“Mi koji smo uz Boga odmalena, moramo tražiti oprost, jer ljudima donosimo tako malo svjetla Njegova lica, jer od nas dolazi tako malo sigurnosti da On postoji, da je on tamo i da je on Veliki Bog kojeg svatko iščekuje.” Papa Benedikt XVI.

Baš kao što su apostoli poslani od našeg Gospodina da učine Njegovim učenicima sve narode, i mi smo pozvani da dijelimo Radosnu vijest s onima oko nas.

U vrijeme kada svijet stenje pod bezbrojnim napadima na ono što je istina i dobro, mi se sami često suočavamo s neučinkovitim svjedočanstvom svoje vjere. Umjesto da autentično žive vjeru, mnogi katolici nažalost izabiru laži ovoga svijeta prije evanđeoske istine.

Zaključak: mlako katoličanstvo ne može evangelizirati.

 

U Knjizi Otkrivenja Gospodin nam otkriva svoj prezir prema ravnodušnosti:

Ali jer si mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih. (Otk 3,16)

 
S druge strane, autentično katoličanstvo je istinito, lijepo i dobro. Ono je na potpuno suprotnom kraju od mlake vjere. Katolik koji svoju vjeru živi autentično stoji u oštroj suprotnosti sa svijetom oko sebe. Ta autentičnost je primarni način na koji smo pozvani evangelizirati sve više pogansku i neprijateljsku kulturu.

Prije svega, autentično katoličanstvo nosi sa sobom radost, mir i uvjerenje koje dolazi od spoznaje, ljubavi i služenja Bogu. Suočena s proširenim kaosom i zbunjenošću, osoba vjere privlači druge s entuzijazmom i iskrenošću koja dolazi od same Milosti.

Naravno, ona se ne može dijeliti ako je nemate u sebi, a to zahtijeva da živimo naše živote svjesni nadnaravnoga koliko i svjetovnoga.

Jer, katolička vjera udaljena od nadnaravnoga nikada ne može biti ništa više od mlakosti, i to u najboljem slučaju.

To znači da život treba živjeti u stanju milosti, sa samim prebivanjem Presvetoga Trojstva u nama. Život čvrsto utemeljen na pobožnoj misi, čestim ispovijedima, i dnevnoj molitvi priprema nas za evangeliziranje drugih.

Međutim, kada katolici žive bez osjećaja za nadnaravno oni neminovno padaju u smrtni grijeh. Mlaki katolici, umjesto da utječu na one oko sebe, padaju pod utjecaj kulture koja ponosno slavi grijeh, slavi grešnike, i agresivno se protivi Boga i prirodnog zakona.

 

Doista, kako možemo evangelizirati svijet kada katolički vjernici:

• u velikom broju koriste kontracepciju
• često žive u grešnim zajednicama
• prešutno prelaze preko porasta pornografije u društvo
• neredovito idu na Svetu misu
• pogrešno smatraju da su sve religije jednako vrijedne

Sve navedeno prevladava među mnogim katolicima danas i sprječava uspješnu evangelizaciju. To pokazuje da je ovom svijetu dana prednost pred Kraljevstvom Božjim.

Na kraju se svodi na ovo: ili smo autentični u našoj vjeri ili smo mlaki. Trenutno svijet slavi grijeh i proziva zagovaratelje istine zbog netolerancije i netrpeljivosti. Današnjem slobodnom padu naše kulture u kojoj se kršćanstvo osuđuje, a hedonizam veliča, ne može se suprotstaviti s ravnodušnošću, strahom ili ljutnjom. Druga strana pokazuje hrabrost i uvjerenje u promicanju svojih laži i pogrešaka. Mlaki katolici, prema vanjskom svijetu, stoje ni za što, vjeruju u ništa i stoga nikoga ne obraćaju.

 

Autentičnost je potrebna. Sada. Bez odgađanja.

Autentičnost, međutim, zahtijeva da živiš s osjećajem nadnaravnog. Čestim sakramentima. Ostajanjem u stanju milosti. Mržnjom na grijeh. A kada padneš, odlaskom na ispovijed.

U konačnici, evangelizacija zahtijeva istinsko katoličanstvo: hrabre svećenike, tradicionalne župe, nedvosmislenu katehezu i brakove otvorene za život i zvanja.

Na kraju, prava radost i mir koji dolaze samo od Krista prirodno nas vode da podijelimo ovu Radosnu vijest s drugima.

Papa Benedikt XVI, govoreći na Svjetskom danu mladih 2005. godine, rekao je:

Svatko tko je otkrio Krista mora druge voditi k njemu. Velika se radost ne može zadržati za sebe. Ona se mora dijeliti drugima.
Oni koji autentično žive svoju katoličku vjeru su otkrili Krista. Sada ga moraju i dijeliti s drugima.

Izvor: Quo Vadis Croatia