.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Evanđelje današnje desete nedjelje govori nam o prisutnosti grijeha u našem svijetu; o grijesima ko­ji se počinjaju protiv Duha Svetoga te o važnosti vršenja i ostvari­vanja Božje volje u životu.

Ovo su temeljna pitanja našega ljudskoga života. Pogledajmo sad malo iz bližega sve tri točke.

Današnji svijet je prepun zla i grijeha. Ubojstva nevine djece, pljačke, silovanja, nemoral, razne vrste bogohulnih psovki, klevete, mržnja…

Pitamo se odakle zlo i zašto se tolika zla događaju u svijetu? Nitko nije postao sretniji čineći neki grijeh. Naprotiv, žalosniji i nesretniji je…

Odgovor nalazimo u prapočecima ljudske povijesti. Zmija, o kojoj govori Sveto pismo jest biće protivno Bogu i neprijatelj čovjeku, Sotona, Đavao koji je naše praroditelje naveo na grijeh.

Tada je Bog izrekao svoj pravorijek – ne­prijateljstvo ja zamećem između zmijina i ženina roda. Tako ukazuje na povijest zla u svijetu. Ali izriče i svoju prvu blagovijest: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3, 15).

Mi na temelju Objave znamo da je Sotona već pobijeđen (usp. Iv 12, 31). Krist ga je svojom žrtvom na križu i svojim uskrsnućem pobijedio zauvijek. Ali Sotoni je dano još neko vrijeme da zavodi ljude. Njemu je cijeli svijet u zlu podložen te se zato naziva knezom ovoga svijeta. Krist je Crkvi dao vrlo jasnu zapovijed – da pobjeđuje svako zlo i dao joj je vlast da izgoni đavle.

Dok je Isus hodao ovom suznom dolinom malo je bilo onih koji su ga do kraja razumjeli. Neki su ga progonili i krivo optuživali. Čak su govorili da po poglavici đavolskom izgoni đavle.

Zato je rado boravio u kući Marte, Marije i Lazara, jer je na poseban način osjećao njihovu ljubav i prijateljstvo.

Ni njegovi najbliži nisu mogli razumjeti da se on toliko može darivati za druge i trošiti život i zdravlje za nepoznate ljude. Ne razumiju ga čak ni njegovi učenici. Šokirani su njegovim navještajima o smrti u Jeruzalemu.

Govorkalo se „da je izvan sebe“, nešto kao luckast, zaslijepljen, fanatik, nešto s njim nije u redu… Pametniji od svih, ali lud u očima mnogih. Jedino je Isusova majka shvatila i razumjela sve što je on činio.

Isus se ne obazire što drugi misle i govore. On poznaje sve što mu je činiti. On je došao navijestiti kraljevstvo nebesko. Zato je pozivao na obraćenje i čvrstu vjeru. To je uvjet koji je trebalo ispuniti da bi bili sigurni da ćemo imati sreću i biti vječno dionici blažene sreće i nepomućene radosti.

Isus je izgonio zle duhove i ljudi su se divili tome. Nažalost pismoznanci i farizeji nisu prihvatili Isusa i rekli su da to radi u savezu s poglavicom zlih duhova, s Beelzebulom. Zašto su tako tvrdili? Ne zato što bi u Isusovim djelima našli nešto loše, nego zato što im On sam nije bio po volji. Oni su mislili da je Isus lažni prorok. Nije izišao iz njihovih redova, nije učio u njihovim školama… Oni su željeli Isusa ocrniti i oduzeti mu ugled. Jasno im je da Isus izgoni đavle. Mnogi su bili tome svjedoci. Priznati da ih izganja Božjom snagom, značilo bi priznati njegovo božansko poslanje. To nisu mogli. Zato tu moć pripisuju poglavici zlih duhova.

Isus ovu optužbu naziva hulom, grijehom protiv Duha Svetoga i kaže da je neoprostiv. To je grijeh protiv Božje moći koja djeluje u Isusu. Ono što Isus čini Božjom moći, pripisuje se sotonskoj moći. Onaj koji ne priznaje moći Božje u Isusu, ne priznaje da je došlo kraljevstvo Božje, taj odbija spasenje i svaku mogućnost da do njega dopre oproštenje. Zatvara se pred istinom i istinu proglašava lažju. Tamo gdje je Bog na djelu, tvrde da je đavao na djelu. Tu nije moguće nikakvo oproštenje, ne sa strane Božje, nego zaprjeke koju postavlja takav grješnik.

Svakoga grijeha, svakoga se zla može osloboditi onaj koji prizna i prihvati dar spasenja, ali nema spasa onome koji svoje zlo proglašava dobrim, svoju tamu svjetlošću. To je doista neoprostiv grijeh protiv Duha Svetoga.

Griješimo protiv Duha Sveto­ga, kada niječemo ili odbacujemo mogućnost, da nam Bog može i hoće oprostiti. Zašto je grijeh protiv Duha Svetoga neoprostiv? Zato što Gospodin ne želi ništa učiniti na silu pa čak ni oprostiti, ako to ne želimo i ako to ne tražimo.

I zato je poruka Božje riječi danas snažan poziv da se odupremo utjecaju Zloga i stanemo na stranu Dobra, boreći se da se Kraljevstvo Božje ostvari što prije. Duh Sveti želi nas upozoriti na duboku podijeljenost koju je grijeh prouzročio unutar čovjekove stvarnosti, što se kobno odražava na obiteljsku i građansku zajednicu. Posto­je, dakle, dvije mogućnosti dok smo na proputovanju ovom našom zemljom – možemo se spasiti ili se izgubiti. Zato je božanski Spasitelj kao posljednju molbu u Očenašu stavio:  Nego izbavi nas od Zloga!

Još nešto nam današnje Evanđelje stavlja na srce. Tko su Isusova braća i sestre, majka? Svi oni koji slušaju Božju riječ i vrše je, oživotvoruju je. Doista smo prava Isusova braća i sestre ako pozorno slušamo Božju riječ i životom je slijedimo. Tada smijemo u Isusu vidjeti prvoga brata, koji ide ispred nas u potpunom predanju volji Očevoj i koji je sam Riječ Očeva nama svima darovana na spasenje.

Rodbina ne shvaća Isusa i misle da pretjeruje. Pismoznanci mu prišivaju vezu s đavlom. Prava rodbina po Duhu prihvaća Isusovu riječ i slijedi je, divi se njegovim djelima, ozdravljenjima, čudesima, u kojima vidi Boga na djelu, te se raduje tolikoj vezi Isusa i njegova Oca.

Gdje sam ja? Gdje si ti? U kojoj se skupini nalaziš? Jesi li spreman Božju Riječ iskrena srca primiti i svakodnevno je u život provoditi? Taj put nije lagan.

I nama se tada može dogoditi da netko pomisli da s nama nešto nije u redu, jer navodno preozbiljno i preradikalno želimo primijeniti Isusovu riječ u svome životu. I nama mogu prišivati i najružnije klevete. Imajmo hrabrosti pripadati pravoj Isusovoj rodbini, onoj po Duhu, zaista biti Isusu brat i sestra i majka.

Mi koji se priznajemo Kristo­vim sljedbenicima, pozvani smo provoditi Božju volju u životu. Tako ćemo samo onda postati prava braća i sestre Krista Gospodina, ako budemo nastojali provoditi Božju volju.

Drugim riječima: mi koji se nazivamo katolicima, ne samo da trebamo već i moramo živjeti Božju volju u svakidašnjem životu. Potrebno je staviti Božju volju ispred naše osobne volje i osjećaja, jer ako to ne učinimo, ništa nećemo učiniti.

Nemojmo samo tražiti Isusa, kada od njega nešto trebamo. Živimo s Njim stalno. Slavimo ga, hvalimo i zahvaljumo mu na svemu!

Isuse, pomozi nam da Tvoju riječ rado slušamo, da Te  možemo slijediti i nasljedovati!

Marijo majko, Ti si naša nada, Majka dobroga savjeta. Buditi naša Zvijezda jutarnja, koju ćemo slijediti na putu života, kako bismo uvijek prepoznali i izabrali pravi put, put istine i mira, put Tvoga Sina Isusa! Amen.

 

Čuvajmo se klevete

 

Živio je u Austriji vrlo pobožan i revan svećenik Feliks, koji se zamjerio petorici svojih župljana, što nije udovoljio njihovim nepravednim zahtjevima. Odlučiše osvetiti mu se. Izmisliše i razglasiše pred svijetom loš glas, koji ga je osramotio i unio razdor između dvoje čestitih ljudi, muža i žene. Kad se raznio glas o izmišljenu činu župnika po župi, zatraži sam župnik pred sudom istragu.

Njegova nevinost bude sjajno dokazana, a glavni začetnik klevete nije se mogao pronaći, te su sva petorica mogla biti tek neznatno kažnjena. Premda je svećenik pred sudom bio opravdan, ipak je ostao u duši ranjen, bolio ga je tužan doživljaj, a najviše to što se među njegovim nađoše toliki zlobnici.

Župnik poče pobolijevati, te napokon leže u krevet. Cijela ga je župa žalila. Glas o bolesti župnikovoj dopre i do začetnika one klevete, koja je bila pravi uzrok njegove neizlječive bolesti.

Milost Božja je ganula srce onog čovjeka, te je jednog jutra pristupio bolesniku. Priznao svoj grijeh i zamolio župnika za oproštenje i zadovoljštinu.

Župnik mu oprosti i doda: kad već nudiš zadovoljštinu, molim te da mi je učiniš. Uzmi ovaj jastuk, uspni se na onaj toranj župne crkve, ondje ga razreži i istresi iz njega perje.

Čovjek se začudi čudnovatoj želji ali učini tako. Vrati se bolesniku, upita ga: želiš li još što? A ovaj će mu, a sad pokupi natrag perje i donesi mi ga ovamo. Čovjek se odmah dosjeti što zadovoljština znači i reče: priznajem da ne mogu do kraja ispraviti klevete, kao što se ne da pokupiti rasuto perje.

Bolesnik oprosti iskreno svom bivšem župljaninu, te je bio zadovoljan i sretan što ga je Bog povratio na put kršćanske ljubavi.

Komentari

Komentari