Četrdeseti dan iza Božića došli su sv. Josip i Marija, Majka Isusova s Djetetom Isusom u Jeruzalem, da u hramu izvrše propise Mojsijeva zakona. Prema tom zakonu 40 – dan nakon poroda trebala je majka muško dijete prikazati Bogu u hramu i tom zgodom darovati dar za sebe i za dijete.

Na spomen ovoga događaja blagoslivljaju se danas svijeće, kao znak Isusa Krista, kojeg je pobožni Šimun nazvao „svjetlom na prosvjetljenje naroda“.

Tisuće, tisuće godina živio je ljudski rod u tami. Tražio je svjetlo i luku spasa. I nadao se. A onda se nad Betlehemom pojavljuje zvijezda koja je najavila kraj svim nadanjima, vapajima… Tako se ispunja davno obećanje.

U Betlehemu je zasjalo svjetlo – Isus Krist.

Otkada je to Božje svjetlo zasjalo nije se ugasilo: Isus Krist je na našoj zemlji, među nama je svojom osobom, djelima i naukom (riječima). On je tu da osvijetli i da rasvijetli naš životni put dok ne svane dan bez zalaza sunca (vječnost)…

Zablistao je Isus u svijetu svjetlošću svoje istine: „Ja sam svjetlo svijeta… Ja sam put, istina i život!“

Da, Krist je svjetlo svijeta svojom naukom kojom je rasvijetlio tmine poganstva: „Svjetlo istinito koje rasvjetluje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet“ (Iv 1,9).

Krist, sunce pravde, došao je na ovaj svijet i rasvijetlio je tmine vjerskog neznanja.

Krist je svjetlo svijeta i milošću svojom kojom rasvjetljuje i posvećuje naše duše. Milosti svoje daje nam po svetim sakramentima: naročito po sv. Misi i Pričesti. Dnevno se prikazuje u žrtvi svete Mise. Tako je Svijećnica – prikazanje Isusa u hramu – trajna sadašnjost.

Krist je svjetlo svijeta i primjerom svojim, životom svojim, koji nam je rasvijetlio put svom nebeskom Ocu. „Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život!“

Isti Isus koji je rekao: „Ja sam svjetlo svijeta“, također govori: „Vi ste svjetlo svijeta!“ (Mt 5,14). I apostol Pavao opominje kršćane govoreći: „Živite kao djeca svjetla! (Ef 5,8).

Moramo biti živo svjetlo za sebe i za druge dajući im dobar primjer. „Vaše svjetlo neka tako sja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskog!“ (Mt 5,16).

Ove riječi Isusove nisu samo želja, nego zapovijed.

Nitko od nas ne smije kazati poput Kajina: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“, jer mi to moramo biti!

Svatko je više ili manje suodgovoran za svoga bližnjega i mora mu biti barem primjerom svojim na pomoć na putu spasenja.

Ako ne dajemo dobar primjer, onda obično dajemo loš primjer – sablažnjujemo, a „jao svijetu od sablazni“ (Mt 18,7).

Mi smo nadalje svjetlo – živimo kao djeca svjetla, ako živimo po vjeri. Ako svjetlimo poput svjetla krsne svijeće koja nam je dana u ruke kod svetoga krštenja – sakramenta vjere.

Naše srce mora gorjeti i od svete ljubavi prema Bogu poput svjetla prvopričesne svijeće. Poput svijeće trebalo bi da se istrošimo u ljubavi prema Bogu – u vjernom obdržavanju zapovijedi…borbi protiv grijeha – u izbjegavanju grješnih prigoda.

Na današnji dan na rukama majke Marije Gospodin dolazi u hram da se sretne sa svojim narodom, iz kojega se rodio i koji će ga razapeti … Evanđelje nam opisuje taj susret-prizor.

Starac Šimun po rasvijetljenju Duha Svetoga došao u hram. On je u djetetu na Marijinim rukama prepoznao spas i Spasitelja. Pun radosti i sreće uzeo je Sina Marijina na svoje staračke ruke i zapjevao: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da prema tvojoj riječi ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje koje si pripravio pred licem svih naroda…

Mi ne trebamo zavidjeti svetom starcu na sreći; mi smo stoput sretniji: sretamo Gospodina kad god želimo; slušamo njegov spasiteljski glas; možemo ga uzeti u ruke, u svoje srce u svoj život. Mi rođenim očima gledamo spasenje Božje: svijetlo što rasvijetli tamu svijeta, mrak – maglu našega srca i duha.

Potrebno je samo otvoriti dušu, srce i uho glasu i nadahnuću Duha Svetoga, doći u hram – u bilo koju crkvu. Tu je svjetlo, što osvjetljuje obzorje našega života, rasvijetljuje sve mračne zakutke naše duše. To je poruka ovoga blagdana svijetla i svijeća – Svijećnice.

I tko bi mogao prebrojiti sve one kojima je Krist rasvijetlio put kojim su trebali ići…

Sjetimo se Edit Stein. Bila je Židovka, već u 13.-oj g. ostala je bez vjere. Kristovo svjetlo dotaklo je njezinu dušu, pa se kao doktor filozofije i asistent na sveučilištu u Freiburgu u 31. godini života dala krstiti. Ušla je u klauzurni red Karmelićanki. Nacisti su je izvukli i bacili u logore i 1945. ubili. Proglašenja je blaženom. Ulazeći u samostan, izjavila je “U svijetu sam se osjećala tuđinkom!”

Na stadionu u Los Angelesu pred 100.000 prisutnih govorio je p. Keller. Najednom je prekinuo govor i rekao: “A sad se nemojte uplašiti. Pogasit ću svjetla”. Nastao je potpuni mrak. Nastavio je: “UPALIT ĆU ŽIGICU. Oni koji je budu vidjeli, neka kažu “da”.

– Odmah je nastao svečani poklik odobravanja. “Tako – protumačio je pater – SVIJETLI U TAMI SVIJETA SVJETLO JEDNOGA DOBROG DJELA”. Ponovo su se ugasila svjetla, a pater je nastavio: “Svi oni koji imaju žigice, neka ih upale”. Začas je stadion zahvatila svjetlost koja kao da nije imala kraja. “Tako – zaključio je pater – svi zajedno možemo pobijediti tminu zla”….

Riječju svjetlo redovno se označuje ono što je dobro lijepo, sveto, krjeposno i savršeno. Plod je svjetla svaka dobrota, pravednost, istina…

Izraz „tama“ ima značenje: ružno, grješno, zlo, opako… svađa, zavist…

Hodati u svjetlu znači živjeti pošteno, krjeposno, čestito, bez grijeha…

Krist je svjetlo koje je došlo na ovaj svijet…

Vjera daje svjetlo. Ona je nutarnje svjetlo koje se ne gasi. U tom svjetlu uspostavljamo živi odnos s Bogom nevidljivim i vječnim.

Svjetlo je simbol života, sreće i radosti. Tama je simbol smrti, nesreće i tuge.

Svjetlo je glavni znak današnjega blagdana. To je došlo u blagdansku simboliku iz riječi što ih je starac Šimun izgovorio primivši u nručje dijete Isusa. „Svjetlo za prosvijetljenje naroda….“ (Lk 2, 22-40).

Isus je svjetlost narodima i znak raspoznavanja ljudi. Krist je i nama uvijek svjetlo i znak punine čovječnosti. Ali potrebno ga je susresti i prihvatiti.

Prožeti njegovim svjetlom možemo rasuđivati događaje vremena i čitati znakove vremena.

Kad mi primamo u ruke svijeću – posebice je to znakoto u samom obredu krštenja – ne smijemo zaboraviti ovo njezino duboko mistično značenje. Svjetlost svijeće prati nas od početka života pa sve do njegova kraja. Na krštenju palimo svijeću znak paljenja vjere u našem srcu.

Njegovo svjetlo, simbolizirno svjetlom svijeće, ispraća nas s ovoga svijeta.

Mi smo s Isusom postali svjetlo svijeta.

Svjetlo primamo od Boga. Držeći to svjetlo u ruci, u srcu smo rasvijetljeni i svijetlimo oko sebe. Postajemo darom ovoga Obećanog koji nam je došao u susret i s njime smo svjetlo prosvjetljenje naroda, svih ljudi. Tu misao posebice uzimamo k srcu kao poruku na blagdan svijećnice.

Ovo nebesko svjetlo nije još doprlo do svakoga ljudskoga srca.

Uz ovaj znak svjetla za blagdan također je poseban znak i prikazanje.

Potrebno je pikazati Gospodinu sav svoj život. Moramo se posvetiti.

Duha nam je poslao da nas posveti za djecu Božju. Taj nas Duh iznutra posvećuje, on je Posvetitelj.

Crkva danas slavi Dan posvećenoga života. Svi smo pozvani na svetost.

Svi smo pozvani da svoje tijelo i svoju dušu posvetimo, da sama sebe prinosimo kao neokaljanu žrtvu zajedno s Isusom. Upravo se to u svetoj Misi naznačuje.

Gospe, pomozi!

Našao se grješnik u opasnosti i obrati se Blaženoj Djevici Mariji žarkom molitvom: – O, Sveta Djevice, pomozi mi! Pokaži mi se kao moja prava majka, kojoj se mogu uteći!

Učini mu se da je umah začuo glas Majke koja mu je povjerenjem govorila:

– Da, ja tebi želim pomoći. Želim ti biti prava majka s mnogo ljubavi i razumijevanja. Ali, daj se i ti jednom pokaži pravim sinom!