Crkva, od samoga početka svog postojanja, vidi u Božjoj riječi izvor cijelog bogatstva oblika molitve „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Ps 119,105). Pater Pelanowski promišlja o presudnoj važnosti razmatranja Božje riječi. I upravo onako kako razmatranje ima posebno mjesto u životu njegove redovničke zajednice, pavlina, tako je važno i u životu svakoga pojedinog vjernika…

 

Bez čitanja Svetoga pisma nema potpunoga sjedinjenja s Isusom

Sveta Crkva, od samoga početka svog postojanja, vidi u Božjoj riječi izvor cijelog bogatstva oblika molitve. Također, njezina se liturgija temelji na riječima Biblije, jer svaka gesta i obred proizlaze iz riječî Svetog pisma. Euharistija, koja je središte života cijele Crkve, dakle i naše zajednice (čl. 21), prije nego što postane gozbom Gospodnjeg Tijela, najprije postaje gozbom Riječi, i teško je govoriti o potpunom sjedinjenju s Isusom Kristom ako primamo samo njegovo Tijelo ne primajući prije njegove riječi. Podsjetimo se stoga riječi samoga svetog Jeronima: „Jedino dobro koje imamo na ovome svijetu blagovanje je njegova Tijela i njegove Krvi, i to ne samo u Otajstvu nego i u čitanju Svetog pisma“.

 

Riječ se Božja mora „lomiti“

Kao što se Tijelo Gospodina lomi prije blagovanja, slično i Riječ Gospodnja mora biti „lomljena“, znači otkrivana i dijeljena u zajednici. Unutarnje otkrivanje značenja i smisla Riječi zbiva se u našem osobnom razmatranju. Slično tome, kao što nitko umjesto nas ne može pristupiti svetoj pričesti, tako nas i nitko ne može zamijeniti u otkrivanju, odnosno meditaciji. Pavlini, prema Konstitucijama, imaju privilegij otkrivanja Riječi u razmatranju jer povezuju biblijsku meditaciju s Euharistijom. Naime, meditacija je ispravan oblik pripreme za Euharistiju (čl. 21). Stoga razmatranje zauzima „posebno mjesto u životu pavlinske zajednice“ (čl. 28). Izraz „posebno mjesto“ potrebno je razumjeti kao neki način uzdignuća, kojim naš Red dariva najbolji dio kršćanske duhovnosti (Lk 10,42).

 

Jedino pravo razmatranje

Osim razmatranja Svetog pisma ne postoji pravo razmatranje. Čitanje knjiga, čak koje su posvećene Božjoj riječi, ne može se zvati razmatranjem u pravom smislu. Razmatranje tuđim mislima, čak mudrim i pobožnim, može dovesti redovnika da se ‘oslobodi’ od osobnog odgovora Riječi, koju mu svakoga dana upućuje sam Bog. Bijeg u razmatranja kojih je autor netko drugi, može biti znak krize identiteta ili duhovne lijenosti. Zato dokumenti zadnjeg Koncila, kao i tradicija crkvenih otaca i otaca pustinje ukazuju da je Biblija jedini izvor meditacije. U 27. članku naših Konstitucija čitamo: „Srdačna i živa ljubav prema Svetom pismu, svakodnevno čitanje i razmatranje, olakšavaju nam autentičan spasonosni dijalog s Bogom“. Samo Sveto pismo olakšava nam razmatranje, ovaj dijalog sa Stvoriteljem, koji nas otvara za istinu o spasenju.

 

Cilj razmatranja: upoznati Boga, iskusiti njegovu ljubav i na nju odgovoriti

Razmatranje se, dakle, sastoji u traženju Boga Oca kroz „igleno uho“ – njegova Sina, koji je Božja Riječ u Duhu Svetom. Sve bogatstvo ljudske mudrosti neće uspjeti proći kroz ta vrata. Ne razmatramo nad Božjom riječi samo zbog poznavanja nego i zbog gledanja Oca (Iv 14,9). Želja da se jedino intelektualno poznaje Sveto pismo drugi je plićak, na kojem se ljudski duh može zaustaviti. Poznavanje Boga, koje ne vodi čovjeka u prostor iskustva njegove ljubavi i odgovora na ovu ljubav od čovjeka, postaje gnoza, koja nije vjera, nego znanje koje pokušava spekulirati Bogom.

 

Riječ Božja svjetlo je konkretnoj osobi

Konačno, dobro je znati da razmatramo također radi toga da primimo Riječ u svoj život, sada i ovdje. Ona je upućena konkretnoj osobi da rasvijetli njezinu konkretnu egzistencijalnu situaciju. Riječ je svjetlo bačeno na naš životni put, svjetiljka koja svijetli pred našim nogama (Ps 119). Ova staza slika je situacije u kojoj se nalazimo, simbol životnoga puta, a noge – to smo mi sami, moja osoba, moje jedinstveno „ja“. Za autora psalma, Riječ nije „svjetlo za glavu“ ili „svjetlo za maštu“, nego doseže niže toga, doseže ono na čemu čovjek stoji – doseže njegovih nogu. Dakle, put i noge su stvarnosti mojeg života, čak i oni najmanji koraci. Redovnik ne može primati Riječi Božje zbog opravdavanja vlastitih nezrelih poteza, mora Riječju više osvijetliti noge, koje su simbol onoga što je potrebno oprati, očistiti i ozdraviti. Pa, korača njima po uskim stazama svagdašnjih napora koje imaju veće značenje od oblaka i želja koje se uzdižu iznad njegove glave. Spiritualis autem iudicat omnia (1Kor 2,14) – što znači da je prema Božjoj riječi, potrebno primiti stav primanja i prošnje Duha Svetoga, potrebno je biti kao Njegov čovjek, produhovljen čovjek. Uvjet da se shvati Riječ jest da se shvati samoga sebe. Sveti Ciprijan kaže: „Kako možeš tražiti da te Bog sluša, ako sam sebe ne slušaš? Želiš, da Bog misli na tebe, a sam na sebe ne misliš.“ Da bi razmatranje postalo plodnom molitvom, onaj koji razmatra mora poznavati sebe i znati tko je on sam. Ovakav život ostvaruje se u istini i znak je da se Duh Sveti, koji je pravi autor Biblije, nastanio u čovjeku.

 

Razmatranje Božje riječi od presudne je važnosti za naš duh!

Papa Franjo jednom je prigodom to lijepo opisao: „Ono što mlijeko čini za tijelo, Božja riječ čini za duh – po Božjoj riječi raste vjera, a po vjeri smo djeca Božja“

Evanđelje po Ivanu govori o farizeju Nikodemu, koji dolazi Isusu po noći i ne može shvatiti što znači „ponovno se roditi“.

Razgovor s Isusom rasvjetljuje našu tamu

Ta noć, po kojoj dolazi Nikodem, je mrak, u kojem čovjek ne prepoznaje samoga sebe. Razgovor s Isusom rasvjetljuje njegovu tamu. Riječi našeg Gospodina daju mu svjetlo da prepozna osobu Boga u Isusu i da upozna samoga sebe, da otkrije dubinu vlastite osobe. Ispravno razmatranje, koje je primanje u svoj život svjetla Božje riječi, razjašnjava mi u tom svjetlu moju osobnost. Nikodem je uzor redovnika koji razmatra, jer meditacija ne može postati religijski bijeg pred istinom o sebi, koju je uvijek teško primiti. Nakon što se susretne Isus, nemoguće je prebivati u tminama noći! Ova je noć simbol čovjekova otuđenja i unutrašnje samoće, koje se skrivaju u privlačnim ponudama suvremenog svijeta. Želiš li upoznati Boga, upoznaj najprije samog sebe; govorio je Evagrije Pontski (+399).

 

Kroz istinu o svojoj grešnosti, do shvaćanja Božje riječi

Između Boga i čovjeka prostire se tamni oblak grijeha, kao onaj između Izraela i brda Sinaj, gdje je Bog pozvao Mojsija. On se popeo na brdo Sinaj kroz tmine oblaka i dobio deset riječi – Zakon Deset Božjih zapovijedi. Božji dar uklesan u kamenu postao je milost ne samo za Mojsija nego i za cijelu zajednicu Izraela, koja je putovala kroz pustinju. Ne smijemo mimoići taj događaj jer i mi živimo u pustinji kao i novi Izrael. Razmatranje dakle, nad Deset Božjih riječi postaje milost za cijelu redovničku zajednicu i za cijelu Crkvu. Osobni napor onoga koji razmatra, utječe na cijeli Božji narod. Da se primi i shvati Božja riječ, potrebno je proći kroz tamni oblak teške i ponekad mračne istine o vlastitoj grešnosti. Nužan je to i neophodan uvjet za plodonosno razmatranje.

 

Razmatranje je duhovna hrana

Razmatranje je također neki oblik duhovne hrane. Pustinjski su oci neprestano „žvakali“ Božju riječ. Izak iz Ninive (VII. st.) kaže: „U meditaciji riječi poprimaju u ustima posebnu slatkoću: može se neprestano ponavljati ista riječ i nikada nije dosta. „Žvačući Riječ“ (ruminatio) redovnik kao da posuđuje usne samom Bogu, koji uskršava zvuk riječi i svojim Duhom hrani. Razmatrana riječ Boga u biti je bila jedini temelj duhovnosti naših redovničkih praotaca – egipatskih pustinjaka i prvih cenobita. Davala im je jasnoću u prepoznavanju Božje volje i pobuđivala karizmatski dar razlikovanja duhova (diakrisis), proroštva (propheteia), naoružavala dušu u izuzetnu budnost (nepsis). Za egipatske anahorete temeljni uvjet za razumijevanje Riječi bilo je stanovanje Duha Svetoga u srcu onoga koji razmatra. Jedino je Duh Sveti mogao dati razumijevanje riječi Svetog pisma i jedino je On omogućavao poznavanje istine o čovjeku.

 

Početak pravog razmatranja

Božanstvo se otkriva u Riječi, ali Riječ također otkriva ljudski grijeh: „U Tvojoj svjetlosti gledamo svjetlo“, kaže Psalam 36. Zato prije razmatranja zazivamo Duha Svetoga da se Njegova snaga očituje u našoj slabosti. Otkrivanje naše slabosti pred Bogom poziva i dovodi na nas snagu Duha. Epikleza, odnosno zaziv Duha Svetoga početak je pravog razmatranja. On je lebdio nad vodama kaosa prije stvaranja (usp. Post 1) i jedino nas On može odvojiti od tame, do te mjere da naš život postane „danom“, o kojem je govorio Isus: „Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta“ (Iv 11,9). Razmatranje postaje također jasnom spoznajom ovih tama, koje izobličuju naše postojanje. Upravo u razmatranju očituju se: mrak slabosti i bezvolje, nejasan strah pred Bogom, rastresenosti teške za objasniti, skrivene i gurnute od nas samih u podsvijest, neriješeni konflikti i napetosti i konačno nesigurnost s kojom djelujemo.

 

Kad ne znamo što odlučiti

Sv. Luka u svome Evanđelju kaže: „U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu“ (Lk 6,12). Isus je molio cijelu noć. Odnosno, sve dok nije razjasnio u svom srcu ono što je bila volja Njegova Oca. Nakon ove molitve, „dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu“ (Lk 6,13). Nakon provedene noći u razmatranju, Isus uvodi Riječ u stvarnost života i izabire dvanaest učenika. U razmatranju doživljavamo konfrontaciju s našom „noći“, ali ustrajno i strpljivo razmatranje daje u konačnici jasnoću odluke za djelovanje. „Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike…“ Razmatranje daje ispravan oblik našem djelovanju; zahvaljujući tome, znamo što trebamo izabrati, onako kako je Isus znao koga izabrati nakon molitve na gori.

 

Josip Lončar