Današnje evanđelje govori nam kako je Isus vratio u život sina udovice iz Naina. Sjetimo se kako je Isus uskrisio prijatelja Lazara koji je već četiri dana bio u grobu, Jairovu kćer.

U blizini Naina Spasitelj je susreo sprovod. U grob su nosili mladića, sina jedinca udovice. Plakala je kao što samo majka plače. Sin joj je bio jedina nada, sreća i ljubav…  „Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: Nemoj plakati!“

A onda zaustavi povorku i božanskom snagom i jednostavnim dodirom nosila s četiri riječi zapovijeda mrtvom mladiću: „Mladiću tebi govorim ustani!“ Tako Isus pozva mladića natrag u život. „Mrtvac se podiže i poče govoriti, a Isus ga dade njegovoj majci!“

Isus ne čeka da ga ona zamoli, ne traži čin vjere – kao što se gotovo uvijek događalo prije čuda – nego ganut jedino sažaljenjem uskrisava mladića.
Kao što je rekao majci da ne plače, tako je i sinu zapovjedio da ustane. Samo onaj tko je gospodar života i smrti, može tako govoriti i svojim riječima izvesti ono što one izriču. Sigurno je radost majke bila veća nego kad ga je rodila. Ovo divno i silno čudo nije ni slutila , a kamoli očekivala. Bila je zahvalna Spasitelju Isusu.

Prva knjiga o Kraljevima opisuje kako je prorok Ilija uskrisio jednoga dječaka, sina udovice iz Sarepte. Kolike li razlike! Prorok se utječe Bogu molitvom, zatim se tri puta ispružio nad mrtvim djetetom govoreći: „Gospodine Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!“ Isusu ne trebaju znakovi ni zaklinjanja, nego je samom vlašću i snagom jednostavno zapovjedio: „Ustani!“

Svaka smrt jedno je veliko pitanje i traži odgovor. Mi vjerujemo i znamo: Smrt nije svršetak i konac svega, nego ona je samo svršetak ovoga zemaljskog života i početak vječnoga života. Za katolika vjernika smrt je samo prijelaz iz ovoga prolaznoga života u vječni zagrljaj Oca nebeskoga. Ona je, dakle, prijelaz u vječni i neprolazni život. To će biti za sve nas veliko iznenađenje, stanje blaženosti, vječne i neprolazne sreće. Zato se isplati vjerovati, ljubiti i živjeti. Isus Krist je naše spasenje, naš život i naše uskrsnuće.

Doista naš se život odvija između dvije obale: ove vremenite i vječne… Smrt je samo prijelaz preko mosta koji povezuje dvije obale… ali odlučuje o vječnosti… Svršetak je to kratkoga dana našega života. I početak vječnoga dana bez zore i mraka u vječnom veselju ili vječno bez veselja – bez Boga i ljubavi.

Sv. Pavao, koji je bio trećem nebu piše: „..što oko nije vidjelo i uho nije čulo i čovjeku ne pada na pamet: što Bog pripravi onima koji ga ljube!“ (1 Kor 2, 9). Mi ne tugujemo za svojim pokojnima kao oni koji nemaju nade, jer mi znamo Tvojim vjernima se ovaj život ne oduzima nego samo mijenja na bolje. Isus će reći: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada. Krist je ovim riječima htio reći: Ovim sadašnjim životom život ne svršava, nego zapravo stvarno počima…

„Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Inače zar bih vam rekao: Idem pripraviti vam mjesto! Kad odem i pripravim vam mjesto, vrati ću se da vas uzmem k sebi i da i vi budete gdje sam ja!“ (Iv 14, 1-2)

Svi mi u životu imamo svojih problema i briga, nevolja i muka. Isus i nama poručuje: Nemojte plakati! Ohrabrite se, donosim vam utjehu! Nisam vas zaboravio. Znam dobro da vam nije lako, da imate previše teških i kalvarijskih dana i da vas pogađaju križevi života.  Niste sami, ja sam s vama u svakom trenutku života, u svim uspjesima i neuspjesima. Nemojte plakati nad svojom nemoći i slabostima; ja sam veći od vašega srca. Nemojte plakati nad ranama što su vam ih drugi zadali, jer ja mogu iscijeliti sve vaše rane, sve vaše bolesti! Pouzdajte se u mene!  Nemojte očajavati, nemojte klonuti! Počnite živjeti novim životom! Ustanite i povjerujte u život! Sve će biti dobro!

Kao što je Isus rekao ovom mladiću u Nainu, tako i nama osobno Isus govori u našim brigama i teškim životnim situacijama: Ustani! Isus nas dobro poznaje i još više nas voli. On zna da smo slabi i grješni, da su napasti velike. I više smo nego nemoćni.
On je uvijek pun milosrđa i uvijek je naš dobri Spasitelj i veliki Osloboditelj. Isus je potreban danas svima. Bez njega nema radosti i sreće, života i spasenja.

Pavao u poslanici Galaćanima podsjeća nas kako se obratio. Najvećom iskrenošću on to sam opisuje Galaćanima: „Čuli ste za moje negdašnje ponašanje… preko svake mjere sam progonio i pustošio Crkvu Božju. Ali kad ga je milost oborila na putu u Damask, odmah je promijenio svoj životni put i posveti se potpuno Kristovu Evanđelju. Tako je od velikoga progonitelja postao najveći i najrevniji apostol naviještanja Radosne vijesti spasenja. To su čudesna djela koja Gospodin ne prestaje izvoditi, kako bi uskrisio na novi život mnoge ljude zavedene grijehom i prevarene lažnim obećanjima.

 

Po zagovoru i molitvi sv. Pija Bog je uskrisio mrtvo dijete i ozdravio od teške bolesti 1959.

Jedna je majka iz Italije imala na smrt bolesno dijete od deset mjeseci. Po mišljenju liječnika dijete nikako nije moglo preživjeti. Ispaćena majka odluči učiniti ono posljednje kako bi spasila dijete. Ušla je s djetetom u vlak i uputila se u San Giovanni Rotondo zamoliti jednoga svetog svećenika, oca Pija, za pomoć. Ta majčina odluka pretpostavljala je veliko pouzdanje u molitvu toga velikog čudotvorca. Tijekom duge i naporne vožnje dijete je umrlo. Tada je majka učinila nešto nezamislivo. Umjesto da na sljedećoj stanici iziđe i sljedećim vlakom krene natrag kući, ona je umotala mrtvo dojenče u nekoliko krpa i stavila ga u putnički kovčeg. Tako je stigla do San Giovanni Rotonda.

Stala je u red žena koje su se željele ispovjediti pred ocem Pijom. Kad je napokon došla pred fratra kapucina, otvorila je kovčežić. Jedan liječnik, koji je tu bio nazočan, izjavio je: „Ako dijete nije umrlo od svoje bolesti, onda je zasigurno izdahnulo zbog zagušljivosti u tom tijesnom kovčeziću.“ Dok je otac Pijo duboko ganut molio za mrtvo dojenče, majka je glasno jecala i gotovo ju nisu mogli smiriti. Tada je mladu ženu ukorio riječima: “Zašto tako jako vičeš? Zar ne vidiš da tvoj sin spava?” Bog je po usrdnoj molitvi poniznoga kapucina probudio dijete iz smrti i ozdravio od teške bolesti.

Presretno je mlada majka uzela svoju bebu i, hvaleći Boga, vratila se kući. Ova se žena uzdala i čvrsto vjerovala u Boga. Svu svoju nadu stavila je u molitvu toga skromnog redovnika. Bog, koji pozna svako srce, vidio je to divno pouzdanje i nagradio ženu uskrsnućem njezina djeteta.