Bog podiže laike, laičke pokrete i to se vidi zadnjih 30 godina. Prije smo imali razdoblje velikih redova (karmelićane, isusovce..). Duh Sveti nije zadnjih 150 godina digo ni jedan veliki red, možemo mi kukati ali nije! Zadnji veliki red smo mi salezijanci, nakon toga jedino Sestre Majke Terezije. Ali nakon toga Dug Sveti diže laičke redove „Opus Dei“, imamo fokularine, neokatekumene, katoličku karizmatsku obnovu. Tko to ne vidi ili je ćorav ili naivan.

Don Damire po vašem mišljenju tko je to laik ?
Sam izraz laik, kršćanski izraz dvije osobe,  sakralna osoba koja je u crkvenim redovima, osoba koja nije. Dva načina djelovanja Crkve. Laik osoba u svijetu, a ne od svijeta. Zadnjih godina govori se o laicima, Duh Sveti diže laičke pokrete kao nikad prije. Još nadodaj tome teolog, oooo Bože dragi.. Osoba koja je u svijetu ali je upućena u Teos Logos  nauk o Bogu. Vi imate veću priliku nego mi svećenici, da govorite, da svjedočite u mjestima gdje mi nemamo pristupa. Mogućnosti su velike, izazovi još veći. Još 90-tih godina papa Ivan Pavao II izdaje dokument gdje govori o laicima, da oni imaju povlašteno mjesto jer dolazite u situacije gdje mi nismo. To je meni jedan svećenik govorio kada sam ja imao 16 godina, da ja imam veću sposobnost nego on. Tada to nisam shvaćao, ali sad vidim da je to istina. Vi laici nalazite se u nekim situacijama, gdje ja kao svećenik nikad ne bi mogao doći. Od mene se to očekuje, od vas ne toliko i tako kada vi to radite, ja mislim da to ima dupli efekt.

Možemo li reći da je danas teško biti vjernik? 
Rekao bih da nikada nije bilo teže, ali ni nikada ljepše biti vjernik. Teže zbog velike ponude kojom smo okruženi. To je, što bi Papa rekao, relativizam. Sve je dopušteno, svi su u pravu, nema dobro nema zlo. Teško je u takvoj društvenoj klimi reći ne, reći ima dobro i ima zlo te Isus Krist je moj Bog. Mnoštvo je novih vjerovanja, sekti, božanstava i stoga je s jedne strane teško. S druge strane nikada nije bilo ljepše jer se vraćamo u apostolsko vrijeme. Nikada nije bilo izazovnije biti kršćanin jer smo na udaru koji je jako vezan uz Isusa Krista. Druge crkve se ne napadaju više.

Kao laici kako mi možemo na najbolji način svjedočiti svoju vjeru?
Ja mislim na dva načina! Prvi je onaj implicitnan, a drugi je direktan. Onaj implicitan zapravo se to osjeti po vama RADOST I MIR. To su „zarazni“ ljudi, ljudi kao magneti. Osobe s kojima voliš bit iz razloga što zrači u vama nešto. Onaj direktan način osvrno bi se na 1 Pt u kojoj govori „Budite spremni obrazložiti nadu koja je u vama“. To znači, u nekim situacijama progovoriti, javno evangelizirati, čak tražiti situaciju da evangelizirate. Uvijek govorim, osoba koja nema potrebu govoriti o svojoj vjeri, o Bogu, ta osoba nije upoznala Boga, jer osoba koja Ga upozna ima potrebu i govoriti o Njemu. Tako da ja bi reko ta dva načina, svakako, onaj prvi implicitan jest prvotan i puno općenitiji. Na radnom mjestu, mjesta gdje se nalaziš, to se osjeti da ima kod vas nešto posebno, vi postajete magneti, upoznajete živoga Boga, Krista, možete otvoreno evangelizirati. To se osjeti po vama. Samo ja ne bi volio da ostanete  na onom općenitom „Joooj on je dobar čovjek“ treba govoriti o Bogu čovječe !

 Što je s laicima koji ostaju samo na tome općenitom ? Ne zrače, ostali su na onom tradicionalnom. Takvih studenata nažalost imamo, kakva korist onda od njih? Što se od njih može očekivati ?
To je veliki problem !! Treba moliti Duha Svetog na takvim ljudima. To su oni učenici na putu u Emaus, znali su cijelu priču. Pazi, oni su održali jako dobru katehezu! Rekli su „Bio je velik ma djelu, čino čudesa, ubili su ga, prazan grob..“, sve znaju čovječe,ali KRIVI SMJER! Ima takvih i teologa, nažalost. Ili recimo Dj 19,1 gdje Pavao dolazi u Efez i tamo neki ispovjedaju vjeru u Isusa Krista. On vidi nešto nije u redu s njima, te ih zove i pita „čekaj, jeste vi primili Duha Svetoga ? Ni čuli nismo, on kaže njima dođite vamo i pruži ruke nad njima.“ Dakle, moguće je biti kršćanin, a ne živjeti život u Duhu. To ima i u evanđeosko vrijeme, a kamoli danas. Evo čitajte o učenicima, vide Isusa iza zatvorenih vrata, ali ključ za razumjevanje biblijski tekstova je pomazanje i izlijev Duha Svetoga, krštenje po Duhu. Naravno ne mješam sada sakramenat krštenja i krizma su jedno. Dar se prima, ali se ne mora koristiti, treba ražariti Duha Svetog! Duh Sveti je kao kad staviš sirup u mlijeko, i sad se sirup dole nataloži i taj talog trebaš razmutiti. Zato mi imamo izlijev Duha Svetoga i taj izraz „krštenje u Duhu“. Čovjek se uroni u Duh, kako bi živo u Duhu, kako bi zaživo darove koje je već primio na krizmi.

 Kako bi studenti na najbolji način mogli „odgajati“ svoju vjeru? 
Mislim da je najbolje biti u zajednici, naravno sa duhovnim vodostvom.

Budući da smo mi na fakultetu gdje su i kolege bogoslovi sa nama, razgovaramo sa njima. Većina njih je oduševljeno načinom rada, fakultetom, dok mi laici s oduševljenjom upisivamo prvu godinu i onda kao da se dogodi neki lom, kao da nam splasne to oduševljenje. Previše se očekuje, a malo daje.

Svakako sintagma „teologija se stvara na koljenima, klečeći, molitva.“ To ide u dva smjera, laici se trebaju baviti samim sobom, bavit se svojom duhovnošću, produbiti to, a s druge strane treba duhovno vodstvo. I jedno i drugo, treba stalno „ložiti vatru“. Znaš kad ložiš vatru, ona gori. Čim se vatra počme gasiti, uvijek je žar ispod pepela i onda treba malo puhniti u taj pepeo da se žar ražari. Kako ložiti tu vatru? Preporučam duhovno štivo, molitva, zajdnica, misa. Iako moje iskustvo je da su bogoslovi ti kojima splasnu doživljaji, a laici su oni malo „žešći“!

Puno studenata laika želi se aktivirati u svojoj župi. Međutim budu odbijeni ili na lijep način „stavljni sa strane“. Da li je to zbog nesnalaženja u stiuaciji, župnici previše „učahureni“, mladi nadobudni, previše traže.? Zbog čega je to tako ?

Ima nažalost toga, međutim nije svugdje tako. U mojoj župi na Jarunu ima jako puno onih koji su angažirani, pa čak i plaćeni. Mislim da su dva problema sa svećeničke strane, prvo ne znaju šta bi s vama, drugo uplašeni su. Možda vide da ste sposobniji od njih. Ali doći je jednog dana do kraha, jer potrebe su tako velike, a Bog diže laike, laičke pokrete i to se vidi zadnjih 30 godina. Prije smo imali razdoblje velikih redova (karmelićane, isusovce..). Duh Sveti nije zadnjih 150 godina digo ni jedan veliki red, možemo mi kukati ali nije! Zadnji veliki red smo mi salezijanci, nakon toga jedino Sestre Majke Terezije. Ali nakon toga Dug Sveti diže laičke redove „Opus Dei“, imamo fokularine, neokatekumene, katoličku karizmatsku obnovu. Tko to ne vidi ili je ćorav ili naivan.

 Što bi ste poručili našim teolozima laicima?

Evo, ja bih ima reko da slušaju poticaje Duha Svetoga, da djeluju, evangeliziraju. Bog čini velike stvari, i ja sam toga svjestan preko svojih studenata. Oni su najbolji evangelizatori. Treba se držati zajedno, ostati vjeran Crkvi, ne odustati od nas svećenika. Doći će to vrijeme laika, zapravo već je ono tu.

Na svom predavanju rekli ste da ste bili u „noćnom životu“ našeg grada. Vidjeli ste jako puno mladih, srednjoškolaca, evo, vi don Damire radite sa studentima i njima je puno lakše reći neke stvari nego srednjoškolcima. Pa kako, na koji način privući vjeri i Crkvi srednjoškolce?

Treba ići k njima! Piše u sv. Pismu da je Isus zalazio u svim mjestima, selima, zaseocima. Ti zaseoci su bila sa 3-4 kućice, i Isus je njima išao! Ja recimo idem u srednjoškolske gimnazije. Ako mi mislimo da će nama netko doći da ga mi evangeliziramo, varamo se, mi moramo njima ići! Ja nudim vjeronauk srednjoškolski u župi, pokušavam, uporno se guram da dođem u škole da i oni malo čuju. Srednjoškolci, to je važno razdoblje. U glavi su klice, a sposobni su sagriješiti na nagori način i mogu takve postupke napraviti da se kaju za cijeli život. Treba preventivno djelovati!

 

Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, studenski kapelan grada Zagreba. Član je povjerenstva za pastoral mladih Hrvatske biskupske konferencije, kao i salezijanske provincije. Osim što je studenski kapelan, redovito pastoralno djelovanje vrši u crkvi Sveta Mati Slobode, na zagrebačkom Jarunu. Godine 2002. diplomirao je s temom „Teološko značenje golotinje u Svetom pismu“. Iste godine, 29. lipnja, zaređen je za svećenika te nastavlja djelovati kao salezijanac i kapelan. Godine 2004. odlazi na poslijediplomski studij u Washington, gdje je na Catholic University of America magistrirao pri katedri moralne teologije s temom „Načela katoličkoga socijalnog nauka u pravima manjina“.