.

“Moj život je danas potpuno u Božjim rukama” – Meri Cetinić otvoreno o vjeri, boli, domovini i Bogu

Jedna od najprepoznatljivijih i najvoljenijih hrvatskih pjevačica, Meri Cetinić, u velikom intervjuu za portal Rastimo u Gospodinu progovara iskreno i bez zadrške o svojoj vjeri, životnim križevima, gubitku kćeri, snazi molitve i ljubavi prema domovini.

U razgovoru koji dira srce, Meri svjedoči kako je kroz najteže trenutke života osjetila prisutnost živoga Boga, govori o važnosti nedjeljne mise, molitve i kršćanskih vrijednosti, ali i upozorava na iseljavanje Hrvata, prodaju djedovine i gubitak identiteta.

Posebno emotivno govori o pjesmama koje su obilježile generacije, o Međugorju, hrvatskom iseljeništvu, domoljublju te poručuje mladima da bez Boga čovjek ne može pronaći pravi smisao života.

“Onda je došao odlazak moje kćeri… i tada sam shvatila da je moj život potpuno u Božjim rukama. Puno sam puta osjetila prisutnost živoga Boga”, svjedoči Meri Cetinić.

U nastavku donosimo cijeli intervju.

Ovo nije samo intervju – ovo je svjedočanstvo.

.

.

Vjera je često prisutna u Vašim nastupima i javnim istupima. Što za Vas osobno znači vjera i koliko Vas vodi kroz život?

Vjera je prisutna u meni oduvijek, iako sam u mlađim danima bila koncentrirana na glazbu i na sve obaveze koje su bile prisutne u vezi toga, rad, vježbanje, putovanja, snimanja, pripreme, posvećenost… Ipak sam i tad napisala skladbu „Bože moj“, iskrenu molitvu Bogu! Onda je došla bolest moje kćeri i razdoblje u kojoj smo se borile same, bez puno znanja i nemoćne da se s tim nosimo. Moja Ivana je bila intelektualka, obrazovana, pjesnikinja, glazbenica, nježna i dobra kao anđeo. Postavljala je sebi teška pitanja koja su je zbunjivala i plašila i prestala je ići u crkvu, iako se molila i pisala iskrene pjesme Bogu. Mislila sam da se nas dvije možemo same s tim nositi i da je dovoljno da sam s njom i to je bila velika greška. Možda je Bog tako htio da nakon njenog odlaska shvatim da je On tu s nama i danas je moj život potpuno u Božjim rukama. Puno sam puta osjetila prisutnost živoga Boga!

Kako je bilo živjeti i javno svjedočiti vjeru u vrijeme komunizma? Je li se vjera tada prakticirala u Vašem obiteljskom i osobnom životu?

Tada sam bila dijete ili jako mlada i nisam razmišljala, niti znala o sistemu u kojem smo živjeli. Sjećam se dana kada sam se trebala pričestiti…Živjeli smo u zgradi i sjećam se da sam u običnoj haljinici s roditeljima otišla u kume i u njenom stanu sam se presvukla i obukla bijelu haljinu za pričest. Nakon pričesti sam se opet presvukla i vratila u zgradu gdje smo živjeli…Moja mama nas je učila molitvi i bila je vjernica, moj otac je tek u kasnijim godinama redovno išao u crkvu.

Imate li svoju osobnu molitvu i koliko Vam znači sudjelovanje na nedjeljnoj svetoj misi?

Nedjeljna misa je vrijeme i mjesto gdje s radošću odlazim i svaki put doživim mir, ponekad zaplačem, osjetim onaj divan osjećaj susreta s Bogom i zahvalna sam na tome.

Što biste poručili Hrvatima danas kada je riječ o važnosti Crkve, vjere i očuvanja kršćanskih vrijednosti?

Vjera i kršćanske vrijednosti nas čine boljim ljudima, da razumijemo sebe i druge… Daje nam mir, uči strpljenju, čini da se lakše nosimo sa svim životnim nedaćama i teškoćama.
Vjera je kao i glazba, što je više poznajemo i slušamo daje nam više radosti, a ona je dar, kao i glazba…Prekrasno mi je vidjeti na nedjeljnoj Misi puno mladih ljudi.

Jeste li posjetili Međugorje i, ako jeste, kako doživljavate to mjesto molitve i obraćenja? Kakvo je Vaše osobno iskustvo?

Bila sam u Međugorju nekoliko puta, ali je to dosad bilo vezano za glazbu i nastupe. Mislim da mi pravi odlazak u Međugorje tek predstoji, odavno to želim i žao mi je da nismo otišle moja Ivana i ja.

Snimili ste i nekoliko duhovnih pjesama. Pjevate li ih rado i koliko Vam znači duhovna glazba u odnosu na ostali repertoar?

Pjevati sam počela kao dijete slušajući duhovnu glazbu, to me posebno nadahnjivalo. Svoju pjesmu „Bože moj“ napisala sam početkom devetesetih i odraz je moje povezanosti s Bogom. Pjesma je prihvaćena i pjeva se po svijetu u raznim prilikama, ljudi je osjećaju i vole. Snimljena je već u nekoliko verzija (moj duet sa Željkom Marinović, sa Papa bendom, a pjeva je i Ivo Šeparović. Skladala sam još nekoliko duhovnih pjesama i veoma ih volim pjevat. Snimala sam i doma sama neke tradicionalne duhovne pjesme, pa tako i skladbu za Svetu Vincencu, zaštitnicu Blata na Korčuli. Nažalost, višekanalni magnetofon na kojem sam to snimala mi se pokvario i nisam više to mogla reproducirat i slušati, jer se takvi magnetofoni više ne proizvode. Nakon puno godina mi ga je brat prošle godine popravio i sva sretna sam otišla u studio da bi to presnimila digitalno. Bila sam sigurna da mi je ta kazeta u magnetofonu. Kad smo sve spojili u studiju pokazalo se da to nije ta kazeta. Vratila sam se doma, ali je nisam mogla naći. Na kraju sam, očajna, iz ormara punog kaseta, CD-a, uzela nasumice neke dvije kazete na kojima nije ništa pisalo. Vratila sam se u studio, na prvoj kazeti nije bilo ništa, a kad smo stavili drugu bile su na njoj sve te duhovne pjesme koje sam davno snimila. Među njima i o Svetoj Vincenci, kao da mi ju je ona stavila u ruku, hvala joj! Voljela bih izdati na jednom albumu sve duhovne pjesme koje sam do sad snimila, to bi bio moj posljednji album!

Nastupali ste na brojnim domoljubnim koncertima diljem Hrvatske. Što za Vas znači domovina?

Domovina- to smo mi, njeni ljudi. Ona nam daje osjećaj pripadnosti, zajedništva, budi u nama zanos i ljubav prema prostoru koji je naš dom. Uvijek je posebna snaga i radost na domoljubnim koncertima i rado se odazivam. Domovina se gradi i čuva i osim što je volimo trebamo se za nju boriti svatko na svoj način. Darovan nam je prekrasan prostor, prepun ljepote i bogatstva i dužni smo to čuvati, kao i našu povijest, biti zahvalni ljudima koji su se za nju borili i stvorili je.

Koliko je Hrvatska, po Vašem mišljenju, utkana u identitet i srce našega čovjeka, bez obzira gdje živio?

Puno sam putovala, još osamdesetih kad se nije smjelo i pjevala sam našim hrvatskim iseljenicima po svijetu. Osjetila sam u njima tu čežnju i nedostatak, svo materijalno bogatstvo ne može nadoknaditi osjećaj kao kad živimo tamo gdje pripadamo. Taj osjećaj je pretočen u moju pjesmu “Dome moj“ koju sam napisala nakon jednog gostovanja u Australiji i druženja s našim iseljenicima. Bio je to snažan osjećaj u meni, jer je ta pjesma doživjela i veliki uspjeh u inozemstvu. Naime, nakon mog izvođenja na Splitskom festivalu 1989. čuo me je belgijski glazbenik Erik van Neygen i pitao je za dozvolu da je i on snimi u Belgiji. Snimio ju je s tada s mladom Sanne u duetu pod naslovom „Veel te mooi“ i pjesma je tamo bila pjesma godine, postala jedna od najpoznatijih skladbi i ušla među njihove klasike. Iako je na drugom jeziku i nije u potpunosti tekst sa mojim, a oni vjerojatno ni ne znaju što me inspiriralo i motiviralo, ali njena snaga i taj snažan osjećaj s kojim sam je komponirala, ostao je prisutan i to ljudi osjete!

Mnogo Hrvata živi izvan domovine. Smatrate li da bi se trebali vraćati i graditi život u svojoj domovini?

Trebali bi, jer Hrvatska ne može napredovati bez Hrvata, ljudi koji su povezani s istim životnim i duhovnim vrijednostima, ljudi kojima je ona najdraži dom i koji je vole i tu daju sve najbolje od sebe. Nema nas puno i sve više stranaca dolazi u Hrvatsku i postoji opasnost da se duh našeg naroda izgubi i promijeni. Svi ti Hrvati koji su godinama vani i stekli su velika životna iskustva i znanja, svakako bi puno značili Hrvatskoj danas da se vrate.

Kako gledate na Hrvate u Bosni i Hercegovini i volite li dolaziti pjevati među njih? Imate li neka posebna iskustva?

Nekad sam često išla među Hrvate u Bosni i Hercegovini, bila sam pozivana da pjevam u mnogim mjestima. Jedna od ljepših dočeka Nove godine mi je bila u Širokom brijegu davne 1977.-e sa njihovim lokalnim bendom. Čak sam i nekoliko godina surađivala sa zborom Muzičke škole Široki brijeg. Nastupili su sa mnom na Splitskom festivalu 2 puta i to kao vokalna pratnja pjesmama „Živjela ljubav“ i „Niko neće u mornare“. Išli su sa mnom i na nekoliko koncerata po velikim gradovima. Jednom sam imala koncert u Čitluku i ostala sam začuđena nekim čudesnim mirom kojim su me dočekali kad sam došla.

Vaša pjesma „Zemlja dide mog“ i danas snažno odjekuje u narodu. Kako gledate na činjenicu da mnogi danas olako prodaju svoju djedovinu i napuštaju rodni kraj?

Jako me rastužuje da ljudi tako olako prodaju zemlju i kuće koje su naslijedili. Jednom kada stranac tu dođe, to više nije isto. Moji su bake i djedovi, a kasnije i moji roditelji bili težaci i mukotrpno su radili na zemlji. Bili su dostatni u svemu, jer su imali i stoku, ovce, koze, svinju, tovara,kokoši, a sadili su i obrađivali masline, lozu, rogače,smokve…sve što je ljudima neophodno za život. Živjeli su u potpunosti sa prirodom i neizmjerno volim sve to što su nam sačuvali i izgradili. Ja sad živim u Blatu na Korčuli i volim svaki komad zemlje oko sebe. Žao mi je da mnogi ne znaju što imaju i traže neki bolji život daleko od rodnog kraja.

Koliko je važno čuvati zemlju i nasljeđe koje smo dobili od svojih predaka?

Imamo jednu od najljepših zemalja i ako nas tu nema, doći će neki drugi. Stranci su opčinjeni ljepotom Hrvatske i svatko bi htio živjeti kraj našeg mora, mnogi su već pokupovali kuće i naša obala se mijenja svakim danom, ali na gore, jer oni je ne doživljavaju kao mi. Već vlada veliki nered, gradi se gdje se stigne, ne mari se za održivost prostora. Naročito me užasava uvoz smeća i ukopavanja kraj izvora pitke vode. Ljudi bi trebali biti glasniji, ne dozvoliti da se uništava vrijedan prostor, ali su nemoćni ako zakoni i politika to ne slijedi.

Što Vas danas najviše raduje u susretima s publikom i ljudima?

Danas me najviše raduje dobrota, humanost, nenametljivost, kvaliteta, mudrost, tradicija. To me motivira da i dalje nastupam, raduje me da ljudima i mladima mogu prenijeti dio svog iskustva i znanja.

Koju poruku biste uputili mladima koji su obeshrabreni, ne vide smisao života ili su skloni pesimizmu i kritiziranju?

Mladima danas nije lako, jer je današnji svijet opterećen sukobima, mnogim iskrivljenim vrijednostima, zbunjuje ih se, previše tehnologije… Trebali bi pronaći svoj talent, svoje darove i izgraditi se na onome u čemu su ispunjeni, da razlikuju dobro od zla. Ne treba uvijek biti najbolji, niti imati velike karijere, najvažnija je obitelj, djeca… Za to im treba podrška nas starijih, a nje često nema…Ali život uvijek ima smisla i treba živjeti s Bogom, jer bez Njega čovjek ne može sam.

Postoji li neka duhovna ili domoljubna pjesma koju posebno nosite u srcu i koja Vas osobno najviše dotiče?

Jako volim pjesmu „Ja se kajem“ koja se pjeva u korizmenom vremenu. Svaki put me potrese dok je slušam. Imam domoljubnu pjesmu „Zemlja dide mog“ i dok je pjevam, osjećam da je s vremenom sve jača. Od duhovnih imam jednu novu skladbu koju sam napisala u zadnje vrijeme i veoma mi je draga, ali je još nisam snimila i s radošću čekam da je realiziram.

Na kraju, imate li poruku za naše čitatelje i sve ljude dobre volje?

Svima nam je potrebno više razumijevanja. Prolazimo kroz razne faze u životu, padamo i griješimo. Ali Bog nas uvijek čeka, želi da mu vjerujemo i svjedočimo za njega, jer Njegov put je jedini Put!

.

.