.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Svemu bijaše kriv ništavni komad zemlje u Slavoniji. Smrću roditelja moj brat i ja trebali smo pravo i pošteno riješiti pitanje roditeljske ostavštine. Kuću i potkućnicu prodali smo – novac pošteno podijelili. Sve je išlo kako treba. Van sela u najrodnijem predjelu zemlje imali smo njivu, svega jedno jutro. Spor nastade baš oko te njive. Brat ustvrdi da u svakom slučaju njiva pripada njemu. Meni je za udaju kupljena otpremnina i što šta drugo. Ja nažalost to gledah drugačije. Davala sam bolesnim roditeljima šakom i kapom oduzimajući od svoje djece, dok su brat i njegova žena imali mnogo više, a rijetko kada što roditeljima pružiše. Snaha je nevoljko zalazila k njima. Nisam joj to opraštala. Po mojemu shvaćanju ne bijahu zaslužni spomenute njive. Pri toj odluci ostadoh i dalje. Kud puste sreće da sam progutala ludi ponos.

Raspaljeni mojom odlukom brat i snaja stupiše u žestoki rat protiv mene i muža. Bože oprosti što sve izletje iz naših usta! Snaja i ja ispljuvale smo i izblatile grešnim jezicima jedna drugu onako kako to zna učiniti naš ljudski jezik, pogotovo seljački. Bilo je tu svakovrsne užasne kletve. Snaja čvrsto obeća da mi neće oprostiti ni u smrtome času; neka se ne usudim doći na njen ukop ako slučajno umre prije mene.

Proteče četrnaest kobnih godina, ne daj ih Bože nikome. Brat je ženio sina i udavao kćer. Moja obitelj nije zvana u svatove. Da im vratim milo za drago, nisam pozivala ni ja njih na svadbu svojih kćeriju. Unuci se rađahu i meni i bratu. Na krstitke nismo jedni drugima išli. Zlobni naši jezici palucali su još uvijek. Za Božić i Uskrs ispovijedasmo se, dakako, ali oproštenja nismo tražili ni mi od njih ni oni od nas. Svatko za se bijaše prav kao Isus Krist, svatko osta pri svojem uvjerenju i dalje.

»Ukleta njiva«, kako ju kasnije prozvah, zarasla u visoku travu i korov stajala je kao prkosan spomen na prokletstvo brata i sestre. Ni jedno od nje nismo imali koristi. Pasla je na njoj susjedova stoka.

Advertisements

1969., otiđoh s mužem u Njemačku na privremeni posao. Nekoliko mjeseci kasnije stiže od kćeri pismo da ujina, bratova žena, obolje od zloćudnoga raka. Liječnici joj daju godinu života. Velika Gospa bijaše blizu, a također i naš godišnji odmor. Muž i ja odlučili smo otići k snaji i bratu i pomiriti se. Premda neće biti lako izgovoriti onu čarobnu riječ »oprostite«, ipak ćemo otići. Da ublažimo svoj ranjeni ponos, tješili smo jedno drugo riječima: »Pametniji popušta«. Ako nikada prije, a ono barem u teškoj bolesti čovjek se mora smisliti na Boga.

Na sami dan Gospojina s poklonom u rukama i skupim njemačkim lijekovima stigosmo k bratovoj kući. Iznenađen neočekivanom posjetom brat se je od srca veselio ne znajući kako bi nam napravio mjesta. Dok smo se grlili i tražili oprost plakasmo obadvoje. Na moje veliko čudo, smrknuta kao nebo pred oluju, snaja oštro povika:
»Nemoj misliti ako sam bolesna da ću ti oprostiti. Dabogda nosila onu njivu sa sobom u grob, prokletnice!«

Kad se prije četrnaest godina onako posvađasmo izblebetavši svega i svašta nije me bolilo toliko kao sad. Dođoh s poštenom namjerom. Ponizila sam se tražeći oproštenje, a dobih za uzvrat »pljusku« pa mi je od nje gorjela čitava nutrina. Zar je moguće da žena koja već korača u grob ne želi pružiti ruku pomirnicu? Osjećala sam strašno poniženje. U meni buknu plamen prave paklene mržnje. Izbrisah snaju iz svojih misli obilježivši ju najružnijim rječnikom. Vratili smo se nazad u Njemačku.

Sedam mjeseci kasnije brat me hitno pozva kući. Žena mu umire tri dana, a umrijeti ne može. Traži oprost i pomirenje. Bila sam na nju još uvijek strašno ljuta, no rekoh bratu: »Pa eto, neka joj je od mene sve oprošteno, ali ja dolaziti neću.« Drugoga dana brat opet nazva, plačući:
»Seko, molim te i preklinjem, dolazi. Ona bez tebe ne može umrijeti. Svećenik ti to isto poručuje. Dođi, grozno se pati.«

Već na samom ulazu bratova dvorišta začuh užasno snajino zapomaganje. Upitah zašto joj ne dadnu nešto za bolove? Rekoše mi da neće. Pamet će joj se pomutiti pa neće biti pri svjesti ako dođem. Potreslo me je to duboko. Ušla sam u kuću. Od one nekada rumene i jedre žene, koja se nije bojala nikakvoga posla i koja reče da me ne treba ni na svojemu ukopu, osta samo hrpa kostiju pokrivenih plavo žutom kožom. Iznad crnih podočnjaka piljila su u me dva strašljiva oka koja nedavno sipahu po meni pljusak vražje mržnje. Držeći ruku toga izobličenoga bića plakala sam glasno. Ona dahćući reče: »Došla si seko… Hvala Bogu… Sad ću se smiriti. Prokleto moje srce… I prokleta njiva. Oprosti mi.« Rukom u kojoj bijaše još trunčić snage privukla me je bliže k svojim usnama. Jedva čujno prošapta zadnje riječi: »Moli za me.« Umrla je tri sata nakon mojega dolaska. Ljudi jednoglasno rekoše: »Ovo je pravo čudo Božje.«

Upalila sam joj marijansku svijeću, zatvorila oči i priredila za ukop. Kad grob bijaše zatrpan, vraćajući se kući, brat i ja svratismo na onu »ukletu njivu«. Pod starom kruškom gdje je nekada hladovala naša obitelj i pokojna snaja, isplakasmo suze kao nikada prije. Nismo ništa govorili, a nije bilo ni potrebno. Oboje smo mislili isto. Ukleta njiva nauči nas vrijednu pouku. Često smo ju kasnije kroz život ponavljali svojoj djeci: »Djeco, čuvajte se prokletstva. Ono je niklo iz samoga pakla.«

Vrativši se nazad u Njemačku, petu noć poslije snajine smrti osjetila sam kako netko sjede pored mene na krevet milujući mi kosu. Trgoh se odmah. Muž je mirno spavao okrenjen na drugu stranu. Nikoga nisam vidjela, ali u sobi nasta miris ljiljana toliko jak, da se na čas izgubih ne znajući gdje sam. Ubrzo mirisa potpuno nestade. U svakom slučaju bila je to moja pokojna snaja. Znajući da od svega cvijeća najviše volim ljiljane, sigurno mi htjede reći: »Ovim prekrasnim mirisom zahvaljujem ti za darovano oproštenje i za veliku ljubav, kojom si me ispratila gore u ljepši svijet gdje nikome ne trebaju njive ni gruntovi.«


Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA / Marija Dubravac
Izvor: Župa Hreljin i Zlobin


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •