Podizanje ruku u liturgijskim obredima ima povijesno bogato liturgijesko značenje. Poneki znaju reći da je to suvišno, ali nije.
Podizanje ruku ili širenje ruku za vrijeme liturgijskog slavlja, posebno prisutno kod bosansko-hercegovačkog i dalmatinskog puka, označava naše liturgijsko raspoloženje. To je gesta tijela, lijepo vanjsko izražavanje osjećaja srca, našeg razmišljanja i naših vjerničkih stavova.
Podizanje i širenje ruku se može izvoditi na različite načinje.
Kod pretvorbe kad svećenik podigne Presveto Tijelo i Krv Kristovu tada vjernici padnu na koljena i poklone se Isusu i tu podignu ruke. Podignute ruke s dlanovima okrenutim prema Isusu, to je znak predanja, tom gestom vjernik predaje sebe Isusu i sve ono što je prikazao na sv. Misi.
Kod molitve Očenaša vjernici šire ruke s dlanovima prema gore, prema nebu. Raširene ruke i dlanovi okrenuti prema nebu znak su primanja, otovreni dlanovi znače i otvoreno srce. To je gesta kad vjernik moli ustima i srcem.
Sveti klement, Ciprijan, Ivan Krizostom, Ambrozije svjedoče o molitvama kršćana uzdignutih ruku. Koncil u Niceji 325. godine izričito je istaknuo ovu zapovijed: “Dizati ruke prema nebu znači predati cijelo naše biće Gospodinu koji daje život’: Bog nam je dao ruke da ih dižemo njemu na slavu.
“Tako ću te slaviti za života, u tvoje ču ime ruke dizati” (Ps 141,2)
Literatura; Priručnik i molitvenik “Milosrdni kao otac” koju su zajedno izdali Biskupski Ordinarijat u Banjoj Luci i Vrhbosanska nadbiskupija
