Duh Sveti nam daje spoznati Boga kao našega Oca
Piše: fra Josip Ikić
Sv. Pavao tvrdi da je vrhunac našega novoga života u Kristu nutarnja spoznaja koju nam Duh Sveti daruje, spoznaja da je Bog naš otac a mi njegovi sinovi i kćeri. Zapravo, Otac šalje u naša srca Duha svoga Sina koji kliče u nama: Abba, Oče! (usp. Gal 4,6; Rim 8,15-16). Samo zahvaljujući Duhu Svetom spoznajemo Boga kao svoga dobrog i dragog oca.
Duh Sveti nastavlja u nama ono što je činio u Isusu iz Nazareta. U Duhu je Isus kao čovjek sve više napredovao u spoznaji da je Sin Božji. U krštenju na Jordanu Otac proglašava Isusa „svojim ljubljenim sinom”, a Duh silazi na njega u liku goluba (usp. Mt 3,16-17). Duh je poticao Isusa da iz dubine srca kliče svome Tati (usp. Lk 10,21). Dakle, Duh nastavlja vršiti na udovima (kršćanima) ono što je činio na Glavi (Kristu), ali s jednom bitnom novinom i razlikom. Naime, naše božansko sinovstvo je posredno i ovisno o Kristovu (neposrednom) božanskom sinovstvu. Tek kad se „ucijepimo” u Kristovo sinovstvo, onda možemo uspostaviti sinovski odnos s Ocem. Duh Sveti, koji djeluje u nama po vjeri i sakramentima, nije jednostavno „Duh Božji”, nego „Duh Sina Božjega”. Duh Kristov u nama moli i kliče Ocu nebeskom: „Abba, Oče!”
Kako može Duh u nama klicati Abba? Kako Duh može zvati Boga ocem, kada Duh nije „rođen” od Oca, nego „proizlazi” od Oca (i Sina)? Je li to protiv nauke o Trojstvu? Ne, nije! Duh je po Kristovu utjelovljenju postao Duh Sina. Po Kristovu pashalnom otajstvu Duh Sina čini nas sinovima Božjim. On dolazi nama i poput majke uči nas da izgovaramo riječ „tata”. Dakle, majka koja se poistovjećuje sa svojim djetetom naziva svoga muža „tata” da bi dijete poučila i odgojila. Tako čini i Paraklit kojega smo primili u krštenju. Duh nam daje spoznati Boga kao svoga Oca, kao Tatu. Nije to apstraktna, racionalna, filozofska spoznaja, nego biblijska, konkretna, iskustvena spoznaja. Kao što u naravnom svijetu prepoznajemo svoga oca po glasu, po krvi, tako i u svijetu vjere prepoznajemo Oca nebeskoga po glasu Duha. Kada spoznamo i doživimo u srcu da je Bog naš tata, onda cijelo naše biće zadrhti i obraduje se, kličući Abba, Oče. Blago onim vjernicima koji dožive takvo iskustvo Oca. Ta spoznaja čini nas sretnima, sigurnima, radosnima. O tom iskustvu govore nam mnogi sveci. Sv. Franjo Asiški često je padao u ekstazu dok je molio Oče naš. Sv. Margarita Kortonska je jednom nakon sv. pričesti čula u sebi kako je Bog naziva „Kćeri moja”. To je donijelo veliku promjenu u njezin redovnički život. Dok živimo u grijesima, Bog nam se čini kao strogi sudac. Kad se iskreno pokajemo i odreknemo grijeha, onda nam Duh otkriva novo lice Božje – Bog je naš nježni otac, naš tata, naš saveznik, koji „nije poštedio vlastitog Sina” radi našega spasenja (usp. Rim 8,32). Po toj spoznaji u nama spontano izvire zahvalnost, divljenje i klicanje: Abba, Tata!
Kako danas govoriti o Bogu kao nježnom Ocu, nakon tolikih genocida i holokausta u novije doba? Mnogi se bune protiv Boga jer imaju, pored ostaloga, iskrivljenu sliku o Bogu. Duh Sveti nas uvodi u punu istinu o Bogu: naš Bog je pravedni sudac i milosrdni otac, koji ljubi svoju djecu i trpi s njima.Bog je u biti ljubav, a svaka ljubav je ranjiva, pa zato i naš „Bog trpi od patnje Ljubavi” (Origen). „Ne živi se u ljubavi bez patnje” (Nasljeduj Krista, III.5). Duh nam pomaže ne samo da spoznamo da je Bog naš tata nego nas uvodi u Božji život (usp. Kol 3,5).
Dođi, Duše Istine! Uvedi nas u dublju spoznaju Boga kao našega Oca. Pročisti našu sliku o Bogu koja je iskrivljena našim grijesima i patnjama nedužnih. Pomozi nam da shvatimo da smo „sinovi u Sinu”, da smo zahvaljujući Sinovoj žrtvi na križu postali sinovi i kćeri Oca nebeskoga. Nauči nas klicati „Abba, Oče!” u radostima i teškoćama svakodnevnoga života. Daj da svojim životom i riječima otkrivamo drugima pravu sliku milosrdnoga Oca. Prosvijetli pameti i zapali srca svih ljudi dobre volje da i oni – po vjeri i krštenju – postanu ljubljena djeca Božja. Vodi nas putem evanđelja da stignemo u Očev zagrljaj na koncu života. Amen.
