.
Prvi dio sv. Mise se sastoji od Uvoda u misu i Službe riječi, zapravo jedna izmjena naših i Božjih riječi. U uvodnim obredima mi se obraćamo najprije Bogu, a on sluša; mi se kajemo, mi vapimo “Gospodine, smiluj se”, kličemo “Slava Bogu na visini”, molimo onu zbornu molitvu. A onda Bog govori nama a mi slušamo. Bog govori u misnim čitanjima i u propovijedi. U vjerovanju i molitvi vjernih mi prihvaćamo Božju riječ i preporučujemo sebe i sav svijet Božjoj dobroti.
Drugi dio misnog slavlja se zove Euharistijska služba ili još Žrtvena misa. – Kao što je to bio slučaj u prvom dijelu mise, tako je slično i ova žrtvena misa, odn. Euharistijska služba jedna međusobna izmjena. Ali ne izmjena riječi, nego izmjena međusobnog darivanja. U prvom dijelu žrtvene mise – prikazanju, mi sebe darujemo Bogu. U drugom dijelu žrtvene mise – sv. pričesti Bog sebe daruje nama. U sredini između ta dva dijela je Kristova žrtva na Kalvariji, žrtva na križu. I napokon, konačni i životni naš odgovor na cijelu žrtvenu misu i cjelokupno misno slavlje jest: – uzorni kršćanski život, kao dokaz naše zahvalnosti Bogu, kao i najsigurniji put našeg spasenja. – To bi bila ukratko čitava Žrtvena misa odn. Euharistijska služba. Moja je dužnost da vam danas objasnim onaj prvi dio: naše darivanje vlastitog bića Bogu.
Kako je bilo na Zadnjoj večeri? – Isus je uzeo kruh i vino. To je simbol. Zato i svećenik na ovom mjestu isto tako uzima kruh i vino, te popratnim riječima – molitvi izričito kaže: “od Tvoje (Bože) darežljivosti primismo kruh… (odnosno)… vino.” Ali kruh i vino su ujedno plodovi našeg, ljudskog rada. I to svećenik u molitvi ističe. A rad, to je ono najvrjednije u ljudskom životu. I u tim simbolima našeg rada, u kruhu i vinu, Krist je sebe darivao Bogu, ali tako realistično kako mi ne možemo, naime, pretvorio je kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv i onda je izvršio u srcu ono prikazanje koje će sutradan izvršiti na križu, na Kalvariji. I u prvim stoljećima Crkva je imitirala Krista. Ona ga je oponašala, pa su na početku žrtvene mise, na đakonov poziv svi vjernici dolazili pred oltar, kao kad sada vi dolazite na pričest. Svatko bi od nazočnih nosio u ruci jedan kruh i vrč vina. Netko bi nosio još i komad voska, netko vune, netko svile, netko zlatni novčić ili srebrni novac. I kad bi došli, đakon, odn. svećenik bi primio te darove. A zatim bi ih razdijelio: na oltaru bi ostalo onoliko kruha i vina koliko mu treba za misu, a drugo je bilo spremljeno u posebnu prostoriju da bude za uzdržavanje crkve, svećenika i siromaha. Što to znači kad čovjek dolazi pred oltar sa svojim kruhom i sa svojim vinom? On daruje Bogu svoj kruh i vino, on daruje svoj život. Zašto život? – Kad mladić daruje djevojci ružu ili kakav broš, on hoće da joj kaže: “ja te volim!” On hoće da kaže: “ja sam tvoj, ja se tebi predajem.” – To je značenje onog njegovog dara. – Tako je ona cijela prikazna povorka u ranoj Crkvi bila zapravo glasno vikanje vjerničkog sebedarja Bogu. To vrijedi i za nas. Mi smo svojim darom rekli: “Bože, ja se tebi predajem.” I time su vjernici sebe predavali Bogu. Još više: oni su time ulazili u Kristovu žrtvu, stapali se s Kristom i s njime se penjali na križ, s njime duhovno umirali – jer to je zapravo ono predanje samog sebe. Poslije toga, kad je svećenik razdijelio te darove, prao bi ruke. Sad znate zašto svećenik u ovom dijelu mise pere ruke. Danas više, takoreći, nitko ne dira te darove, jer ih u redovitim slučajevima nitko niti ne donosi. Ali i danas svećenik pere ruke i tome se pridaje simbolika duhovne čistoće. Prije nego pristupiš presvetoj žrtvi, moraš biti čist. – To je i takvo je bilo prikazanje u početku 2. i 3. stoljeća.
A kako je danas, u sadašnjem obredu misnog slavlja? Danas, na posebne svečanosti još ima povorka s darovima. U obične nedjelje i blagdane nema velikih povorka s darovima, ali ima nešto drugo: ima kupljenje novca. To je ostalo od onog starog prikazanja. Lakše je naime ponijeti malo novca u džepu. A da to ne moraš nositi čak do oltara, dođu zato prakaraturi ili ministranti do tebe i ti dadneš svoj prilog. O tom sakupljanju novca htio bih vas upozoriti na dvoje: prvo: shvatite da onaj novac nije samo za uzdržavanje crkve, iako jest i za to (za svijeće, za popravak, krov itd.), nego je on u prvom redu tvoje prikazanje. To je tvoj dar koji ti daješ Bogu da naznačiš da ti sebe daruješ Bogu. To je ono najvažnije! Drugo: – župnici i svećenici bi trebali paziti da se novac ne kupi predugo. Novac se smije kupiti od molitve vjernih pa do “Molite braćo i sestre”. I onda je gotovo. Ne možeš ti vršiti prikazanje, a već je prošla i pretvorba! To više ne ide! Novac se kupi nedjeljom i blagdanom.
A što je s radnim danom kad se ne kupi novac? Što onda? Onda nema druge, nego se moramo ujediniti sa svećenikom i njegovim prikazivanjem i prikaznim molitvama, koje ćemo sada ukratko proći. – Svećenik u naše ime prikazuje Bogu kruh i vino kao naš dar.
Najprije hvali Boga radi njegove darežljivosti, radi osjetnog Božjeg blagoslova (jer da Bog nije zalijevao usjev, ne bi bilo tih darova koji se sada prinose). To je ono kad svećenik kaže: “Blagoslovljen si Gospodine, Bože svega svijeta, od tvoje darežljivosti primismo kruh odn. vino, što ti ga prinosimo!” Jeste čuli: “prinosimo”!
Ujedini se sa svećenikovim molitvama, zahvaljuj Bogu za sve darove u svom životu i prinesi sebe sama Bogu! – Zatim svećenik tiho moli jednu vrlo lijepu molitvu: “Primi nas Gospodine duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine Bože.” Vidi se da je čitav smisao obreda samo naše prikazanje. – Onda svećenik opere ruke za znak čistoće i potom dodaje: “Molite braćo i sestre da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu.” To je priprava na najsvetije. Sad dolazi žrtva na križu. I zato svećenik, kao da se ne usuđuje pristupiti toj presvetoj žrtvi, moli vas da i vi molite, da to bude primljeno kod Boga. Vi mu odgovorite i svećenik samo izmoli molitvu nad darovima da Bog primi te darove i da ih pretvori u svoje tijelo i krv. Eto, sve te molitve, svi ti obredi imaju samo jednu svrhu: da nas potaknu na predanje Bogu. Amen.
Iz katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i liturgičara, blagopokojnog biskupa banjalučkog mons. Alfreda Pichlera.