Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje. Dobri prijatelji uistinu su jedno od najvećih mogućih bogatstava u našem životu. Imati prijatelja znači imati nekog kome se možeš obratiti bez obzira na sve, na koga se možeš osloniti, u koga možeš imati povjerenja. Pravi prijatelj ne osuđuje, ali ti iskreno sve „saspe“ u lice.

 

 

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

Riječ Gospodnja.

(Ivan 15, 9-17)

 

PRIJATELJI ZAUVJEK 

 

 

„Pravi su prijatelji kao drago kamenje.

Stvarni su i rijetki.

Lažni prijatelji su kao lišće…

raštrkani su posvuda.“

 

Od početka moje radijske karijere svaku svoju emisiju (uglavnom) završavam jednim te istim glazbenim brojem, „Amigos Para Siempre“ (skladatelj Andrew Lloyd Webber, tekst Don Black, izvedba  Sarah Brightman i José Carreras). „Prijatelji zauvijek“ nastala je povodom Olimpijskih igara 1992. u Barceloni i izvedbom te skladbe označen je i završetak igara. Igre su završile, a prijatelji su (nadajmo se) ostali.

Nikada ih nismo više imali, a nikada se nismo mogli u njih manje pouzdati. Brojimo ih na stotine, na tisuće čak, a u biti nemamo ni jednog pravog. Postoje na međumrežju, u mailovima, na chatu, na Facebooku, u memoriji našeg mobitela, ali ih zato nema tamo gdje je to najvažnije. U našem životu.

Prijatelji. Poput onih iz TV serijala. Zabavni, duhoviti, uglavnom dobro raspoloženi, ali kada nam je teško njih nema. Jer su fantazija. Iluzija. Izmišljotina. Nema ih, jer vjerojatno na ovom svijetu ne postoje.

Ako u prijatelje ubrajamo sve one s kojima se zabavljamo, veselimo, s kojima slavimo, idemo na tulume, utakmice, balote, marende, u ribe… onda je danas prijateljstvo roba široke potrošnje. Jeftina, lako dostupna, ovisna o modnim hirovima, često na rasprodaji i lako pokvarljiva.

Ali ako u prijatelje ubrajamo one koji s nama u našim tugama tuguju, koji nam, naš križ pomažu nositi, koji bi i život svoj za nas dali, onda je prijateljstvo pojava u izumiranju, a pravi prijatelji postoje još samo u legendama.

Ubila nas je sebičnost, izobličila nas je pohlepa, postali smo dovoljni sami sebi i ni o kome više ne vodimo računa. A oblaci se na obzorju gomilaju, često se i grmljavina čuje, munje paraju nebom, a vjetovi su sve jači.

Dolaze dani kada sami više više ne ćemo moći. I tražit ćemo prijatelja.

Pitam se hoće li nas više itko htjeti?

Dobri prijatelji uistinu su jedno od najvećih mogućih bogatstava u našem životu. Imati prijatelja znači imati nekog kome se možeš obratiti bez obzira na sve, na koga se možeš osloniti, u koga možeš imati povjerenja. Pravi prijatelj ne osuđuje, ali ti iskreno sve „saspe“ u lice.

Današnje čitanje prepuno je Isusovog obećanja njegove ljubavi svojim učenicima, ali Isus ovdje stvari „komplicira“, jer svoje učenike naziva „prijateljima“.

Zašto „komplicira“?

Iako mi prepoznajemo prijateljstvo kao nešto jako posebno, u isto vrijeme mi naginjemo razmišljanju da je prijateljstvo nekako „manje vrijedno“ od ljubavi. Kao, u njemu je manje žara nego u vatrenoj ljubavi, i u njega treba manje ulagati nego u ljubav. Dok nam se ljubav čini kao nešto fatalno, sudbonosno, kao nešto „ili jesi ili nisi“, prijateljstvo predmnijeva veću mogućnost biranja.

Mi volimo svoju djecu, svoju obitelj, roditelje, zato što smo s njima u rodbinskom odnosu. Govorimo o zaljubljivanju u svoju suprugu ili partnericu kao o nečemu što je izvan naše kontrole.

Ali prijateljstvo je nešto drugačije.

Rijetko je to instinktivan osjećaj kao što je to roditeljska ljubav prema djetetu, niti je to nehotičan čin kada se zaljubiš, pa ti „uši gore“. Pravo, zrelo prijateljstvo nije stvar automatizma. Ono je namjeran čin, koji zahtjeva trud i rad, predanost, pa čak i onda kada svjesno želiš biti prijatelj s osobom koju voliš.

Isus svoje učenike zove prijateljima i čineći to on „komplicira“ uobičajeni odnos učitelj-učenik, on razbija neke granice, donosi jednu novu dimenziju u vezu koju je imao s apostolima.

Nije to više odnos gospodar-sluga. Oni su prijatelji, sa svim onim što taj iznos nosi sa sobom.

Prijateljstvo na Mediteranu u 1. stoljeću bilo je jako ozbiljna stvar. Biti nečiji prijatelj bilo je pitanje časti. Značilo je voditi računa o dobrobiti drugih, staviti tuđe potrebe na istu razinu kao svoje osobne. Prijateljstvo je značilo uzajamnost.

Kada je Isus apostole nazvao prijateljima on je u njih uložio svoju brigu za njih. Podijelio je s njima ono što je Otac otkrio njemu i dao im je zadaću da to isto oni podijele sa svijetom.

Obratite pozornost na ovu rečenicu: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas.“ Ide li nama uopće u glavu što to Isus zbori? Kako nas Krist može tako ljubiti?

Ja mogu razumjeti da se Krist može nad nama sažaliti. Meni je to logično. On je samo milosrđe.

Ja mogu razumjeti da nas Bog ljubi. Pa on nam je Otac.

Ja mogu razumjeti da mu možemo ići na živce, jer on je pravedan, a mi griješimo gdje i kad stignemo.

Sve ja to mogu (donekle) razumjeti.

Ali vjerujte mi ne mogu nikako razumjeti da nas voli onako kako je Otac volio njega.

Krist nas voli usprkos svemu onome što mi činimo suprotiva njemu. Krist nas voli usprkos što ga tako bezočno ignoriramo. Usprkos što ga psujemo. Što mu se izrugujemo. Što ga vrijeđamo. Krist nas ljubi usprkos što ga uvijek i iznova razapinjemo.

Nas Bog voli onakve kakvi jesmo. Nesavršene, iritantne, loše naravi, lošeg zadaha, pakosne, lažljive, prevrtljive, pune zavisti i ljubomore… ljude sklone zlu.

Da, Bog nas baš takve voli, ali nas isuviše voli da bi nas takvima i ostavio. Zato nas želi za prijatelje kako bi nam, za naše dobro, mogao „sasuti“ sve u lice što s nama ne valja.

Bog nam je dao svojih 10 zapovijedi, ali mi smo se dohvatili prilagođavati ih svojemu komoditetu, razvodnjavati ih, relativizirati. Dopisujemo, dodajemo, oduzimamo i zato Isus „zipuje“ sve ono što Bog traži kao uvjet prijateljstva u jednu zapovijed.

„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Da, on nas voli istom onom silinom kojom njegov otac voli njega, svoga Sina.

Jedan je dječak definirao prijatelja kao „nekoga tko zna sve o tebi, a ipak te voli.“

To jedino može prijatelj. Pravi prijatelj.

To jedino može Krist.

Prijatelj zauvijek.

„Prijatelj je netko tko razumije tvoju prošlost,

vjeruje u tvoju budućnost i

prihvaća te danas onakvim kakav jesi.“