Ružna dijagnoza. Ne volimo je čuti ni kada su u pitanju mali kućanski aparati, a kamo li naše tijelo. Ali glavno da postoji nada. Jedva popravljivo. Znači ipak se da popraviti. 

Ovonedjeljno čitanje govori o pokvarenom dijelu našeg tijela. Govori o našem srcu. 
Ne, ono ništa ne govori o kljetkama, arterijama, zaliscima ili o aorti. 
Ovaj tekst ništa ne govori o ulozi srca u upumpavanju krvi u ostatak organizma. 
U današnjem čitanju Isus koristi sliku srca kako bi opisao ono što se zbiva u dubinama ljudske duše.
Isus nas uči, da kada je riječ o štovanju Boga, ono što se zbiva u našem srcu – ono što se zbiva u dubinama naše duše – jest od najvećeg značenja za Boga.

Ovo nije prvi put u Bibliji gdje se govori da srce posjeduje moralnu komponentu.
U Jeremiji čitamo: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17, 9)
Jeremija govori o tome kako svi mi patimo od srčane bolesti koja je duhovne vrste. Jeremija nas upozorava, a Isus nas podsjeća, ako želimo štovati Boga i slaviti ga u cjelosti, ako želimo da naša poslušnost bude potpuna, onda mi moramo biti sigurni da neprestano vodimo računa o stanju svoga srca.

Današnji tekst počinje s još jednim pokušajem Farizeja, koji su se okupili oko Isusa i njegovih učenika, ne bi li pronašli neku pogrešku u Isusovom ponašanju.
Kako ne uspjevaju u izravnom napadu protiv Isusa, vidimo kako ga pokušavaju napasti neizravno, optužujući učenike da su propustili ceremonijalno pranje ruku.
Isus objašnjava da način na koji Farizeji štuju Boga, pa makar na izvanjskom planu to djelovalo besprijekorno, u biti je je isprazno, uzaludno. Isus želi svima objasniti da je najvažnije ono što se zbiva u ljudskom srcu.
Zaključak je jednostavan, Bog nije toliko zadovoljan našim aktualnim djelima s kojima smo zauzeti koliko mu je bitno stanje našeg srca dok ga štujemo.
Obratimo pozornost na kontekst riječi „štovati“ (Marko 7, 7). Nije riječ ekskluzivno o stvarima koje se zbivaju u bogomoljama. Mnogi kršćani griješe kada svode „štovanje“ Boga na ceremonijalnu molitvu i pjevanje.
Ne činimo tu grešku – kontekst štovanja jest poslušnost u odnosu na zakon, a to znači držati se Božjih zapovijedi. Štovanje Boga je akcija. Djelovanje. A svaka akcija, svako djelovanje koje za cilj ima poštovanje prema Bogu i poslušnost prema Bogu jest štovanje Boga.
Na tom su ispitu pali Farizeji. Oni su bili jako pozorni kada je bila riječ o sudjelovanju u svim vjerskim „aktivnostima“ ali ih nisu obavljali uz iskreno poštovanje. Farizeji su temeljito prali ruke, striktno su se držali zakona o „neradnoj suboti“, redovito su nazočili svim vjerskim obredima u sinagogama, sve su činili što je zahtjevalo ceremonijalno čašćenje Boga.
Ali nešto je u svemu tome nedostajalo – njihovo srce. Zato im Isus i govori, odnosno podsjeća ih na riječi proroka: “Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“
Bi li se i za nas moglo reći da je naše srce daleko od Krista?
Bi li se i za nas moglo reći da je naše slavljenje Boga – uzaludno?
Mi ponekad koristimo frazu – „ja u tome nisam bio sa srcem“.
Dao Bog da nikada ne koristimo tu frazu u odnosu prema Bogu i njegovoj Crkvi.
Mi ne možemo prenaglasiti činjenicu da je odistinska vjera stvar srca. Ljudi su skloni zaboraviti da je Bog duh i da je štovanje Boga stvar naše duhovnosti. Baš zato nam Isus i zapovijeda: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim.“
Ako naše srce nije „u tome“ onda je naše štovanje Boga – uzaludno.
Mi bismo Bogu morali služiti – radosno, a ne – poslušno. Farizeji su služili – poslušno. Farizeji su bili izvrsni u ispunjavanju svojih religioznih obveza. Pa, ipak Isus im govori da ga slave uzalud, jer njihovo srce nije u tome.
Nakon što im je rekao da je njihovo slavljenje Boga uzaludno, Isus prilazi na izravne primjere, počinjući s jednim općim u 8. stihu: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.”
Ovaj opći ukor posebno je zanimljiv za nas, jer se mi današnji ljudi u njemu lako možemo prepoznati.
Koliko puta mi ponajprije mislimo što nam je nedjeljom obući „za na misu“, u koju crkvu otići (“u kojoj radi klima … svira se priko mise … ne traje misa dugo”), kojega svećenika odabrati („jer dobro propovida“), u koju klupu sjesti …
Kada je riječ o slavljenju Boga, kada je riječ o štovanju Boga, kada je riječ o našoj poslušnosti pred Bogom, Isus nas podsjeća neka se previše ne opterećujemo s tradicijama koje smo mi sami izmislili. Naša briga mora biti u svezi onog što Bog i samo Bog od nas zahtjeva.
A ono što Bog zahtjeva jest srce u cjelosti njemu odano.
Tu leži naš problem. Bog od nas zahtjeva da imamo srce koje je u cjelosti njemu odano, ali mi iz Svetog Pisma znamo da mi bolujemo od srčane bolesti koja je duhovne naravi. Isus nam zapovijeda: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim.“
Ali nam Jeremija govori da je naše srce „podmuklije od svega, jedva popravljivo“.
Postoji li teža dijagnoza od dijagnoze koja ti govori da ti je srce – prijetvorno. Danas se često čuje fraza – „slijedi svoje srce“ ali biblijska mudrost ustrajava na tvrdnji sa se ljudskom srcu ne može vjerovati.
Kako idemo dalje to stvari postaju sve gore. „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.” (Marko 7,21-23)
Budimo iskreni ove su riječi uznemirujuće. Mi nismo pripravni o sebi misliti kao što mislimo o lopovima, preljubnicima i ubojicama. Ali jasno je vidljivo iz ovog teksta, ali i u drugim djelovima Novog Zavjeta, da Isus ne pravi razliku između grijeha počinjenih mišlju i grijeha počinjenih djelom.
U svojoj besjedi na gori Isus kaže: „A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.“ (Matej 5,28) – A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.” (Matej 5,22)
Koja je to matematika, pitamo se mi?
Nebeska je to matematika.
Matematika koja sudi iznutra, a ne izvani.
Pa, postoji li onda nada za nas?
Postoji li lijek za našu duhovnu srčanu bolest?
Naravno da postoji.
Zbog toga je Isus došao i umro na križu.
Isus zna da smo mi grešni.
Da smo mi mogli sami sebe spasiti, da smo mi u stanju sami sebi izdati punu kartu za nebo, onda ne bi postojala potreba za križem.
Isus zna o zlu koje postoji u svakom ljudskom srcu. I činjenica da njegova smrt čisti naše srce razlog je zašto se mi prema njegovoj smrti odnosimo kao prema Dobroj vijesti.
Grijeh farizeja jest u tome što oni Boga nisu štovali svojim srcem. Farizeji nisu bili voljni priznati zlo koje je bilo u njima. Mi ne bismo smjeli napraviti istu pogrešku koju su počinili Farizeji.
Svi bismo se mi trebali prisjetiti 51. Psalma i reći: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Psalam 51,12)
Mi se Nedjeljom ne bismo smjeli okupljati u crkvi, jer je to tradicija i običaj. Morali bi se okupljati, jer smo svjesni svojih grijeha i potrebe da se naše srce pročisti.
Isus ne želi vidjeti nas kako smo puni sebe i kako mislimo da smo mi jedini pravi vjernici.
On ne želi da mu mi ukazujemo na popis dobrih djela koja smo mi napravili i s kojima se toliko ponosimo.
On ne želi ni naše milodare. Ni velike ni male.
Razvidno je iz današnjeg čitanja što Isus želi od nas – naše srce.
Slavili i častili mi Krista u crkvi, kod kuće, na poslu, štovanje koje će njemu biti po volji jest ono koje dolazi izravno iz našeg srca.
Ali zamolimo Boga neka nam ga popravi, jer sa srcem, u ovakvom stanju, ne ćemo daleko dogurati.

Audio emisija “UVIJEK NEDJELJOM“