Vidio sam ljude bez ruku, bez nogu, bez novca, bez pameti, bez srca, bez sreće, ali nikada nisam susreo čovjeka bez – ambicije. Čak i kada se za nekoga kaže kako je „neambiciozan“ onda je njegova ambicija biti – bez ambicija.

U svakome od nas postoji želja, čežnja, nada, pa i nagon za postići nešto bolje i više od onoga što smo trenutačno ostvarili. Je li riječ o materijalnoj ili duhovnoj sferi našeg života – nevažno je. Je li riječ o sebičnoj ili altruističkoj ambiciji – nevažno je. Važno je da ambicija kod svakog postoji i svatko se sa svojim ambicijama nosi na svoj poseban način, od rođenja, pa do smrti.

Ljudske ambicije potrošna su roba, mogu se smanjivati, hibernirati, odgađati, ali one su neprestano tu. Mijenjaju se stilovi, mode, neke ambicije blijede i nestaju, ali odmah se nove rađaju. Do nekih idućih.

Ono što ambicije dijeli na dobre i loše, zdrave i bolesne, altruističke i sebične, na poželjne i opasne, jest naše ljudsko srce. Ono od naših ambicija stvara bilo dobro bilo zlo. Jer svaka se, pa čak i ona najplemenitija i najnesebičnija, ambicija zna i može izvitoperiti.

Ambicioznost je globalna značajka ljudskog karaktera. Ambiciozni tipovi uvijek su bili atraktivniji djevojkama, koje su u njihovoj blizini imale osjećaj sigurnije budućnosti. Ambicioznost je u stanju priskrbiti vam puno prijatelja i puno obožavatelja, jer ljudi ostaju zadivljeni (barem neko vrijeme) promatrajući vaš uspon na ljstvama svjetskog uspjeha i vaš napredak u životu.

Međutim ambicija zna ponekad niknuti iz sumnji u vlastite sposobnosti, iz zabrinutosti, a ne iz želje da se do kraja ostvare osobni potencijali. Ljudi postaju ambiciozni samo kako bi dokazali sami sebi kako su u stanju ostvariti određeni cilj. Iako to nije nešto loše, ono ipak odražava određenu dozu sumnjičavosti prema samome sebi.

Međutim kada svojom ambicijom želimo nešto dokazati drugima ili ugoditi svijetu, odnosno drugima, a to su uglavnom moćnici, onda stvari krenu po zlu putu. I u jednom i u drugom slučaju čovjek manje vodi računa o sebi, a više o svijetu, o drugima.

Tu sada, na površinu, izbija pitanje našeg karaktera.

Postoji jednostavan test nečijeg karaktera. Treba postaviti pitanje: „Zašto?“

Zašto se netko želi baviti politikom i zašto je kod nekih ljudi tako izražena jedna, slobodno je tako nazovimo, opsesivna želja dočepati se visoke političke pozicije?

Zašto netko proda sve i krene tražiti filmsku karijeru u Hollywoodu?

Zašto poslovni čovjek, koji je stekao respektabilni kapital, stremi novim poslovnim avanturama?

Zašto čovjek odlazi u Big Brother kuću i bez imalo srama izlaže svu svoju intimnost milijunima gledatelja?

Zašto?

Ne postoji ništa loše u ambiciji kada ljudi koriste svoju ambicioznost kako bi im bilo bolje. Kako njima tako i sredini u kojoj žive. Ali potrebno je zapitati se iz kojih motiva ljudi to čine? Što hrani njihovu ambicioznost? Koja je cijena koju trebaju platiti za ostvarenje svoje ambicije?

Žele li oni bogatstvo, moć i slavu, jer o tome je isključivo riječ, samo za sebe? Ili žele iskoristiti svoje ambicije za opće dobro?

To su bila pitanja koja je Isus postavio svojim učenicima kada je na svjetlo dana izbila njihova ambicioznost prema visokim društvenim položajima.

Kako Isus odgovara dvojici ambicioznih učenika?

Isus im govori da je njihov zahtjev za pozicijama, za moći, za slavom nalik onom rimskih vlastodržaca koji tlače Židove, koji ih izrabljuju ogromnim porezima i koji će i samog Isusa kroz nekoliko dana pogubiti.

„Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“

Rimski moćnici, koje su učenici svojim zahtjevima u biti oponašali, bili su isti oni ljudi koje su učenici prezirali. Isus preokreće i poništava ovaj uobičajeni obrazac ponašanja. Istinska, prava ljudska veličina nije obilježena dominacijom, političkom moći, različitim shemama kojima se kontrolira i podčinjava narod za svoju osobnu korist, niti je to sebična pohlepa za novcem i slavom, nego je nesebično samožrtvovanje za drugog.

U teoriji svi mi u to vjerujemo i to podržavamo, ali na žalost naša praksa tome zorno proturiječi.

Zar naša društvena, politička, kulturna i gospodarska scena nisu najbolji primjer? Sanjali smo osloboditi se države koja nas je kao narod zatirala u svakom pogledu. Od financijske pljačke, preko zatiranja nacionalnog identiteta u kulturi i medijima, pa sve do masovnih fizičkih likvidacija. I što danas doživljavamo? Gledamo reprizu onog istog horor filma i strahujemo da će nam nakon ekonomske pljačke, kulturne okupacije i medijskog ropstva i sami životi doći u pitanje.

Zašto nam se sve to događa?

Odgovor je bolno jednostavan – jer smo zaboravili tko smo i čiji smo?

Bog ima svoju strategiju ambicioznosti, ali nama njegova strategija nije zanimljiva. Mi se koristimo strategijom ovog bezbožnog svijeta koja glasi – puno radi, naporno radi, gazi po ljudima oko sebe kako bi ostvario uspjeh u društvu, budi tvrd, oholi se, budi nemilosrdan i neka ti ništa nije toliko sveto a da to ne bi žrtvovao na oltar svjetovnih ambicija.

Zašto ova mala i deklarativno 90% kršćanska Hrvatska i dalje prepušta svoju sudbinu onima koji su zbog svoje bolesne ambicije spremni ubiti nerođeno dijete, nastranost proglasiti vrlinom, a narod uvesti u novo babilonsko ropstvo?

Zato jer smo sve svoje strateške ambicije stavili u službu Mamona i sila zla kojima prodajemo ostatke ostataka svoje duše.

Ta strategija definitivno nije Božji način. To nije Božja strategija.

Bog je stvorio čovječanstvo kako bi ono imalo cilj, kako bi posjedovalo svrhu svojeg postojanja. Stvorio nas je da vodimo računa o ovome svijetu i da vodimo računa jedni o drugima, da slavimo Boga i ostvarujemo Kraljevstvo Božje.

Ali ukoliko je naš jedini cilj materijalna dobit, ako nam je to jedini smisao i jedina svrha u životu, i ako nam je jedina bitna slava slava ovoga svijeta, onda smo mi potpuno promašili. U svemu.

Mi i dalje uredno možemo moliti „dođi Kraljevstvo tvoje“, a da nam pri tom uopće ne padne na pamet da smo baš mi prepreka njegovom dolasku, jer su naše ambicije sebične, bolesne, slijepe.

Jednostavno bezbožne.

Naš najvažniji poziv, životni poziv, životna ambicija jest raditi u službi Boga Oca, naviještati Evanđelje i biti u službi bližnjih. Tek tada, tako živeći, ostvarujemo svoju najvažniju ambiciju, ali ne onu koju nam je skrojio i propisao ovaj svijet, nego onu koja nas vodi pravim Putem, do Istine i do Života u vječnosti.

U vječnosti gdje ćemo biti uz Isusa Krista.

I kada će biti nebitno jesmo li mu sjeli s desna ili s lijeva.

 

AUDIO EMISIJA – UVIJEK NEDJELJOM