Ljutnja je u Bibliji prikazana na više načina. Imamo ljude koji se ljute i među njima i Božje ljude, ispunjene Duhom Svetim. Imamo i ljude koji nisu ispunjeni Duhom Svetim te se ljute i čine vrlo loše stvari zbog toga. Imamo i Boga koji se ljuti, razgnjevi se.
Kod Boga i njegovih slugu, gnjev se događa zbog nepravde, zbog licemjerja i osuđivanja drugih (farizeji), zbog nevjere ili svetogrđa. Gnjev ili srdžba u Bibliji je reakcija na zlo. Povezana je s emocijom, ali nije samo emocija, nego se povezuje i s mislima i voljom osobe. Kad se Bog u Bibliji razgnjevi, on ako se čovjek ili narod ne obrate, poduzima i disciplinske mjere – kaznu. Ta kazna ima za svrhu opomenuti i potaknuti na obraćenje, nema za cilj uništenje čovjeka.
Kod ljudi koji nisu Božji, u Bibliji uočavamo drugačije djelovanje. Također je srdžba prisutna, ali ona je upućena prema Bogu, protiv Boga, protiv onog što Bog donosi: istinu, milost, oslobođenje.
„Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima.“ (Mt 10,17-18)
Takva srdžba poseže za stvarima koje nisu dopuštene: zle namisli, zle riječi, zamke, poražavanje dobra, uništenje – uklanjanja onog Božjeg, sve do ubojstva… Ta srdžba vodi čovjeka prema uništenju onog Božjeg u njemu i oko njega.
Vidimo u Bibliji kako su se ljudi suprotstavili Božjim slugama – prorocima, apostolima, pa i Isusu. Oni su im htjeli donijeti istinu o njima, koja im je potrebna za spasenje, ali ta istina ih je boljela i zbog toga su se razgnjevili. Ljudi se često puta ljute, jer im netko pokaže kakvi jesu.
Kada srdžba postane grijeh?
1. Kada prijeđe u zle misli
Možemo sagriješiti mišlju, riječju, djelom i propustom. Čovjek kad se naljuti, prvo razmišlja što učiniti. Emocije i rane mogu ga nagnati na osvetu. Osveta se uvijek prije smišlja.
„Grešan je naum u srcu zlotvora, straha Božjega nema on pred očima. Sam sebi on laska suviše, grijeha svog ne vidi i ne mrzi. Riječi usta njegovih prijevara su i zlodjelo, za razumnost i dobro on više ne mari. Bezakonje smišlja na postelji svojoj, na opaku ostaje putu, od zla ne odustaje.“ (Ps 36, 2-5)
Zato nas Pavao u svojoj poslanici Efežanima opominje: „Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima. Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu.“ (Ef 4, 25-27)
Pavao nas uči da srdžba još nije grijeh, ali ona ne se smije dugo zadržavati u nama, u našim mislima i emocijama, već treba ju očistiti, predati ju Bogu.
“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11, 28-30)
U Bibliji imamo primjere predanja na krivi način. Oprostiti ne znači Boga pozivati na osvetu drugome, nego oprostiti znači htjeti dobro toj osobi na koju sam se ljutio.
Jeremija je ovako molio: „Ali ti, Gospodine nad Vojskama, koji pravedno sudiš, koji ispituješ srca i bubrege, daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju.“ (Jr 11,20)
Isus nas uči drugačije: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ (Mt 6, 27-28)
2. Misli i rane prijeđu u ranjavanje suparnika
Ako ‘sunce zađe nad srdžbom’, onda se događa da misli i ranjenost prijeđu u ranjavanje drugoga, čak i nevinih, koji mi ništa nisu skrivili. Ranjavanje može biti riječima, gestama, šutnjom, emocijama (kad se osjeti napetost u zraku), ignoriranjem.
3. Rad na uništenju osobe na koju se ljutim
Treća razina je još gora. Ona nastaje kada se u meni mjesecima, čak i godinama, nakupljaju osjećaji i misli ljutnje. Tada se u određenom trenutku dogodi eksplozija ljutnje. Sve što se nakupilo počinje nekontrolirano izlaziti izvan mene i može biti upućeno čak i prema nevinim osobama. U tim trenucima, čovjek se ne kontrolira i može teško raniti osobu koja ju je naljutila ili pak osobe koje nisu puno toga skrivile a našle su se u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu (čitaj: kraj mene).
Neke osobe, zahvaćene ljutnjom prema drugoj osobi, započinju dugoročni rat protiv osobe na koju su ljute. Tu osobu više se ne ranjava samo riječima ili gestama, već ju se ide smišljeno i direktno uništavati podvalama, namještanjem stupice, širenjem lošeg glasa itd.
„Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrguće na njega. A Gospod se njemu smije jer vidi da dan njegov dolazi.“ (Ps 37, 12-13)
Ova razina može ići do krajnjih granica kao što je tuča, uništenje osobe (financijsko, emocionalno, psihološko), te ubojstvo, čak i najbližih ljudi, kao što su članovi obitelji.
Kako se boriti protiv ljutnje?
1. Odmah reagirati, čim osjetim da me nešto ranilo i zle misli mi se počele motati po glavi protiv te osobe. Odmah odbaciti otrov zmije, da se ne raširi u mislima, emocijama.
2. Kad se već nismo mogli oduprijeti mislima, kad nas je već ljutnja zahvatila, onda predavati nepravde Bogu, njegova je parnica, predavati mu rane, moliti za izlječenje. Ne dopusti da sunce zađe nad srdžbom.
3. Ako smo se naljutili a bili smo mi u krivu, onda se iskreno pokajati i ispričati osobi. Ispovjediti to na ispovjedi, moliti Boga da izliječi ranu te osobe.
4. Opraštati dok ne oprostim
5. Razgovarati, ako mogu s osobom, da raščistimo nesuglasice. Ponekad je riječ o čistim nesporazumima.
6. Moliti za tu osobu i da dobijem mir u odnosu na tu osobu. Doći pred Isusa s tom osobom i slušati što mi Isus ima reći o našem odnosu
7. Ako mi je teško biti u nazočnosti te osobe, onda ju barem ne gledati ljutito, mrsko, s odbojnošću. Tako činim dok nemam mir u srcu.
8. Ako osobe namjerno čine zlo, poučimo se od Isusa i ne dajmo se pobijediti od zla. Njima iskazujmo dobročinstva, ne bi li ponizili zlo koje djeluje i ne bi li se ti ljudi obratili.
Za Rastimo u Gospodinu vlč. Silvio Španjić
