.
Duh Sveti podržava u nama nadu
Piše: fra Josip Ikić
Himan nadalje kaže da je Duh Sveti svečano obećanje Očevo ili svečano obećan od Oca (tu rite promissum Patris). Tema o Duhu kao Očevu obećanju, o Duhu povezanom s nadom, iščekivanjem, prisutna je u Bibliji i modernoj teologiji, dok je kod otaca zanemarena. Naime, crkveni oci su, pod utjecajem grčke filozofije, više pozornosti svraćali na narav ili bitak Duha, a ne na njegovo djelovanje u povijesti. Upravo jedna od glavnih tema biblijske povijesti jest obećanje. Napetost obećanje-izvršenje jest u srcu odnosa između Staroga i Novoga zavjeta, između Zakona i milosti, između Kraljevstva Božjega i Paruzije (drugoga Kristova dolaska). Kao što je Krist prvo bio obećan u Starom zavjetu, zatim očitovan u tijelu u Novom zavjetu, i sada iščekivan do njegova drugoga dolaska na koncu povijesti, tako je i Duh prvo obećan od Oca u Starom zavjetu, zatim je predan na Pedesetnicu, i sada u vrijeme Crkve ponovno iščekivan i zazivan „vapajima i uzdisajima” od ljudi i svega stvorenja. Crkva je iskusila „prvine i kaparu” Duha, a sada iščekuje puninu njegova dara. Kao što je kraljevstvo Božje već prisutno među nama, ali nije još potpuno ostvareno, tako je i s Duhom. On je već izliven u naša srca, ali još nije djelotvoran, osim pod vidom zaloga, odnosno kapare (usp. 2 Kor 1,22). Ipak u ovom vremenu od Duhova do Paruzije, Duh je snaga koja nas potiče da idemo naprijed, podupire nas na putovanju prema vječnoj domovini, ne dopušta nam da se izležavamo. On nam daje polet. Daje krila našoj nadi. On je, zapravo, princip i duša naše nade.
Novozavjetni pisci Luka i Pavao govore o Duhu kao Očevu obećanju iz Staroga zavjeta. Isus kaže apostolima: „I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor” (Lk 24,49). U Djelima apostolskim tri puta se spominje Očevo obećanje (usp. Dj 1,4-5; 2,33; 2,38-39). Pavao ističe da smo po vjeri primili „Obećanje, Duha” (usp. Gal 3,14), odnosno da smo po vjeri „opečaćeni Duhom obećanim” (usp. Ef 1,13). A gdje je Otac dao ovo obećanje? Zapravo cijeli Stari zavjet jest Očevo obećanje da će poslati Mesiju koji će izliti Duha na „svako tijelo” (usp. Jl 3,1-5). Osim proroka Joela, dovoljno je spomenuti Izaiju koji najavljuje „izlijevanje Duha” (usp. Iz 32,15; 44,3) te Ezekiela koji kaže: „Duh svoj udahnut ću u vas” (Ez 36,27). Luka naglašava karizmatičku ulogu Duha koji darovima posvećuje, izgrađuje i vodi Crkvu. Pavao ide malo dublje i nabraja različite vidove obećanja: opravdanje, božansko sinovstvo, baštinu. On donosi dva nova teološka aspekta. Prvo, Božje obećanje ne ovisi o obdržavanju Zakona, nego o vjeri u Krista, o milosti (usp. Gal 3,2.18). Drugo, obećanje već posjedujemo, ali ne u punini, nego kao prvine plodova (usp. Rim 8,23) ili kao kaparu (usp. 2 Kor 1,21-22; 5,5). Pavao želi reći da ispunjenje u Kristu nije iscrpilo obećanje. Mi posjedujemo baštinu (spasenje) djelomično, kao kaparu, kao prvine, kao predokus, iščekujući puninu spasenja u budućem svijetu.
Himan, dakle, povezuje Duha, ne samo s vjerom i ljubavlju nego i s nadom. Bez nade nema spasenja. „Jer vjera vidi samo ono što jest, a nada vidi ono što će biti. Ljubav ljubi samo ono što postoji, a nada ljubi ono što će biti” (Ch. Péguy). Nada nas vodi u konačnu puninu, vječno slavlje, vječno blaženstvo. Duh, ne samo da održava u nama tu nadu nego nam omogućava da „obilujemo u nadi” (usp. Rim 15,13). Kao kršćani tu nadu ne držimo samo za sebe, nego je prenosimo i na svoje bližnje. Duh nas sve potiče da budno i aktivno iščekujemo Kristov povratak. Poučava nas da stalno molimo: Maranatha, Dođi, Gospodine Isuse! (usp. Otk 22,20).
Dođi, Duše Sveti! Dođi, Obećanje Očevo! Dođi, Silo odozgor! Ispuni nas nadom u ovo vrijeme nesigurnosti i zbunjenosti. Rastjeraj demone beznađa iz naših sredina. Ispuni nas svojim darovima i karizmama da budemo sijači nade, dok putujemo u luku spasa, gdje je vječni mir, ljubav i radost. Amen.
