Duh Sveti nam prenosi snagu Božju
Piše: fra Josip Ikić
Himan naziva Duha Svetoga prstom desnice Božje. Ovaj nas izraz podsjeća na Michelangelovu sliku stvaranja Adama u Sikstinskoj kapeli gdje Bog izduženim prstom svoje desnice dodiruje Adama oblikovana od gline i daje mu život. Duh je ne samo dah nego i dodir Božji. Duh je „mjesto” na kojem Stvoritelj susreće stvorenje, na kojem Bog „izlazi” iz samoga sebe da se saopći svijetu. Mistična teologija također govori o iskustvu „preblaženoga dodira Duha Svetoga” (Julijana iz Norwicha). Pogledajmo koji su biblijski i patristički temelji govora o Duhu kao prstu desnice Božje.
Isus kaže sumnjičavim farizejima: „Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Lk 11,20). Istu izreku Matej donosi ovako: „Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle” (Mt 12,28). Ovdje se prst Božji jasno poistovjećuje s Duhom Svetim. Egipatski vračari priznaju da Mojsije čini čudesa prstom Božjim (Izl 8,15). Proroci također govore o prstu ili ruci Božjoj kao o snazi Duha Božjega (usp. Ez 3,14;8,3). Povezanost prsta Božjega i Duha Svetoga vidljiva je i kad se govori o starom i novom Zakonu. Dok je sinajski Zakon ispisan prstom Božjim na kamenim pločama (usp. Izl 31,18), Kristov je zakon ispisan Duhom Božjim na pločama od mesa, u našim srcima (usp. 2 Kor 3,3). Crkveni oci govore o Duhu kao prstu ruke Božje u dva konteksta. U trinitarnim raspravama: Božja ruka (Otac) ima desnicu (Sina) i prste (Duha), odnosno autor Božjih djela je, uz Oca i Sina, i Duh Sveti (sv. Ambrozije). U raspravama o milosti: Duh je nazvan prstom Božjim jer se po njemu dijele darovi Božji kršćanima (sv. Augustin).
Dakle, naziv prst Božji prvenstveno označava djelotvornu snagu Duha Svetoga koja se očituje posebno u izgonjenju zloduha i činjenju čudesa. Isus je autentični Mesija jer propovijeda evanđelje siromasima i čini divna, snažna i čudesna djela po Duhu Svetom (usp. Lk 4,18). Apostoli nastavljaju činiti znamenja i čudesa u Isusovo ime nakon Pedesetnice (usp. Dj 4,30). Tijekom cijele povijesti Crkve, s većom ili manjom jačinom, kršćani izgone đavle, liječe bolesne i čine čudesa u Isusovo ime. Oni to čine, ne svojom snagom ili pobožnošću, nego prstom Božjim.
Čudesa u Bibliji jesu očitovanje Duha. Čudo služi vjernicima da ne upadnu u religioznu uhodanost (mrtvi ritualizam), da se vjera i obredi ne svedu na djelo ljudske uredbe (usp. Iz 29,13-14). Aktualno čudo pomaže nam da uočimo habitualno čudo života i bitka. Također, čudo služi da zbunimo „mudrost umnih”, čuva nas od preuzetnosti razuma (besplodni racionalizam). Čudo, dakle, nije svrha samome sebi, niti onome koji ga čini, nego je poticaj na vjeru i nagrada za vjeru. Značenje čuda u evanđeljima jest dvoznačno. Pozitivno je ako se prihvati sa zahvalnošću i radošću tako da ojača vjeru u Krista. Negativno je ako se traži ili zahtijeva da bi se vjerovalo (usp. Iv 4,48; 1 Kor 1,22). Slično je stanje i u današnjoj Crkvi. Ima onih koji traže čudo pod svaku cijenu, kao i onih koji odbacuju samu mogućnost i potrebu čudesa, što je pogrešno. Čudesa su uvijek potrebna i korisna, ako se prihvaćaju sa zahvalnošću, kao znak Božje ljubavi prema nama i kao poticaj na vjeru. Vjera dolazi od slušanja Riječi a čudesa su popratni znakovi koji potiču na vjeru (usp. Mk 16,20). Znamenja i čudesa ne iscrpljuju „djelotvornu snagu” Duha. To su „visoki” glasovi jedne pjesme koja ima i niže tonove, to su nenadani bljeskovi duhovne snage u svakodnevnici našega života. Važno je da uvijek budemo otvoreni za „dodir” Duha, da naš prst bude u vjeri ispružen prema „prstu Božjem”.
Dođi, Duše Sveti! Trebamo tvoju pomoć posebno danas kada se bune narodi, kada puci ludosti snuju. Neka po tebi, Prste Božji, poteku milosti ozdravljenja, znamenja i čudesa u Crkvi. Dodirni naša srca da postanemo hrabri, radosni i zahvalni. Amen.
