na svome mjestu i proživljavamo euforiju susreta s Isusom sve nam se čini lagano i lijepo. Ali, život nije takav. Često nailazimo na frustracije i poteškoće. Razočarani smo u sebe i u najbolje prijatelje. Bojimo se odbačenosti i potpune degradacije. Čini se da sve nema smisla: ni vjera, ni molitva jer sve jednostavno obeshrabruje. Čak i sveta misa postaje dosadnom ritual nedjeljnih okupljanja. Crkva počinje smetati. Još ako se k tomu zareda koja bolest, praktički tonemo, nestaje vjera i ufanje. Osjećamo se potpuno odbačeni kao da nitko više ne želi biti s nama. To je osjećaj nevjerojatne samoće koja probada sve do srži. Možda je netko upravo sada degradiran, uništen i potpuno neprihvaćen. To je prilika za vjerno nošenje križa.

Svakodnevno se nošenje križa poistovjećuje s Kristom. Postaje identitetom njegova učenika. Tek onda kad si odbačen od sviju, izrugan, degradiran i prljav u tuđim očima sličiš na odbačenog Krista. Teško je u takvim trenucima ostati vjeran do kraja. Gotovo je nemoguće svjedočiti za Isusa u trenucima kada te i najbliži isključuju iz svoje blizine. Teško je povjerovati u to sve kada stisne bolest i nemoć koja prikiva za bolnički krevet. Teško je, ali moguće je.

Ponekad je međutim bolje da smo odbačeni od ljudi jer se ne trebamo sviđati ljudima nego Bogu. Po odbačenosti i degradaciji najviše nalikujemo Gospodinu. Možda danas trebaš sjesti sam sa sobom i gledajući Raspetoga odgovoriti na pitanje: Tko je za tebe Isus Krist? Najveća stiska će biti najbolja okolnost za odgovor. Što više ima odbačenosti u tvom životu i što češće ljudi dižu ruke od tebe, a ti usprkos tome ideš ustrajno za Kristom noseći križ i ispovijedaš vjeru u Isusa kao jedinog spasitelja, znaj da više nalikuješ njemu.

U Kristove raširene ruke stavi svoju odbačenost, usamljenost, degradaciju. Stavi svaku izgovorenu laž prema tebi i ostani vjeran Isusu Kristu u nošenju križa. Moguće da osjećaš da si sve izgubio – Bogu hvala – jer si zapravo našao život – Isusa Krista.