Prošle nedjelje čuli smo odgovor na pitanje kako zadobiti život vječni. Ljubiti Boga više od svega, a bližnjega kao samoga sebe. Dobili smo i odgovor na pitanje kome smo mi bližnji.

Današnje evanđelje je školski primjer kako Gospodin najobičniju zgodicu iz života koristi kako bi nam darovao vječnu poruku za život – jedno od životnih pravila.
Isus putuje uzduž i poprijeko svoje domovine kako bi njegova riječ doprla u svaki kutak te svete zemlje. Njemu i njegovim učenicima kruh svagdanji osiguravale su dobre duše. Evanđelje je izvještaj o jednom takvom gostoprimstvu.

Dvije sestre – Marta i Marija – primile su Gospodina u svoj dom. Marija “je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ.”
Istodobno “Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem.” Brinula se da što bolje i ljepše počasti goste. Očito, bila je brižljiva domaćica.
Marta i Marija – dva tipa, dvije vrste duša.
Marta – sama marljivost, zaposlenost, rad, briga;
Marija – povučenost, sabranost, osluškivanje smisla rada i života, pozorna na Božju riječ i na poticaj milosti, tihi razgovor s Bogom.

Kakvu im ocjenu dade Gospodin? Sv. Luka i to zapisa: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno.”
Isus nije ukorio Martu što se brine za ručak, samo joj je skrenuo pozornost na važnije što ne smije propustiti. Upozorio je da su mnogi poslovi zapravo nepotrebni, mnoge stvari i mnoge brige suvišne. Potreban je ručak, trebamo kruh, ali i naš duh ima svoj kruh – Boga i riječ njegovu. Potrebno je, najpotrebnije s vremena na vrijeme zabaviti se s Bogom, slušati ga, govo-riti mu u tišini, u molitvi.

“Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.” Umjesto ukora Mariji pohvala. Više nego ičega trebamo duša kao što je Marija; duša što znaju sjesti “do nogu Gospodinovih”, poslušati riječ njegovu, ponijeti je u život. Samo takvi rade i grade svijet po Božjem planu, a takvi bismo morali biti svi.

Da, moramo znati i htjeti: prisloniti uho na nevidljivi Božji telefon, poslušati njegovu pouku i poruku i onda – na svoje poslove. Moramo priznati da nema mnogo takvih duša.
Previše je Marta, premalo Marija; bolujemo od briga i poslova, trčanja i zaposlenja; previše je briga za kruh, premalo za Boga, za riječ njegovu, za razgovor s njime, za molitvu. Nije onda čudo što nam je kruh gorak. Čovjek današnjice previše je samosvjestan, zapravo ohol i umišljen; misli da su mu i život i sudbina u vlastitim rukama; želi sve stvoriti i učiniti sam: svojim rukama po svom planu. Umjesto bar katkada sklopiti ruke – samo uvijek raditi; umjesto poslušati riječ Božju, s Bogom planirati i moliti: sve sam planirati i stvoriti. Današnji čovjek opet ziđe kulu babilonsku, gradi i radi bez Boga; zato ne iznenađuje da je taj naš svijet tako krivo nasađen.

Jedan stari mornar ukrca na svoj čamac nekoga mladića. Na jednom veslu njegova čamca bilo je napisano: “Moli!” a na drugom: “Radi!” Mladić podrugljivo reče: “Kako si, stari, natražan – zaostao! Što treba moliti onaj koji radi?” Starac ne odgovori ništa, ali pusti iz ruke veslo na kojem je pisalo: “Moli!” – dok je drugim veslao i veslao. Međutim, čamac nikuda s mjesta – vrtio se u krugu, a starac je uzalud veslao. Slika mnogih današnjih kršćana: veslaju samo s jednim veslom sjedne strane čamca; iz ruku su ispustili Božje veslo i vrte se u ludom krugu …

Osvjedočenomu vjerniku trebaju oba vesla – njegovo i Božje, treba mu i Bog i ruke, riječ Božja i njegov um, rad i molitva. Ne smije izostati ni jedno ni drugo, a Isus jasno kaže što je prvo i potrebnije. U Božjem kraljevstvu potrebni su svi – Marte i Marije: potrebni su oni što mnogo rade a manje mole, ali potrebniji su oni što mnogo i često “do nogu Gospodinovih” slušaju riječ njegovu, razmišljaju i mole.

“Mislite kao da idete u smrt; radite kao da ste besmrtni” (M. Blancheotte). Ovdje samo mala izmjena: slušajmo riječ Božju kao da nemamo nikakva druga posla; molimo kao da ćemo sutra umrijeti; radimo kao da nikada nećemo umrijeti. To znači: biti radin kao Marta, slušatelj Božje riječi – molitelj kao Marija; biti ujedno i Marta i Marija. Rad nas ne ispričava ako Božju riječ ne slušamo i ne molimo – molitva nam ne daje pravo da ne radimo. Pravi slušatelj Božje riječi najbolji je radnik …

 

Glasoviti njemački župnik Flaticha (+1797) pripovijeda: Jednoga dana dođe k njemu neki gospodin i poče mu se gorko tužiti na svoga sina, dječaka od desetak godina. – Ne znam, velečasni, što ću s njim. Mali je tvrdoglav, neposlušan, srdit, svojeglav. – Pa što ste radili, da ga popravite?

– Sve, oče, štogod sam znao i mogao. Kušao sam i lijepim i ružnim: i savjetom i opomenom i šibom i nagradom. Ali sve je bilo uzalud. Mali je iz dana u dan sve gori.
– A jeste li se molili? – upita župnik. Jeste li s njim i s drugom djecom molili večernju molitvu, jeste li s njima išli nedjeljom u crkvu?

– E, velečasni, znate – poče čovjek mucati. – Znate, ja sam poslovan čovjek. Radim kao crv od jutra do mraka, pa ni uz najbolju volju nemam vremena za molitvu.

– Morate naći vremena, – prekine župnik njegovo izmotavanje, – jer se radi o spasenju vašeg djeteta, a bez molitve sav će vaš trud biti uzaludan. Stoga idite kući i počnite s pobožnom i poniznom molitvom. Molitva će učiniti ono su vi ne možete.

Čovjek otišao kući i poslušao župnikov savjet. Počeo se od svega srca moliti Bogu za cijelu svoju obitelj, osobito za ono dijete. Nedjeljom su morali svi u crkvu a svaki dan su molili zajedničku večernju molitvu. – Poslije kratkog vremena dođe taj gospodin opet k župniku, da mu se o svega srca zahvali, jer se dječak iz temelja popravio, a i sve druge prilike u njegovoj obitelji krenule su na bolje. Doista, molitva uvelike pomaže.

Božanski Spasitelju, pomozi nam kako bismo uvijek odabrali bolji dio. Daruj nam milost kako bismo s ljubavlju molil i služili, u ljubavi slušali i trpjeli. Osposobi nas za ljubav kako bismo i mi poput Lazarove sestre Marije Tvoju riječ rado slušali životom živjeli. Amen.