.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

23. nedjelja – B – Isus – božanski liječnik ozdravlja gluhonijemoga

Današnja Božja riječ jest poruka istinske nade u Boga – Spasitelja. U Bogu je naša nada i naš spas. On nas voli i želi naše spasenje. On voli prije svega siromahe, bolesne i sirote. Isusovim dolaskom ostvaruje se mesijansko obećanje: gluhi čuju, nijemi govore, bolesni ozdravljaju…

Razmišljajući nad Božjom riječju, pogledajmo malo u svoj život i priznajmo kako mi slušamo tu Riječ i koliko ju živimo. Koliko je naš život prožet Božjom riječju, odnosno vjerom?

Ako sebe držimo osvjedočenim vjernicima, onda bi vjera morala tako prožimati naš život da prva naša misao uvijek bude Isus Krist. Iz trenutka u trenutak, u svakoj životnoj prilici pitali bismo se: što bi Krist sada učinio da je na mom mjestu? Jer pravi vjernik zapravo sve u životu promatra u duhu vjere i odnosu prema Bogu. I upravo taj svjesni odnos, biti stvarno s Bogom u konkretnim životnim situacijama, znači biti vjernik.

Čuli smo upravo kako je Isus ozdravio gluhonijemoga: jedan Kristov uzdah, jedan pogled na nebo, jedan dodir ušiju i jezika gluhonijemoga nesretnika, jedna riječ “Effatha” – “Otvori se” i čudo je tu: gluhi više nije gluh, nijemi govori pravilno.

U obredu krštenja, dodirnuvši uši i usne novokrštenika, krstitelj govori: “Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na slavu Boga Oca!”

Time smo svi prožeti Božjim duhom i snagom osposobljeni da  slušamo i govorimo Božju riječ, poruku iz vječnosti, kako bi od nje i po njoj živjeli: svom životu dali smisao, sadržaj i cilj.

Ne smijemo nikada zaboraviti: Na krštenju smo postali djeca Božja, Kristova braća i sestre, istodobno živi svjedoci živoga Boga, njegove riječi. Da, svaki je vjernik-katolik i slušatelj i propovijednik Božje riječi.

Stoga je uvijek na mjestu pitanje: Kako slušamo Božju riječ? Kako je živimo?

Današnji čovjek je postao gluh i nijem za Boga. Tuži se da nema vremena. Zaboravlja i na molitvu, razgovor s Bogom, olako propušta svetu Misu…

Ono što je Isus rekao gluhonijemomu, govori i nama: Otvori se, i ne budi gluh za tuđu bijedu, bilo tjelesnu, bilo duševnu i priteci mu u pomoć. Otvori se i ne budi nijem, progovori ljubaznu riječ bližnjemu svome, pokaži razumijevanje za njegovu patnju i bijedu, pruži ruku pomoćnicu bližnjemu svome.

A najveće dobročinstvo iskazujemo svakome onome kome je potrebna naša pomoć, ako mu dajemo primjer pravoga kršćankog života. Pokaži mu što to znači u praksi biti kršćanin, jer će to djelovati na njega, da i on nađe pravi put k Bogu, da nađe mir duše, da bude sretan.

Ne smijemo reći: što me briga za spasenje bližnjega. Glavno je da se barem sam spasim.

Sva današnja čitanja, a posebice prvo čitanje iz proroka Ezekijela te sv. evanđelje potiču nas na revnost za spas ne samo svoje duše nego i duše svojih bližnjih.

Dužni smo opomenuti svoga brata koji je pao u grijeh i pomoći mu da ga se oslobodi. Svi smo mi čuvari svoje braće i sestara.

Otac poznatoga isusovca Abela, apostola Beča, bio je visoki financijski činovnik u Bavarskoj. Često je morao ići na velika i inspekcijska putovanja na kojima ga je kadikad pratio i njegov sin, kasniji isusovac.

Svećenik pripovijeda: “Jednom smo došli obojica u neko brdsko selo. Moj otac je pitao u gostionici kada je zadnja sv. Misa u tom mjestu u radni dan. I usprkos svojoj 62. godini ustao je prije 6 sati da ni u radni dan ne propusti sv. Misu.

Kad sam s njim izišao iz crkve, stajali su još seljaci na trgu pred crkvom. Jedan od njih, starac sa sijedom kosom, pristupi k mom ocu, a jedva je mogao govoriti od ganuća. Otac ga upita što želi?

Starac reče: “Gospodine, kad mi seljaci vidimo kako čovjek na položaju kao vi u radni dan ide k sv. Misi – tada možemo reći: “Bog neka vam plati za dobar primjer!”

Ovaj primjer revnoga osvjedočenog kršćanskog života djelovao je mnogo jače od najljepših riječi. Nastojmo i mi prema svojim mogućnostima po kojoj duši pokazati put k Isusu.

Da bismo u tome uspjeli, sjećajmo se riječi sv. Ivana Boska: “Da se čini dobro, treba imati malo odvažnosti, treba biti pripravan podnijeti svako poniženje, sam nikoga poniziti, a uvijek se pokazati ljubeznim!”

Sv. Ivan don Bosko znao bi reći: “Đavao se nikada ne odmara da škodi dušama, zato se ne smijem ja nikada odmarati u radu za spas duša!”

Jednom je netko pitao sv. župnika Arškoga: “Oče župniče, kad bi Gospodin Bog vama pustio na volju, odmah u nebo ili još ostati ovdje na zemlji i raditi na obraćenju grješnika, što biste vi izabrali?”

On je odgovorio: “Mislim, ostao bih ovdje!”

Svi ćemo mi na Božjem sudu odgovarati ne samo za svoju dušu, nego i za duše onih naših bližnjih, kojima smo mogli i trebali pomoći na bilo koji način, a nismo to učinili.

Prisjetimo se svetoga Franje ili, u naše vrijeme, svete majke Terezije. Oni su prepoznali Boga upravo u siroma­sima, u malenima i odbačenima. Danas posvuda čujemo velike riječi i velike govore, ali smo zaboravili čovjeka. Za­boravili smo čak i sebe u besmislenoj brzini i potrošačkom mentalitetu ovoga svijeta.

Daleko smo od toga da prepo­znamo Boga u siromasima i slabima. No, ne smijemo za­boraviti Isusovu riječ koju nam je ostavio: „Što činite jednome od moje najmanje braće, meni činite!“ (Mt 25, 40). A ti njegovi najmanji jesu oni koji nemaju glasa, koje nitko ne sluša, koji nemaju ništa ni nikoga, koje svi guraju u kut, pred koji­ma svi zatvaraju vrata. On, pun milosrdne ljubavi, pristupa gluhom mucavcu i ozdravlja ga. On je onaj koji svoj pogled svraća na hendikepirane i zapostavljene. Njegova ljubav i milosrđe mijenja život iz temelja, mijenja svijet. On je onaj koji gluhima daje čuti, nijemima govoriti (Mk 7, 37).

A nama je ići Kristovim putom. Otkrijmo u svojoj sredi­ni one koji osobito trebaju ljubav i milosrđe. Ne klanjajmo se zakonima ovoga svijeta. Uzor nam je svetica naših dana, majka Terezija. Ona nije nikada išla za velikim i spektaku­larnim djelima. Darovala je Bogu cijelo svoje biće da preko nje djeluje. Kada je spoznala da se Boga može prepoznati u si­romasima, onda je krenula putem istinske ljubavi i radosti.

 

Dogodilo se to u Italiji. Operirali su čovjeka od raka na jeziku. Bolest uhvatila maha, pa je trebalo ukloniti cijeli jezik, kako se bolest ne bi opet pojavila. Sve je bilo spremno za operaciju.

Prije narkoze glavni liječnik reče bolesniku: “Imaš još jednu minutu. Reci što želiš reći! To će biti tvoje zadnje riječi u životu, jer, kad se iz narkoze probudiš, jezika više nećeš imati!”

Bolesnik se samo malo mislio, a tada je glasno izgovorio: “Hvaljen Isus i Marija!” To su mu bile posljednje riječi.

Koje će biti naše zadnje riječi? Koje bi željeli da budu?

Recimo Isusu: Dobri Spasitelju, često smo gluhi i nijemi za nadnaravne vječne vrijednosti, za spasenje i svoje duše i svoga bližnjega. Molimo te žarko, svojim božanskim prstom dodirni naše uši, odriješi naš jezik. Reci ono što si rekao gluhonijemome: “Efeta!” – Otvori se! I naša će usta onda navješćivati tvoju hvalu i slavu. Naš će život svjedočiti za Tebe.

Slušajmo pozorno Božju riječ, Božji nauk, rado je čuvajmo u svome srcu! Živimo po Božjoj riječi i svojim jezikom hvalimo i slavimo Gospodina, jer će to biti i naša trajna i vječna zadaća na nebesima!

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari