Svetkovina Bogojavljenja je jedan od najstarijih blagdana koji je najuže povezan s božić-nim blagdanom. Ovaj je blagdan u našemu narodu poznat pod nazivom “Sveta tri kralja” ili Tri Mudraca. Bogojavljenje je duboko teološki blagdan. Ovaj se blagdan ne smije svesti samo na produžetak Božića i božičnog slavlja jer u sebi nosi posebnu poruku koja nije tako vidljivo istaknuta ni u kojem drugom blagdanu ili danu crkvene godine. Bogojavljenje ističe jednu od temeljnih kršanskih istina – da se Bog objavio (ne samo u stvorenju nego i u ljudskoj povijesti). To je dan Božjeg očitovanja, objave svijetu u Kristu.

Poruka je blagdana višestruka. Povijesno-spasiteljski blagdan upozorava na činjenicu da se Bog objavio. Dogodilo se to u Isusu Kristu. Uzeo je oblik čovjeka, sluge, djeteta koje se rodilo u Betlehemu. Međutim, objava Božje prisutnosti među ljudima razotkriva se potom u svadbi u Kani Galilejskoj gdje Isus izvodi svoje prvo čudo ljubavi i suosjećanja s mladencima. Tada njegovi učenici povjeravaše u njega.
Nadalje još se jasnije objavljuje Božja blizina kod Isusova krštenja u Jordanu. U mu-dracima s Istoka Bog se daje prepoznati kao Bog svih ljudi, svih naroda, jer su po staroj kršćanskoj tradiciji mudraci koji dođoše izdaleka predstavnici ljudskih rasa.

Bog nam se objavio. I Isus želi da mi njegovi učenici prihvatimo ovu činjenicu i dopustimo mu da se objavi po nama. On se objavljuje u djelima vjerničkoga crkvenog života. Posebno to osjećamo u sakramentima. Dok primamo sakramente osjećamo po vjeri Crkve da je to susret s Bogom: s Ocem koji oprašta (ispovijed), koji nas preporađa na novi život (krštenje), koji nas hrani Kruhom života (euharistija), koji povija naše rane i liječi bolesne (bolesničko pomazanje), koji nas vodi snagom svoga Duha (potvrda)…
Doista u takvom vjerničkom raspoloženju svako okupljanje kršćanske zajednice znači susret s Bogom objavljenim u Isusu Kristu, s Bogom koji je postao čovjekom.

Bog koji se u Isusu objavljuje kao punina dobrote i ljubavi, želi na isti način nastaviti svoje objavljivanje. Zbog toga Isus svoje evanđelje usredotočuje na zapovijed ljubavi, a kriterij svoga suda svodi na istovjetnost svoje spasiteljske osobe sa svima onima koji su gladni, žedni, goli, bosi, u zatvoru, bolesni i slično.
Po nama se danas Bog želi objavljivati budućim naraštajima. Ljudi oko nas počet će slaviti Oca našega na nebesima istom kad vide naša dobra djela koja proizlaze iz nesebične i predane ljubavi. Samo je to autentičan znak Isusovih učenika.

Bog se objavljuje svima, svim narodima, svim ljudima dobre volje i iskrena srca… Svaki onaj koji traži Boga, može postati dijete Božje. Blagdanom Bogojavljenja počinje ono što je Isus kasnije pokazao u svom djelo-vanju i propovijedanju: svojom nazočnošću među ljudima objavljuje Boga Oca. Kasnije svojim naukom to predaje apostolima koji to prenose svim ljudima.

Poslije apostola tu istu činjenicu propovijeda Crkva kroz vjekove, sve do kraja svijeta tako da u konačnici bude za sve ljude potpuno savršeno Bogo-objavljenje u kojem će se na spoznaju vjere nadovezati izravno gledanje Boga u njegovu tajanstvenom životu.
Još jednom: Bogojavljenje koje danas slavimo upoznaje nas s činjenicom da se Bog objavio u svome Sinu Isusu Kristu. Toga su Krista propovijedali apostoli. Propovijeda ga Crkva snagom vjere koja će nas sve – iskrena i otvorena srca za spoznaju Boga – dovesti do potpunoga objavljenja Oca, Sina i Duha Svetoga: Trojedinog Boga.

Ovdje na zemlji kroz tajnu riječi Božje koja je postala tijelom i prebivala među ljudima, danas samo vjerom boravimo u Bogu koji nam se objavio i učinio nas svo-jom djecom.

Današnje evanđelje opisuje nam događaj kako se u Jeruzalemu pojavljuju mudraci, koji dođoše s istoka pokloniti se novorođenom kralju. Našli su dijete s Marijom, majkom njegovom, pali su ničice i poklonili mu se. (Taj je događaj već 600 go-dina unaprijed gledao prorok Izaija). Ovaj događaj iz evanđelja hoće nam pokazati kako se Bog objavljuje svima otvorena srca i iskrena života.

Herod se želi pokloniti… ali kako? Ubija nevinu dječicu, svoje sinove. Koliko se začete djece ne rađa samo zato što njihove majke ne žele. Roditelji ne žele dijeliti svoj prostor, svoje vrijeme, svoj stol s još jednim Kristovim bratom.

Dolazak mudraca u Jeruzalem slika je poziva upravljenoga svim narodima, svim kulturama i skupinama da se saberu oko Krista i da postanu jedan te isti narod, Božji narod. Zato je upravo potrebno otkrivati Božje pozive.

Bog se, dakle, objavljuje onima koji su otvorena i iskrena srca. Današnje evanđelje u mudracima s istoka pokazuje nam iskrena srca onih koji Boga traže jer nam veli: kad nađoše Isusa prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu.
Ovaj izvanjski događaj očituje nam njihovu nutrinu bez bilo kakve prikrivenosti. Srce su dali Bogu; a kad su Ga ugledali na izvanjski način, dadoše mu ono najdragocjenije što je po shvaćanju njihova vremena moglo biti ponajbolji dokaz da se daju Bogu kojega su pronašli i koji im se objavio.

U njima bismo morali otkriti sebe u svojoj vjeri. Neka nas nekoliko pitanja podsjeti na to.
Dajemo li svomu Bogu objavljenom ono najdragocjenije? Jesmo li mu predali svoje srce? Kao najdragocjeniji dar koji mu možemo dati? I to predali potpuno, bez pridržaja?

Moramo to dobro razumijeti! Predati srce znači predati sebe, predati svoj život u svim njegovim odnosima.

Nama se Bog ovdje u vjeri očituje. Živimo li u vjeri tako da sve u svom životu mjerimo onim evanđeoskim, onim prožetim blagom viješću da smo djeca Božja? A ako smo djeca Božja, je li naše predanje Bogu takovo, da mu se ne protivimo ni u kojem odnosu našeg života?
Drugim riječima: je li nam život prožet Bogom i u svakoj svjesnosti našeg djelovanja daleko od grijeha koji nam uvijek priječi predanje Bogu?

Naša je sveta dužnost da tražimo i nađemo novorođenoga kralja i da mu se poklonimo. Ustrajnom, nepokolebljivom vjerom idimo za betlehemskom zvijezdom i nađimo Isusa.

Možemo i moramo tražiti i naći Isusa: na stranicama njegova Evanđelja – tu je vječno živa riječ njegova; u tajni naših oltara – on je tu osobno – u Crkvi njegovoj – ona čuva riječ – nauk njegov, dijeli tajne njegove; u njegovoj i svojoj braći, posebice u malenima, nemoćnima i slabima.

On reče: „Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće“ (Mt 25,40) i „Tko primi radi mene jedno od ovakvih malenih, mene prima.“ (Mt 9,37).

Ne zaboravimo: svi smo mi Bogu vrlo važni. To nam kažu betlehemske jaslice i križ na Kalvariji.
Neka i nama Bog bude najvažniji u životu. Darujmo mu prvo mjesto. Darujmo mu svoju vjeru, svoje srce i svoje dane.
To je naše zlato, tamjan i smirna.

Pogledajmo se češće u svjetlu Bogoobjavljenja. Pripravljajmo se za onaj konačni susret s Gospodinom. To nam današnji blagdan poručuje. Jesmo li spremni, poput mudraca, pokloniti se Bogu, potpuno mu se darovati i krenuti drugim putem…
Možda put vodi kroz ispovijed, pokraj kuće onoga s kojim nismo u miru…

Koje je moje mjesto u Bogojavljenju?
O tome ovisi i naše mjesto na Sudnji dan i kroz svu vječnost!

Ako sam zaista kršćanin, ne mogu ostati na svome mjestu. Moram se pitati gdje me Bog želi, komu želi preko mene nešto prenijeti, što želi meni prenijeti preko drugih…
I nama se Bog objavio. Prihvatimo ga i zahvalimo mu! Poklonimo se Isusu, Njegovu Sinu, Očevu daru nama ljudima! Donesimo Isusu svoju vjeru, svoje otvoreno srce Njega ponesimo srcem u život! Amen.