Današnja generacija mladih je zbunjena u mnogo čemu i odgovore na mnoga pitanja traže na google, stoga smo se i mi odlučili posavjetovati se sa nekim svećenicima oko ovog pitanja i postaviti odgovor na Internet da bude dostupan svima.
Mnogi danas ne poznaju običaje svoga kraja, svoga naroda ili crkve kao i propise, od kud je taj narod uzimao običaje nekih životnih događanja.
U vrijeme naših starih znalo je se tko je oženjen, a tko je zaručen po tome na kojoj je ruci nosio prsten. Po kazivanju naših starih baka i djedova, cura i momak dok su još zaručeni nosili bi prsten na lijevoj ruci, jer je to bila njihova odluka koja se nije potvrđivala zakletvom ili datim obećanima pred svjedocima i ako bi se takva veza prekinula ne bi snosila neku veliku štetu niti odgovornost kao kod vjenčanih parova. Znalo bi se dogoditi da cura nakon što prekine zaruke, odmah se kroz par tjedana zaruči za drugu osobu i obrnuto. Dok su momak i cura zaručeni znalo je se otkriti da su u rodbina i takve zaruke bi se znale prekinuti. Zato takva veza nije bila u potpunosti čvrsta ona je nagovještavala nešto što dolazi iz toga nešto jače i čvršće i zbog toga se prsten nosio na lijevoj ruci sve do vjenčanja. Kad zaručnici idu pred oltar i tamo se vjenčaju pred Bogom i Crkvom onda je to nešto drugo, od tada nema razvrgavanja te veze ona prerasta iz veze u brak i postaje čvrsta, neraskidiva i traje dok ih smrt ne rastavi, zbog toga bi mladenci stavljali prsten na desnicu, to bi bio znak čvrste odluke, znak ozbiljnosti, ne mogu nas više rastaviti nikakve priče ili ne znam šta drugo, sad nosim vjenčani prsten na desnoj ruci. Cure su znale ako vide mladog, lijepog momka s prstenom na desnoj ruci, klone ga se jer znaju oženjen je, ali ako je prsten na lijevoj ruci još postoji mala šansa da bude njihov, da se prekinu zaruke i ode s drugom.
Zašto desna ruka?
Desnom rukom se križamo (krstimo), desnom se rukom rukujemo s drugom osobom, desnom rukom jedemo (osim ako nismo ljevaci), potpisujemo se također desnom rukom, kad izričemo prisegu tada stavljamo desnu ruku na križ ili Bibliju. Ako to radimo lijevom rukom, onda kao da to nije ispravno, nema tu težinu… Tako Križanje lijevom rukom je neispravno, nedolično ili bezvrijedno. Kako bi izgledalo da jedan predsjednik neke države kod prisege stavi lijevu ruku na Bibliju? To bi izgledalo neozbiljno i ne toliko vrijedno.
Kod sakramenta ženidbe, svećenik nakon uvodnih pitanja o slobodi, o vjernosti te o prihvaćanju i odgoju djece, poziva mladence da izraze svoju privolu te ima kaže: Kad ste dakle naumili sklopiti sveti ženidbeni savez, pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom Crkvom izrazite svoju privolu. Zašto ne mogu privolu izraziti pružanjem lijeve ruke, zato što to nije toliko upečatljivo, vrijedno, nema toliku težinu….
Nakon što mladenci izraze privolu svećenik ih ponovo poziva da svoju privolu potvrde zakletvom tada svećenik uzme raspelo i kaže:
Stavite desnu ruku na raspelo te svoju privolu potvrdite zakletvom.
Mladenci stave desnu ruku na raspelo i zatim kažu: Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.
Nakon prisegnu, svećenik blagoslivlja prstene i mladenci ih stavljaju jedno drugom na ruku: Na koju ruku? Hoće li staviti na lijevu ruku ako su sve prethodno činili desnom rukom?
Naravno da neće, stavit će prsten jedno drugom na desnu ruku jer se radi i o ozbiljnošću sakramenta i ozbiljnošću onoga što su obećali jedno drugom u privoli i zakletvom na križu, a veliku ulogu je imala baš desna ruka.
Zamislite da jedan Papa ili biskup nosi svoj prsten na lijevoj ruci.
U propisima Crkve stoji za biskupe i papu da izričito nose prsten na desnoj ruci. Zašto bi onda muževi i žene trebali nositi suprotno.
Mnogi bi htjeli opravdati nošenje vjenčanog prstena na lijevoj ruci te se pozivaju na kinesku ili egipatsku mudrost, drugi pak navode opravdanje krvnih žila koje idu od srca kroz lijevu ruku prema prstima, ili treća varijanta je ta što je lijeva ruka bliža srcu, itd. Sve su to praznovjerja ili vračanja.
Zašto tražiti nešto novo ako su naši preci oduvijek znali što je ljevica a što desnica.
Obiteljsko ćudoređe
Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! 22 Žene svojim muževima kao Gospodinu! 23 Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. 24 Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!
25 Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju 26 da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ 27 te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. 28 Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. 29 Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. 30 Doista, mi smo udovi njegova Tijela! 31Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo.32 Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. 33 Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža. (Efežanima 5, 21-33)
Rastimo u Gospodinu
