.
Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).
Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.
Ignoriranje
Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.
Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…
Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.
Reinterpretacija
Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.
Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.
Zamjena
Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.
Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.
Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.
***
Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.
Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.
„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.
IZVOR: magnifikat.hr