Tužna su mnoga svjedočanstva ražalošćenih očeva i majki, djece i prijatelja nakon smrti najbližih. Mnogi mjesecima i godinama ne mogu izaći iz depresije nakon gubitka voljene osobe. Mnogi ritualno godinama odlaze na grobove svojih najbližih i ritualno ih iznova pokopaju. To traje. Zarobljava. Uništava. Postoji li neko rješenje? Hoće li netko reći kako proći taj krizni period. Preteški su trenutci za one koji su svjesni svoje skore smrti. Leže u bolničkom krevetu i čekaju. Njihovi se životi mijenjaju u horor.

 

Odlomak iz 14. poglavlja Ivanova evanđelja pokazuje Isusa koji se nalazi u tegobnom trenutku. Svjestan je svoje smrti i rastanka sa svojim učenicima. Dobro je znao što će se uskoro dogoditi i da je već kocka bačena na njegov život. No, Isus u tom trenutku ne gunđa niti nariče: moram umrijeti, ništa više neće biti isto! Kako ćete bez mene? Isus u tom trenutku izgovara rečenicu koju teško možemo shvatiti: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu. Ovo je nevjerojatno: Ako me ljubite radujte se što ću umrijeti!
Nije greška niti sramota reći da ne shvaćamo Isusa. No, on nam pruža mogućnost da shvatimo potrebu njegova odlaska iz ovoga svijeta. U njegovu odlasku skriva se i naš odlazak. U njegovoj se smrti krije i naša smrt. Isusova smrt nije nešto obično. Ona je kraljevska proslava. Ona je svadba. Netko će s pravom reći: Ti samo tako govoriš, ali stvarnost je užasna. O, samo da znaš koliko je tu patnje i beznađa. Slažem se! Bit ću iskren. I meni je teško u trenutku smrti voljenih. No, svaki put je to prilika da upoznam sebe. Iako sam po krštenju postao novo stvorenje, iznova vidim potrebu za dugotrajnim procesom ponovnog rođenja (usp. Iv 3,3-8). Isus ide svome Ocu kako bi ponovno došao. On zna da je njegova smrt proslava i jedina mogućnost da se vrati Ocu. Nama se smrt povezuje s crnom jamom i općenito s crnilom. Međutim smrt je naša pasha – prijelaz u Očevu kuću, k Ocu. Teško nam je to prihvatit. Zašto? Jer proces ponovnog rođenje još uvijek traje, a mi ga svejedno usporavamo.

Knjiga Otkrivenja govori o Novom Jeruzalemu, koje silazi s neba. On je poput dragog kamena. Grčka riječ za kamen je litho. To nas podsjeća na lithostrotos – kamenu sudačku stolicu s koje je Poncije Pilat osudio Isusa na smrt.

 

 

Dragocjeni kamen – Novi Jeruzalem –Kristova Zaručnica, Crkva simbolizira zapravo samoga Isusa, ali i mjesto prema kojemu svoje korake usmjerava svatko od nas. Nekako smo navikli gledati kamenje ovoga svijeta. Opipati materijalno koje podliježe mjerenju i vaganju. Isus nam nudi više od toga. On nudi dragocjeno kamenje koje je vrjednije od najljepšeg dijamanta. To kamenje je ispolirano u Kristovoj muci, krvi i smrti. To dragocjeno kamenje je jamstvo autentične ljubavi Boga prema čovjeku. To kamenje je poziv u Novi hram gdje se nalazi jedino svjetlo svijeta – Zaklani jaganjac.

Teško će nam biti shvatiti Isusov odlazak dok naše srce pripada ovom svijetu. Isusov dolazak Ocu povezuje se sa svakodnevnim njegovim silaskom na zemlju. Iako nevidljiv on je među nama. To čini Duh Sveti. Isus nije otišao svome Ocu na zasluženi godišnji. On svaki put silazi s neba i poziva u Novi grad Jeruzalem. Daruje dragocjeno kamenje. Šalje svoga Duha. Možda se osjećaš uznemireno. Možda još uvijek duboka žalost nakon smrti tvojih voljenih tinja u tvom srcu. U svom srcu osjećah strah. On je zapravo stalno prisutan. Vidiš sam koliko se apsurdnih stvari događa u tvom životu. Ali znaj Isus Krist svaki put silazi s neba. Briše tvoje suze. Pruža novi život koji simbolizira dragocjeni kamen. Tu gdje je čovjek presudio o njegovoj smrti. Tu se dogodila proslava. On je uzvišen. Odlazi Ocu i opet silazi u Sili odozgor. To mogu shvatit samo oni koji ga ljube i koji se rađaju odozgor. Iako šepaju, stalno je u njima čežnja za dragocjenim kamenom. Samo je u Bogu mir koji svijet ne može dati.