Jedan od sakramenata koji je, uz euharistiju (sv. pričest), najprisutniji u kršćaninovom životu je zasigurno sv. ispovijed (sakrament pomirenja). Tako je često prakticiramo, posebno uoči većih blagdana, a razumijemo li je? Je li nam jasno zašto je ispovijed potrebna? Zašto baš na takav način? Ispovijedamo li se ispravno? To su samo neka od pitanja na koja želimo odgovoriti.

Kad kažemo riječ «ispovijed» onda tu obično podrazumijevamo ono relativno kratko vrijeme provedeno u susretu sa svećenikom. No, treba odmah na početku reći da to nije posve ispravno! Ispovijed je puno širi pojam od onoga što najčešće pod njim podrazumijevamo. Evo zašto:

Ispovijed se sastoji od nekoliko dijelova:

DONOŠENJE ODLUKE za ispovijed i ISPIT SAVJESTI
PRIZNANJE GRIJEHA pred svećenikom
KAJANJE za grijehe i primanje ODRJEŠENJA
izvršenje POKORE.

 

DONOŠENJE ODLUKE ZA ISPOVIJED

Odluku da pristupim ispovijedi mogu donijeti potaknut raznim razlozima. Osjećaj krivice radi grijeha (grižnja savjesti), nemir i tjeskoba u mojoj nutrini, nevolje koje shvaćam kao kaznu za grijeh, drugi ljudi koji me potiču da se ispovjedim, blizina blagdana, posebne prigode (krštenje ili prva pričest djeteta, vjenčanje, krizma, kumovanje…) – sve to mogu biti i te kako jaki poticaji da donesem odluku za ispovijed. Naravno, najbolji i najispravniji razlog za ispovijed jest OSJEĆAJ LJUBAVI PREMA BOGU. Njemu sam iskazao nezahvalnost svojim grijesima, na njegovu ljubav ja sam uzvratio neposlušnošću, iskušavao sam njegovu strpljivost, nisam vjerovao u ispravnost njegovih zapovijedi, posumnjao sam u njegovu istinu, odbacio sam njegov put ljubavi i mira i izabrao put zla… Jednostavno, iznevjerio sam svoje kršćanske principe, nisam bio čovjek kad sam trebao biti, nisam bio sličan Isusu Kristu, a to mi je dužnost, nisam bio «sol zemlje i svjetlo svijeta» kako mi je zapovjedio Spasitelj, nisam bio … nisam bio ….

Kako natrag? Ima li načina vratiti se na pravi put? Ima li nade za mene ili mi nema spasa? Jedina nada i spas za čovjeka, jedini izlaz iz ropstva grijeha, jedini način da prestanem biti tama i postanem svjetlo jest – VRATITI SE OCU PO ISUSU KRISTU! «Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti … i naći ćete mir dušama svojim» (Mt 11,28-29), rekao je jednom prigodom Isus, a na drugom mjestu rekao je: «Onoga tko dođe k meni neću izbaciti» (Iv 6,37). Kakvo ohrabrenje!

Ispričao nam je priču o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (pročitaj u Evanđelju po Luki, 15. poglavlje, od 11. do 32. retka) želeći nas ohrabriti na putu povratka k Bogu svaki puta kada smo zgriješili. Pretvarajući vino u svoju Krv (na Posljednjoj večeri) Isus je rekao da Krv prolijeva «na otpu-štenje grijeha». Sretni smo mi ljudi! Nismo ni svjesni koliku šansu imamo zahvaljujući Isusu! Nikakvi mi čarobni i magijski postupci ne trebaju, potre-bno je samo u vjeri i iskrenom kajanju obratiti se Ocu i pozvati se na Krv prolivenu za mene. Ta Isusova žrtva mi omogućuje da se uvijek iznova vra-ćam Bogu i primam od njega čistoću srca, oproštenje, mir i nutarnju slobodu.

Nema nikoga i ničega na ovom svijetu gdje čovjek može naći spokojstvo, sretno, zadovoljno i smireno srce, nego JEDINO U BOGU! I koliko god se čovjek trudio da u djelima svojih ruku, u svojim dostignućima, u napretku znanosti, u novcu i profesionalnom napretku pronađe istinsku sreću – toliko više mora priznati da je i dalje nezadovoljan, da to još uvijek nije dovoljno za potpunu sreću, da ima još puno toga što nije postigao – i tako ljudskom nemiru nikad kraja! I nećemo, nećemo, nećemo se smiriti sve dok si ne priznamo da uzrok našeg nemira nije u onome što nismo postigli, zaradili ili kupili – nego je uzrok nemira u mojim grijesima i neispravnom načinu života i ponašanja! Tek tada ću se prestati zavaravati i otvoriti srce Bogu! Dok to ne učinim, mogu postići cijeli svijet – ništa mi neće koristiti! Zar Isus nije jasno rekao: «Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?» (Lk 9, 25). I sv. Augustin je napisao: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!». Velika je to životna istina! Što je prije shvatimo i prihvatimo, to bolje za nas! U protivnom, nemamo prava optuživati Boga što smo nesretni, nezadovoljni, nervozni, nemirni, neispunjeni, rastreseni, malovjerni…

Slični smo ponekad priči o čovjeku kojeg su pronašli mrtvog u pustinji samo na metar od izvora vode. Trebao je samo pružiti ruku i dohvatiti vodu, a on nije htio jer je bio uvjeren da se radi o priviđenju. Na dohvat ruke nam je Božje milosrđe, ali ipak treba pružiti ruku! Božja ruka je već prva pružena! Ali što vrijedi, ako sam ja svoju ruku ustegnuo? Kao što reče pokojni papa Ivan Pavao II Veliki: «Ne bojte se Krista! Otvorite vrata Kristu!». Ako iskreno razmišljamo, naći ćemo u životu mnoštvo razloga za ispovijed!

 

ISPIT SAVJESTI

Odluka da pristupim pomirenju s Bogom u ispovijedi, vodi me k susretu sa samim sobom i vlastitim životom kroz susret s Božjom riječju. Što to znači? Jedino pravo zrcalo u kojem ću vidjeti svoju istinsku sliku su Božje zapovijedi, Božja riječ. NE ono što ljudi smatraju (ne)dopuštenim, NE ono što većina radi, NE ono što je moderno ili se smatra naprednim, NE ono što ja mislim da je dobro ili zlo, nego riječ onoga koji JEDINI zna granicu dobra i zla, a to je Bog! Sve ostalo je poput iskrivljenog zrcala koje od lica stvara izobličenu grimasu. Na takvom iskrivljenom zrcalu vidi se možda po-koja krupnija stvar, ali mnoštvo detalja ostaje nevidljivo ili iskrivljeno, a ži-vot se sastoji upravo od mnoštva sitnica, zar ne? I ljubav se najčešće vidi u sitnicama, zar ne? I najveća zla počinju u sitnim stvarima, zar ne?

Savjest je za nas vjernike «glas Božji u čovjeku». Po njoj, ukoliko je nor-malno formirana, Bog čovjeku otkriva dobro i zlo. Ona u nama izaziva ugodu kad učinimo dobro i neugodu tj. grižnju kad učinimo zlo. Čovjek se može opirati glasu savjesti, može ga ne slušati, ali ga ne može izbaciti iz sebe.

Ako čovjek želi doći pred Boga iskreno i sa ispravnim stavom, nije dovoljno gledati samo na najkrupnije stvari: «Nisam nikog ubio, nisam ni-kome ništa ukrao, nisam nikome zapalio kuću…». To je stav čovjeka koji zavaravajući samog sebe misli da će uspjeti zavarati Boga! Kada bismo tako gledali, onda grešnika gotovo da i nema u svijetu, jer većina ipak nikog nije ubila, većina ipak nije nikome zapalila kuću ili nešto ozbiljno ukrala. A lijepo piše u Bibliji: «Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama!» (1Iv 1,8).

Koliko će vremena trebati za ispit savjesti, ovisi o tome koliko sam sklon griješiti i koliko je vremena prošlo od zadnje ispovijedi. Drugačije je anali-zirati razdoblje od dva mjeseca ili dvadeset godina. Drugačije će se pre-ispitivati netko tko je blage i mirne naravi, a drugačije netko tko je nagle ću-di, sklon porocima ili lošim navikama, slab na loše utjecaje okoline. Dru-gačije će se preispitivati netko tko godinama leži u bolesničkoj postelji, a drugačije netko na kome leži sav teret života, rada i brige za obitelj. Zato je nemoguće reći: Odvoji 10 minuta za ispit savjesti. Nekome će biti dovoljno par trenutaka, a netko će se morati ozbiljno zadubiti u svoj protekli život.

Kod ispitivanja savjesti mnogi se služe gotovim pitanjima koja se nalaze gotovo u svakom molitveniku, dok drugi upotrebljavaju niz natuknica koje su u djetinjstvu naučili napamet zajedno s grijesima i onda ih uporno cijeli život ponavljaju bez ozbiljnijeg razmišljanja o tome. Dakako da takvo ispovijedanje s vremenom preraste u dosadnu «pjesmicu» koja se recitira, a da pri tome više ne moram puno ni razmišljati, već sada znam što ću reći na slijedećoj ispovijedi za par mjeseci! Sve je uvijek jedno te isto. To je znak da nismo ozbiljno proanalizirali svoje ponašanje, nego samo onako letimično, površno. Naravno da se tako ne može osjetiti korist od ispovijedi!

Prisjećajući se svojih grijeha, moram istovremeno zauzeti stav prema njima. Jedini ispravan stav prema grijehu (i vlastitom i tuđem) je NEGATIVAN STAV. Dakle, ja moram PREUZETI ODGOVORNOST za svoje grijehe pred Bogom i pred samim sobom. Sve dok krivicu prebacujem na drugoga pa možda i na samog Boga, nema ni iskrenog kajanja ni iskrenog pomirenja s Bogom! I sve dok nastojim umanjiti svoje grijehe uspoređujući se sa lošijima od sebe ili ih opravdavati pod izgovorom da su «takva vremena» i «da je rat kriv za sve» i da «svi tako rade», dotle nema pravog kajanja. Sve dok tražim opravdanja za svoje grijehe govoreći kako je «naša vjera ipak malo konzervativna» i da je danas novo, moderno doba, nema ništa od mog kajanja. To valja reći veoma jasno!

Ispit savjesti za ispovijed moguće je napraviti kod kuće (pa i svaki dan prije spavanja dobro je ispitati savjest!), putem do crkve, u crkvi, čekajući na red za ispovijed i sl. Nije nam potreban nikakav poseban prostor. Savjest je taj prostor u kojem se susrećem sa sobom i Bogom. Potrebna je samo dobra volja, poniznost, iskrenost i malo tišine. Posebno poniznost, jer samo takav čovjek može priznati pogreške. Ohol čovjek niti treba niti traži niti drugom daje oproštenje. Ohol čovjek ni ne može biti iskreni vjernik!

 

PRIZNANJE GRIJEHA PRED SVEĆENIKOM

Najčešće se postavlja pitanje: a što se svećenika tiču moji grijesi? Zar Bog ne može oprostiti i bez svećenika? Zar ne mogu oproštenje dobiti i u svojoj sobi? Uostalom, svećenik je grešan čovjek kao i ja, zašto bih ja njemu govorio svoje grijehe? Odgovor na takva pitanja je veoma jasan za one koji imalo poznaju sveto Evanđelje: ISUS JE TAKO ŽELIO. Zar je stvarno tako?

U Evanđelju pišu Isusove riječi upućene apostolima: «Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.» (Iv 20,23) i Petru: «Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.» (Mt 16,19).

Zašto je Isus apostolima predao takvu vlast? Htio je da oni budu ne samo prenositelji njegove riječi i organizatori (predvodnici) kršćanske zajednice, nego da budu i znak Božjeg milosrđa. No, kakve veze imaju apostoli s današnjim biskupima i svećenicima? Apostoli su ovlasti koje su dobili od Isusa prenosili na svoje nasljednike koje su imenovali polaganjem ruku, a oni opet na svoje nasljednike i tako do naših dana. Katolička Crkva ima neprekinuti niz apostolske službe od apostola do danas! Prenijeli su im pravo propovijedanja Isusove riječi, pravo krštavanja, pravo predvođenja euharistije, pravo upravljanja kršćanskim zajednicama pa, u skladu s tim, i pravo odrješivanja od grijeha. Ako su apostoli na svoje nasljednike prenijeli pravo ponavljati Isusovu Posljednju večeru (tj. služiti svetu misu – euharistiju), kako ne bi prenijeli i pravo prenositi Božje oproštenje ljudima, pravo koje su od samog Isusa izričito primili?

A zašto je Isus pravo odrješivanja od grijeha dao ljudima? Vjerojatno je htio da tako njegovo oproštenje bude još konkretnije doživljeno, da bude jasno izrečeno i objavljeno pojedincu, da se tako pomirenje s Bogom događa u zajednici Crkve čiji je svećenik predvodnik i predstavnik kao što se i svi ostali sakramenti događaju u zajedništvu Crkve. Želio je da tako čovjek pomirenje s Bogom doživi kao nešto stvarno, a ne kao nešto što je čovjek sebi u svojoj glavi zamislio ili umislio, želio je da oproštenje bude trenutak povratka Bogu i Crkvi. Crkvena zajednica je mjesto susreta s Bogom!

Stalno povezujemo dvije stvari: Boga i Crkvu. Neki danas misle da se može biti Božji, a da nemaš veze s Crkvom. Isus nije tako mislio! Tko ne vjeruje, nek pročita Novi zavjet pa će se lako uvjeriti. Čovjek može u svom srcu vjerovati u Boga, može se i moliti Bogu, ali njegova vjera nije cjelovita i nije ispravno shvaćena dokle god ga ne dovede u zajednicu Isusovih učenika, dokle god ga ne učini dijelom Isusove obitelji, dokle god ne postane «ud Kristovog Tijela koje je Crkva» (kako kaže sv. Pavao). Onaj tko misli da je ovo pretjerano rečeno, neka počne čitati Novi zavjet i vrlo brzo će se uvjeriti u suprotno!

Grijehom se čovjek udaljuje od Boga i Crkve. Grijeh ne remeti samo naš dobar odnos s Bogom, nego kvari i naše zajedništva s Crkvom. Ne mogu se udaljiti od Boga, a da se to ne odrazi na moj položaj u Crkvi. Grijeh udaljuje čovjeka od Boga, ali i od Crkve koja je Božja. Tako grijeh djeluje dvo-smjerno! Stoga i povratak mora biti dvosmjeran: povratak Bogu i povratak Crkvi, pomirenje s Bogom i pomirenje s Crkvom jer sam se grijehom odvojio i od jednog i od drugog.

To se događa upravo kroz osobu svećenika: on je od apostolskih nasljednika (biskupa) primio Isusovu ovlast odrješivanja od grijeha pa je prema tome Božji predstavnik, a po svećeničkoj službi je i pastir u Crkvi pa je prema tome i predstavnik Crkve. Svećenik to nije zato što je on bezgrešan ili svet, nego jer mu to daje njegova služba koju je nezasluženo primio od Boga posredstvom Crkve.

Grijehe ne oprašta svećenik, nego Bog! Svećenik je znak tog oproštenja, prenositelj milosti, onaj koji čovjeku pomaže osjetiti i doživjeti susret s Bogom koji oprašta. Jedini posrednik između Oca i ljudi je Isus Krist, no on je ipak postavio ljude da budu njegovi suradnici u spašavanju svijeta i prenositelji njegove milosti. Zato im je i dao ovlast odrješivati od grijeha! Dakle, Isusova izričita želja je bila da u procesu pomirenja Boga i grešnika bude prisutan čovjek – svećenik.

Jedna od najuzvišenijih uloga svećenika je biti sredstvo pomirenja Boga i čovjeka (ispovijed) i biti sredstvo po kojem će Isus ponavljati svoje čudo – pretvarati kruh i vino u svoje Tijelo i Krv (euharistija – sv. misa).

Nakon ispita savjesti (o kojem smo govorili u prethodnom listiću), nakon što smo spoznali svoje grijehe, nakon što smo preuzeli odgovornost za svoje grijehe, nakon što smo zauzeli negativan stav prema svojim grijesima – dolazimo pred svećenika – predstavnika Boga i Crkve. Tamo Bogu i Crkvi izričemo razloge zašto smo se od njih odvojili – izričemo svoje grijehe.

U ispovijedi smo dužni na prvom mjestu priznati teže grijehe. Oni su osnovni razlog za ispovijed. Uz njih dolaze lakši grijesi: razne ružne, nepristojne i neugodne sitnice kojima nismo izazvali neko ozbiljnije zlo ili učinili neki ozbiljniji prijestup, ali ipak nismo bili ono što smo kao kršćani trebali biti. Grijehe treba nazvati njihovim imenom. Npr. nije dovoljno reći «krao sam» (jer to može biti krađa automobila ili krađa 10 kuna što nije isto!), nije dovoljno reći «sagriješio sam bludno» (jer to može biti bračna nevjera, a može biti samo gledanje nemoralnih slika što nije ista težina grijeha!), nije dovoljno reći «psovao sam» (jer nije isto opsovati Boga ili nešto zemaljsko).

Kako prepoznati teški grijeh? Prvo: radi li se o ozbiljnijoj stvari? Drugo: jesam li to svjesno i slobodno učinio znajući da to ne smijem činiti? Treće: jesu li posljedice tog mog grijeha teške ili ih uopće nema?

Kojim redoslijedom izreći grijehe? Grijehe možemo podijeliti u tri grupe: protiv Boga, protiv bližnjega, protiv sebe samoga. Možemo ići redosljedom 10 Božjih zapovijedi. Tim redom idu i ona pitanja pomoću kojih mnogi ljudi ispituju savjest (vjera, molitva, psovka, nedjeljna misa, roditelji-stariji, svađa-tuča-ubojstvo, laž-ogovaranje-kleveta, bludnost-bračna nevjera, krađa-šteta, ostali grijesi). Redoslijed toliko i nije bitan. Čovjek može izreći grijehe i prema nekom svom redoslijedu, kako on osjeća i doživljava svoje grijehe. Bitno je reći sve grijehe kojih sam svjestan.

Namjerno prešućivanje grijeha ili laž poništavaju ispovijed. Takva ispovijed nije znak iskrene želje za pomirenjem s Bogom i Crkvom. Ona se mora ponoviti uključujući i ono što je prešućeno ili lažno rečeno.

Priznanje grijeha se može izvršiti klečeći, sjedeći, stojeći ili ležeći (kod bolesnika); u ispovjedaonici, u nekom drugom dijelu crkve ili na otvorenom prostoru (npr. na hodočašćima gdje se ispovijeda posvuda oko crkve), u kući i sl. Ispovijedati se može na svakom pristojnom mjestu. Mjesto i vrijeme nisu toliko bitni koliko je bitno ono što čovjek osjeća i što želi postići.

Svećenik je vezan «ispovjednom tajnom» što znači da ni pod koju cijenu i nikome ne smije otkriti sadržaj nečije ispovijedi. Svećenik nije policijski inspektor, organ pravosuđa ili nečiji špijun.

Ispovjedna tajna uvažava se danas u svim demokratskim pravosuđima što znači da svećenik npr. nije dužan sudu, policiji, nečijem supružniku, roditeljima niti ikom drugom otkriti sadržaj nečije ispovijedi ukoliko je ta osoba za nešto osumnjičena. Svećenik jedino može uskratiti odrješenje od grijeha osobi koja nije spremna snositi odgovornost za svoja nedjela. I tu prestaje mogućnost svećenikovog utjecaja. Sve ostalo je posao pravosudnih tijela (suda i policije), a ne svećenika.

Svećenik ima pravo i dužnost uskratiti odrješenje od grijeha osobi koja pokazuje da se ne kaje ili to izričito kaže. Isto tako se odrješenje može uskratiti osobi koja ne želi popraviti štetu nanesenu grijehom iako to može učiniti.

Grijesi koji su jednom ispovjeđeni, više se ne trebaju ponavljati, osim ako ih čovjek ponovi. Grijesi koje je jednom oprostio, za Boga više ne postoje. Za razliku od nas ljudi, Bog oprašta i ujedno zaboravlja.

Što ako sam nešto zaboravio priznati u ispovijedi? Dogodi se ponekad da se čovjek malo zbuni uslijed neugodnosti i stida ili uslijed nekog nenadanog svećenikovog pitanja pa zaboravi reći neki grijeh. Ukoliko se to dogodilo nenamjerno, takve grijehe smatramo oproštenima i ne moramo ponavljati takvu ispovijed. Ukoliko smo namjerno prešutjeli neki grijeh ili u ispovijedi lagali, cijelu ispovijed treba ponoviti zajedno sa prešućenim grijesima.

Svećenik može postavljanjem pitanja pomoći osobi da se što cjelovitije i iskrenije ispovjedi. Znači, pitanja nisu znak svećenikove znatiželje, nego pomoć onome tko se ispovijeda. Svećenik će postaviti pitanje samo ako primjeti da se čovjek zbunio ili preskočio neke bitne životne stvari. Ni u kojem slučaju ispovijed ne može početi riječima: «Velečasni, vi mene pitajte». To je znak da je osoba došla nepripremljena, bez obavljenog ispita savjesti, a ja bih se usudio reći: i bez puno zainteresiranosti. Svatko mora znati razloge zašto je došao na ispovijed – a to su grijesi.

 

KAJANJE I PRIMANJE ODRJEŠENJA OD GRIJEHA

Smisao ispovijedi nije samo «izbaciti» grijehe iz sebe, nego zauzeti ispravan stav prema svojim grijesima. U ispovijedi se ne događa samo neko «čišćenje» u kojem je čovjek pasivan, tj. čeka da ga netko očisti, nego u kojem čovjek aktivno sudjeluje priznavajući i odričući se svojih grijeha. Takav stav ima za posljedicu čovjekovu spremnost da nastavi borbu za što bolji i čestitiji život, da ojača svoju povezanost s Bogom i Crkvom kao njegovom obitelji, da rasterećen krene u budućnost. Ispovijed nije put ka bezgrešnosti, nego znak da Bog ne diže ruke od mene niti kada sam u grijesima. Tko očekuje da će nakon nekoliko ispovijedi prestati griješiti, taj će se jako razočarati. Istina, grijehe treba pobjeđivati, ružnih se navika treba oslobađati, loša ponašanja treba mijenjati, ali ljudska slabost ostaje uvijek. Zato nam je ispovijed i potrebna jer se svojih grijeha sami ne možemo osloboditi. A ako smo opterećeni grijesima, ne možemo se dalje boriti protiv onog lošeg u sebi i oko sebe. Očistiti nas i osloboditi može jedino Bog!

Nakon što smo izrekli svoje grijehe, svećenik nas poziva da izrazimo svoj stav prema tim grijesima. Jedini ispravni stav jest KAJANJE. Njime izražavamo da se nismo pomirili sa grijesima, da ih nismo prihvatili kao nešto normalno (pa i poželjno), da nam nije svejedno kakvi smo ljudi i vjernici. Iako Bog zna da se mi kajemo, naš pristup Bogu postaje konkretan i stvaran tek kad izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Iako mi znamo da nas Bog voli, on nam tu svoju ljubav svejedno neprestano dokazuje i izriče na razne načine. Tako i mi trebamo izraziti svoje kajanje iako znamo da Bog poznaje tajne našeg srca.

Jako je važno naglasiti potrebu i neophodnost kajanja. Da bismo od Boga primili oproštenje, nije dovoljno samo priznati grijehe. Grijehe može priznati i netko kome nije žao radi grijeha. Pokajati se znači izraziti žaljenje radi onoga čime sam povrijedio ili iznevjerio Boga. Samo priznanje još uvijek ne znači da mi je i žao! Oproštenje može očekivati samo onaj tko se kaje, tj. onaj koji izrazi žaljenje radi svoga grijeha. U protivnom, mi konstatiramo da nismo dobro učinili, iskreno to priznajemo, ali ostajemo ravnodušni, ne osjećamo niti žaljenje niti odgovornost za svoje grijehe pred Bogom. Takav stav, doduše, jest iskren, ali ne vodi ka oproštenju i pomirenju s Bogom jer ne uključuje žaljenje radi grijeha. Iskreno požaliti radi svojih grijeha može samo onaj tko ozbiljno o njima razmisli, i to o svakom svom (barem težem) grijehu pojedinačno. Iz toga se rađa želja za popravkom, poboljša-njem. Onaj tko samo konstatira svoju grešnost bez kajanja, ne pokazuje želju da se popravi, a onda ni ispovijed nema svoje svrhe. Možda je upravo to razlog što neki ne uviđaju potrebu ispovijedanja! Ne uviđaju zato jer ne žele ništa promijeniti. Pravu potrebu za ispovijedi osjeća onaj tko se bori sa svojim grijesima, tko ih se želi ne samo osloboditi, nego i živjeti boljim životom. Tko samo dolazi «istresti» svoje grijehe pred Boga bez odluke da postane bolji, neće nikada uvidjeti kakva je korist od ispovijedi. On će osjetiti trenutno olakšanje, a možda čak ni to. On će dolaziti iz običaja, zato «jer je red ispovjediti se za blagdane». Onaj tko uz Božju pomoć želi po-boljšati svoj način života, neće čekati Božić i Uskrs da bi se pokajao za svoje grijehe, nego će doći na ispovijed kad god osjeti da grijeh preuzima «glavnu riječ». Ako sam s osobom koju cijenim došao u sukob, neću čekati neki blagdan da se ispričam, nego ću to učiniti prvom prilikom! Zašto onda Bog mora čekati Božić ili Uskrs?

Žaljenje radi svojih grijeha Bogu izražavamo moleći molitvu kajanja. Kakvog god oblika ona bila, najvažnije je kajanje srca jer bez toga ni najljepša molitva nema svoje vrijednosti!

Evo nekoliko najproširenijih oblika molitve kajanja:

• Kajem se od svega srca što grijesima uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i nastojati više ne griješiti.
• Bože, dobri Oče, žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Iskreno ću se truditi da budem bolji. Pomozi mi da živim u tvome svjetlu i radosti.
• Raspeti moj Isuse, iz ljubavi prema tebi kajem se za sve svoje grijehe i čvrsto obećajem da ću se grijeha i napasti čuvati.

Postoje još mnogi drugi oblici molitve kajanja, kraći i duži. Ponegdje se još zovu i «djelo skrušenja».

Kršćanska praksa razlikuje nesavršeno i savršeno kajanje. Nesavršeno je kajanje onda kada se kajem iz straha od Božje kazne, iz straha od pakla ili nenadane smrti. Savršeno je kajanje kada se kajem iz ljubavi prema Bogu, a ne iz straha za vlastitu sudbinu, dakle kada mi je Bog važniji od mene samog. Savršeno je kajanje izraz naše svijesti da smo Boga iznevjerili, da nismo bili pošteni prema njemu, da na njegovu ljubav nismo ljubavlju uzvratili, da smo bili nezahvalni i poigravali se njegovom strpljivošću, da nismo vjerovali u ispravnost njegovih zapovijedi (jer da jesmo, ne bismo napravili suprotno!).

Važno je naglasiti da molitvu kajanja možemo upotrijebiti i izvan ispovi-jedi. Bilo bi duhovno korisno pokajati se za grijehe na kraju svakog dana nakon iskrenog ispita savjesti. Nema ljepšeg izraza ljubavi prema Bogu od iskrenog kajanja! Zahvala za primljena dobročinstva i kajanje za grijehe učinjene toga dana najljepša je večernja molitva! Ništa drugo nije potrebno! «Tražite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, a sve ostalo će vam se nadodati» rekao nam je Isus. «Zna vaš nebeski Otac što vam treba!».

Da bismo Bogu izrazili svoje kajanje (a to vrijedi i za svaku drugu molitvu!), ne moramo se nužno držati napamet naučenih molitvi. Sve to možemo izreći i svojim vlastitim riječima ne opterećujući se jesmo li molitvu točno izgovorili ili nismo. Isto tako i u ispovijedi kajanje možemo slobodno izrazi-ti svojim riječima tj. spontanom molitvom ako se osjećamo za to sposobni. Pred Bogom možemo biti opušteni i smireni, on neće zamjeriti naše nespretno izrečene izraze ili gramatički netočne rečenice. Njemu je daleko bitnije ono što time želimo izraziti! To bi trebala biti naša glavna preoku-pacija, a ne kakve ću riječi izabrati i hoće li to lijepo zvučati. Molitva (pa i kajanje) nije literarno djelo, nego govor (mog) srca (Božjem) Srcu.

Ono što kajanje mora sadržavati jest:

• priznanje grijeha,
• odricanje od svojih grijeha,
• izražavanje žaljenja radi grijeha,
• obećanje da ćemo nastojati biti bolji.

Nakon priznanja grijeha i kajanja, Bog odgovara svojim oproštenjem. Tu radosnu činjenicu daje nam do znanja svećenik izgovarajući riječi: «Ja te odrješujem od tvojh grijeha u ime Oca i Sina i Duha Svetoga». Same riječi kažu da svećenik ne oprašta u svoje ime, nego u Božje ime. Zato nije ispravno kada ljudi kažu: «Velečasni, došao sam da mi oprostite grijehe». Svećenik je samo sredstvo po kojem mi Bog dariva oproštenje, u skladu s činjenicom da je sam Isus odredio da oproštenje grijeha dolazi po određenim ljudima.

Božje oproštenje je savršeno za razliku od ljudskog oproštenja koje je nesavršeno jer mi ljudi najčešće opraštamo, ali ne zaboravljamo. Bog oprašta i zaboravlja! Zato za njega grijesi koje je oprostio više ne postoje. «Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna», rekao je Bog po proroku Izaiji (Iz 1,18). Međutim, čovjek neće osjetiti mir i ljepotu Božjeg oproštenja, ako u njega iskreno ne povjeruje tj. ako ne oprosti samom sebi. Uzalud nam Bog oprašta ako mi sebe iznova optužujemo i ne dopuštamo si da započnemo novi život. Dopustimo Bogu da nas potpuno očisti i daruje nam mir srca. To mu mi trebamo dopustiti!

Prije riječi odrješenja, svećenik moli molitvu koju vjernici rijetko čuju jer se obično tiho moli u vrijeme dok pokornik moli kajanje. Za to vrijeme svećenik bi trebao položiti ruku nad glavu pokornika kao vidljivi znak djelovanja Duha Svetoga. Evo te svećenikove molitve:

«Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio je Duha Svetoga na otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od tvojih grijeha u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.»

Izgovarajući riječi odrješenja, svećenik čini rukom znak križa podsjećajući nas da upravo zahvaljujući Isusovoj muci i smrti na križu primamo oproštenje grijeha jer je on svoju krv prolio «na otpuštenje grijeha» kako je sam rekao na Posljednjoj večeri. U tom trenutku ispravno je na sebi rukom načiniti znak Isusovog križa.

 

Izvor, srce-isusovo.com