Jednoga popodneva dolazi župniku mladić kojeg župnik dobro poznaje s vjeronauka jer ga je pratio kroz pripravu za prvu pričest i krizmu. Odavno se zamomčio i župnik misli da dolazi najaviti pripravu za brak. Ulazeći u župni ured, pomalo stidljivo ali ljubazno pozdravi župnika i zamoli jedan razgovor koji nije ispovijed, ali skoro ispovijed.

Mladić započe: „Vama je, župniče, poznato da se zabavljam s djevojkom koja je također zajedno sa mnom išla ovdje na vjeronauk, ali ona je nešto mlađa. Već se župom ‘šuškalo’ kako smo dobar par. I meni se tako činilo, ali dogodio se jedan slučaj zbog kojeg sam došao s vama u povjerenju razgovarati”.

Župnik je sa zanimanjem pratio mladića, ali nije naslućivao o čemu je riječ. Mladić nastavi: „Kako ste nas učili na vjeronauku, tako sam shvaćao svoju vjeru. Bio sam odlučio da ću uzdržano živjeti prije vjenčanja. Nešto iz obitelji, a nešto s vjeronauka usadilo se u moju savjest te imam osjećaj za grijeh i za sveto”.

Kako župniku i dalje još ništa nije bilo jasno, on ga izravno upita: “U čemu je problem?” Mladić stidljivo i tužno nastavi: „Znate, ovih dana je bilo to famozno ‘Valentinovo’. I nas dvoje smo pošli na zabavu jer svi idu. Bila bi sramota ne biti na toj zabavi. Atmosfera je sva bila puna erotike. Primijetio sam i na njoj i na sebi kako smo zahvaćeni strašću. Nisam imao snage povući se iz takve klime. Pogotovo jer se ona tako ‘nametljivo’ vladala, da sam se i ja prepustio tom ozračju. U toj euforiji sagriješili smo bludno. Kada smo se razišli, vidio sam da nisam vjeran svom stavu i svom uvjerenju.” Onda mladić malo opuštenijim glasom nastavi: „Nažalost, zbog tog grijeha nisam došao razgovarati ovdje, to ću u ispovjedaonici, ali ovdje hoću pričati s Vama zbog onoga što je nastalo nakon toga.”

Nakon župnikova upita: „Što to?”, mladić onda otvori svoju dušu. „Kako je nedjelja bila sutradan, pošli smo na Misu. Bolje reći, vidio sam svoju djevojku kako ulazi u crkvu. Ušao sam i ja nakon toga. Nisam bio raspoložen za ispovijed, nego sam premišljao u svojoj glavi i molio. Nisam vidio da je moja djevojka išla na ispovijed. Kada je došla pričest, ona je stala u red za pričest. Kada nisam u zemlju propao: ‘Pa, zar će se pričestiti s tim grijehom?’ Nažalost, ona je to napravila normalno. Nakon toga se u meni sve slomilo.

Istinski sam je volio, ali kada sam vidio da je sposobna s teškim grijehom na pričest, u meni su se probudila brojna pitanja.

‘Ako je sposobna Boga varati, kako neće onda i mene?’ Nakon toga nemam mira. Čim prije sam izišao iz crkve samo da je ne sretnem jer bih burno reagirao. Zbog toga sam došao s vama popričati jer brak je ozbiljna stvar. Ne zbunjuje me grijeh, nego ovakav čin da je sposobna svetogrđe praviti.”

Župnika je posebno dirnula ta mladićeva savjest i osjetljivost za grijeh i za svetost. Malo se pribrao da nađe pravu riječ kojom bi nastavio razgovor: „Pa što namjeravaš dalje učiniti?” Mladić uzdahnu te s bolju reče: „Moj župniče, u meni se sve srušilo. Mislim u sebi, što ako je začela dijete, to je dijete naše, ako nije, moram je ostaviti jer preko ovoga ne mogu prijeći?”

Župnik ipak postavi pitanje: „Što znaš, možda se ona ipak negdje ispovjedila, ako nije ovdje?” Mladić odmah odgovori: „Ne vjerujem, moj župniče, jer nije bilo prilike!”

Kako bi pomalo napetu atmosferu spustio na zemlju, preporuči mladiću da se malo smiri, pomoli te nakon nekoliko dana navrati ponovno i o tome popričaju, „Zajedno ćemo moliti za svjetlo Duha Svetoga”, reče mu župnik.

Mladić s posebnom ljubavlju i odanošću zahvali na očinskom razumijevanju, ali doda da ne misli s njom još o tome ništa porazgovarati, nego će se držati po strani dok se u njegovoj duši ne razbistri stanje. Pošao je od župnika smireniji, ali zato župnik s tugom ode u crkvu da sve Isusu rekne i potuži mu se kako je teško vjeru usaditi u duše mladih.

 

(Katolički tjednik, br. 8/28. 02. 2016.).