Jedna je kap Kristove krvi dovoljna da slomi svu moć Sotone. Ništa u životu ne može toliko pomoći našem duhovnom rastu i izgradnji, te zaštiti i snazi Božjega života u nama kao sv. pričest. Ona je božanska hrana, dana nam od Boga za život vječni. Želimo ovdje motriti snagu Kristove krvi i sv. pričesti. Želimo naučiti kako u svom životu primijeniti snagu Kristove krvi, kako se njome zaštititi od Zloga i kako ga svezati; kako kroz pričest podržavati i jačati Božji život u sebi.

Najprije se želimo sjetiti PASHE. To je židovski blagdan kojim Izraelci slave svoje oslobođenje i svoj izlazak iz egipatskog ropstva. Prije nego što su Izraelci mogli izići iz Egipta, Bog je pustio da se na Egipćane obore različita zla, ne bi li omekšao faraonovo srce da pusti njegov narod iz ropstva. No faraonovo je srce bilo stvrdnuto. On nipošto nije htio popustiti. Da se odrekne robova i da se liši njihove pomoći? Ta nije poludio! Znao je da su mu izraelski robovi najjeftinija radna snaga i da su mu korisni. Ni pod cijenu mnogih zala koja su pogodila Egipat nije ih se htio odreći. A onda je Bog dopustio da se dogodi još jedno, konačno zlo. I faraonovo je srce bilo slomljeno. To je zlo bilo: smrt prvorođenaca u noći Pashe. Te je noći anđeo zatornik trebao proći Egiptom i poubijati sve prvorođence – i u ljudi i u stoke. Da bi zaštitio svoj narod, da se njima ne bi dogodilo to zlo, Jahve Bog izdao je neke naredbe i preko Mojsija uputio narod što da čini te noći i kako da se ponaša. Te su noći Izraelci slavili svoju prvu PASHU. Židovska riječ Pasha (Pesah) znači PRIJELAZ, a označuje prolaz anđela zatornika iznad izraelskih kuća i domova, a usmrćenje samo egipatskog življa. I znači prijelaz Izraelaca preko Crvenog mora. A kad su Egipćani to pokušali, bili su potopljeni. I na kraju, u svjetlu Novog saveza, označuje Isusov prijelaz iz muke, kroz smrt u uskrsnuće. Tako ta Pasha za nas kršćane ima duboko značenje.
 

Što se zapravo dogodilo u noći Pashe? Kako je Bog zaštitio svoj narod? On je naredio Izraelcima da zakolju janje staro do godinu dana, bez mane. Pri tome mu nijedna kost ne smije biti slomljena. Njegovu krv neka skupe u jednu zdjelu u krv umoče štap pa tom krvlju neka premažu okvire vrata: oba dovratnika i nadvratnik. Kad anđeo smrti bude prolazio Egiptom i spazio te znakove na kućama, proći će pored, a ljudi koji u tim kućama budu, bit će zaštićeni. Nikakvo im se zlo neće dogoditi. Tako je ta janjetova krv zaštitila Izraelce od sigurne smrti. Ovdje treba razumjeti nekoliko stvari. Kad ih je ta krv mogla zaštititi? Tek onda kada su njome označili područje svoga života, svoj teritorij. Da je ta krv ostala samo u zdjeli, samo na stolu, ništa im ne bi pomogla. Ta je krv po Božjoj riječi imala snagu da ih spasi, no oni su morali učiniti nešto s tom krvlju. Morali su je uzeti sa stola i njome označiti vrata svoje kuće. Time su staviti zaštitu na svoju kuću i na svoj dom. Kad Izraelcima ta krv ipak ne bi mogla pomoći? Jedino u slučaju da je netko od njih izišao iz kuće, tj. područja koje je bilo zaštićeno krvlju.

Kako je ta krv janjetova imala snage zaštititi Izraelce i spasiti ih od sigurne smrti?

Sv. Ivan Zlatousti ovako govori o snazi Kristove Krvi: Želiš li čuti u čemu je snaga Kristove krvi? Povratimo se njezinoj slici, sjetimo se nekadašnjeg znaka i ispripovjedimo staro Pismo. Mojsije naredi: Zakoljite janje od godine i njegovom krvlju namažite vrata.ť Što govoriš Mojsije? Da janjeća krv može osloboditi razumnog čovjeka? I te kako da može, ali ne zato što je krv, nego zato što je ta krv znak i slika Gospodnje krvi. A ako sada neprijatelj vidi ne na dovratnicima krv negdašnjeg znaka, nego da na ustima vjernika blista prava Kristova krv, kojom se posvećuju dovratnici Kristova hrama, još će brže uzmaknuti… Tako sv. Ivan Zlatousti.

I mi smo u sličnoj situaciji. Kad dođemo na misu, slavimo Isusovu žrtvu Novog i vječnog Saveza. Ta Isusova krv na oltaru ima snagu vječnoga života. Ima snagu da nas zaštiti od sila tame i Zloga. Ima snage da sveže i slomi svu moć sila pakla. Sveci su znali govoriti da je jedna kap Kristove krvi dovoljna da slomi svu moć Sotone. No, kad dođemo na sv. misu, moramo učiniti nešto sa Isusovom krvlju! Što?! Moramo ju dovesti u svoj život i njome označiti područja svoga života. Sve što želimo zaštititi, obilježimo Kristovom krvlju, kao nekad Izraelci. Ako Kristova krv ostane samo tamo na oltaru, ništa nam neće koristiti, ništa nam neće pomoći. Da Izraelci nisu upotrijebili janjetovu krv i njome označili područje koje su htjeli zaštititi, ona ih ne bi mogla spasiti. Tako i mi! Treba da Kristovu krv dovedem u svoj život i njome označimo sve što želimo zaštititi.

Sada je OSNOVNO PITANJE: KAKO SE TO RADI? KAKO MOGU KRISTOVOM KRVLJU OBILJEŽITI (OZNAČITI) SVOJ ŽIVOT I TAKO GA STAVITI POD BOŽJU ZAŠTITU?

Moguće je to na dva načina:
1. po sv. pričesti
2. proklamiranjem 

1. Zato sada shvaćamo koliko je pričest važna. Na Posljednjoj večeri, kad se opraštao od svojih učenika, Isus nam je ostavio posebnu oporuku: uzeo kruh i blagoslovio ga. Dao ga učenicima i rekao: Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje. Poslije, isto tako je bilo i s vinom: Uzmite i pijte iz njega svi (iz kaleža). Ovo je kalež moje Krvi, Krvi Novoga i Vječnoga Saveza, koja se prolijeva za vas i za sve ljude, na oproštenje grijeha. I tada je rekao vrlo važnu rečenicu: Ovo činite meni na spomen! To je njegova oporučna želja. Isus nam nije mogao ostaviti ništa veće ni važnije od toga. Recimo, da ti je otac na samrti (ili muž ili žena). I on te moli da ga se njemu za ljubav uvijek sjećaš. Da se sjećaš njegova primjera i njegovih riječi. Ali kako vrijeme prolazi, sjećanje sve više blijedi. Da se to ne dogodi, otac (muž ili žena) ti kaže da je njegova zadnja želja da staviš njegovu sliku na svoj stol. Kad god tvoj pogled padne na nju, sjeti se primjera njegova života i njegovih riječi te ga blagoslovi. Na taj način, ti ćeš čvršće i dulje ostati povezan sa svojim ocem.

Isto tako je i Isus želio svojim učenicima ostaviti nešto posebno po čemu će ga se sjećati. Nešto po čemu će na poseban način biti povezan s njim i nakon njegove smrti. Samo što im Isus nije dao za uspomenu svoju sliku. Ne! On im je dao puno više. Zapravo, dao im je najviše što im je mogao dati: svoje Tijelo za jelo i svoju Krv za piće. Dao im je sam sebe. I što drugo želi nego da njegovi učenici blaguju njegovo Tijelo i piju njegovu Krv. Jednom je rekao: Tijelo je moje jelo istinito. I krv je moja piće istinito. (Vidiš, to nije nikakav simbol, kao što mnogi protestanti smatraju. To je Isusovo stvarno tijelo i Isusova stvarna krv) Tko jede moje Tijelo i pije moju Krv, taj ima moj život u sebi.ť Tako, jesti Isusovo tijelo znači ispuniti Isusovu oporučnu želju. To je najjači izraz povezanosti s Isusom, jer kad jedeš Isusovo tijelo, imaš njegov život u sebi. Zapravo, tada sam Isus živi u tebi. Ti postaješ Božji tabernakul. I zato ti đavao ne može ništa. Tako si ti pričešću označio područje svoje duše i čitavog svoga života. Po sv. pričesti jača tvoj duh i Božji život u tebi. Po sv. pričesti ti označavaš područja svoga života i time se zaštićuješ.

2. Drugi način kako se možemo zaštititi Isusovom krvlju jest: PROKLAMACIJA. Tako da govorimo u molitvi što je Isusova krv učinila za nas. Kad izgovaramo takve riječi kao da smo uzeli izop i njome (Isusovom krvlju) označili područja svoga života i obitelji koje želimo dovesti pod Božju zaštitu. David u Ps 51 kaže: Gospodine, poškropi me izopom da se očistim.ť Tu je svakako mislio na janjetovu krv. Kod proklamacije, ti možeš ovako moliti: ISUSE, ZAŠTITI MENE (MOGA MUŽA, MOJU ŽENU, DJECU, OBITELJ, PRIJATELJA) SVOJOM SVETOM KRVLJU. Ili: JA ZAŠTIĆUJEM SEBE I SVOJU OBITELJ ISUSOVOM SVETOM KRVLJU. ISUSOVOM KRVLJU VEŽEM SILU SOTONINU I NJEGOV UTJECAJ NA NAŠ ŽIVOT. Isuse, hvala ti.

Ili možeš jednostavno moliti: Isuse, tvoja me krv čisti od mojih grijeha. Tvoja me Krv oslobađa od utjecaja Zloga. Tvoja mi Krv daruje tvoj život. Ona me jača i posvećuje. Po tvojoj Krvi primam tvoje zdravlje i zaštitu. Hvala ti za tvoju dragocjenu Krv.ť Tako izgovarajući ovu jednostavnu molitvu, ti zapravo zaštićuješ sebe i one za koje moliš. Označavaš svoje područje Kristovom krvlju, i đavao preko te granice neće moći prekoračiti. Aleluja! Predivna je i molitva Dušo Kristova.ť Nauči je moliti svaki dan. Ali moli polako i s razumijevanjem.

3. Nekoć su Izraelci morali četrdeset godina putovati kroz pustinju da bi došli u Obećanu zemlju. Da bi se uspjeli održati bila im je potrebna hrana. Bog im je tada davao čudesan kruh: manu s neba. I davao im je vodu, često iz pećine i na najrazličitije načine. O tome će biti više riječi u sljedećem broju. No, ovdje ipak želim spomenuti ovo: ako bi netko odbio uzeti taj Božji kruh, tj. manu, ili vodu, izgubio bi potrebnu snagu na putu za Obećanu zemlju i umro bi. Da se nije hranio tom hranom koju im je Bog slao, nitko ne bi mogao doći u Kanaan. Isto je tako i s nama: i mi smo na putu za Obećanu zemlju.

Putujemo u svoj Kanaan. Koja je to zemlja? Nebo, Božje kraljevstvo, dakako. I na tom putu vrebaju mnoge opasnosti, zasjede, nevolje i problemi. I mi na svom putu malakšemo. I kao što je nekoć Bog Izraelcima, da mogu izdržati put, za hranu davao manu, tako i nama danas daje NEBESKI KRUH – MANU S NEBA. Ali ne više hranu za tijelo, nego hranu za dušu. A to su ISUSOVO TIJELO I ISUSOVA KRV. To je SVETA PRIČEST. Ako ne jedemo TU hranu, nikada nećemo uspjeti stići u svoju Obećanu zemlju, u nebo. Umrijet ćemo. Zato je tako važno pričešćivati se. Koliko li je žalosno kad ljudi dođu na misu, a ne pričeste se. Zašto se ne pričešćuju? Ili zbog nemarnosti, ili stoga što se ne žele odreći grijeha, već i dalje živjeti u njemu. Time ne samo da su pogazili Isusovu oporučnu želju i odbili staviti Božju zaštitu na sebe, nego su zapravo odbili odjenuti se u Isusa, primiti i ojačati Božji život u sebi. Zapravo su propustili uzeti duhovnu hranu koja je važna da bi izdržali na putu za nebo. Jer kao što je Izraelcima mana bila hrana za tijelo, da prežive i izdrže put u Obećanu zemlju, tako je i nama pričest hrana, ali ne za tijelo, već za dušu. Ona je i potrebna i važna da bi naša duša (duh), naš nutarnji čovjek živio i izdržao na putu u nebo. Zato je danas važno shvatiti koliko je pričest važna.

Euharistija je, dakle, duhovna hrana. Kad razmišljam o tjelesnoj hrani, znam jedno: ona nije samo za gledanje, ili za divljenje. Dana nam je za jelo, kako bismo kroz nju dobili potrebne kalorije i energiju. Kad bi netko npr. došao u kuhinju i našao pun stol, i kad bi se samo divio hrani i specijalitetima koji su na stolu, i samo ih gledao, a ne bi ništa uzeo, ostao bi i dalje gladan. Zato što je hrana za jelo, a ne za gledanje. Isto tako: DUHOVNA HRANA, EUHARISTIJA, NIJE SAMO ZA GLEDANJE, NIJE SAMO ZATO DA JOJ SE DIVIŠ. Ona ti je dana DA JE JEDEŠ, BLAGUJEŠ.

Opet ponavljam Isusove riječi: Tko jede moje tijelo, ima moj život u sebi. Tko ne jede moje tijelo, taj nema moga života u sebi! Tko jede, ima Život, tko ne jede, nema Života! Pitam: što je s tobom? Imaš li ti u sebi Isusov život ili ne? Pričešćuješ li se redovito ili samo povremeno? Zaista, ako želiš duhovno napredovati i rasti, ne možeš bez redovite pričesti. Ako želiš doživjeti u svom životu Božju snagu i zaštitu, onda ne možeš bez redovite pričesti. Ako želiš vidjeti djelovanje Zloga poraženog i svezanog u tvom životu, ne možeš bez sv. pričesti. Za normalnog bi kršćanina bilo dobro da se u tjednu bar dva puta pričešćuje: 1. u nedjelju jer je to zapovijed Božja i crkvena, i 2. bar jednom u tjednu. Istinski bi se kršćani trebali truditi da čine bar malo više od minimuma, da iz ljubavi prema Isusu učine bar još nešto što im nije zapovjeđeno. Kako bi to krasno bilo, kad bi donijeli odluku, da će uz nedjeljnu sv. misu pokušati, ako to okolnosti dopuste, bar još jednom u tjednu otići na sv. misu. Bit će to velik izraz prijateljstva prema Isusu i velik izvor snage za njihov život i sreću.

Ah, ta predivna snaga pričesti! Nikad to nećemo moći do kraja objasniti! Sjetite se Marije koja je u svom krilu nosila Isusa u pohode Elizabeti. Ona je, doslovno, bila Božji tabernakul. I kad je samo izgovorila riječ, napunila se Elizabeta Duhom Svetim i zaigralo joj je od radosti čedo u utrobi. Tako i mi poslije pričesti postajemo Božji tabernakul. I nosimo njegovo svjetlo, prisutnost i spas ljudima koje susrećemo. Prevažno je da toga postanemo svjesni.

Dva su razloga zbog kojih smo lišeni Božje snage, ozdravljenja i zaštite po sv. pričesti:
1. ili se ne pričešćujemo, ili se, pak, pričešćujemo rijetko i neredovito;
2. ako se pričešćujemo nedostojno (ili u teškom grijehu ili rastreseno, nesabrano, mehanički, tako da u pričesti uopće ne razabiremo Kristovo tijelo). O tome će biti više govora u sljedećem broju.

Želim završiti riječima sv. Augustina:
Osuđujem se za reći za euharistiju, da nam Bog nije MOGAO više dati, premda je Svemoguć; da nam nije ZNAO više dati, premda je Premudar, da nam nije IMAO više dati, premda je Predobar. Dao nam je samog sebe, svoje tijelo za jelo. Zato je važno da uzimamo Isusovo tijelo sa zahvalnošću. I Bog će nas kroz pričest ojačati i izliječiti (Sjetimo se žene koja je dvanaest godina krvarila i samo dotakla Isusa i ozdravila. S takvim bismo se stavom i raspoloženjem i mi trebali pričešćivati).

Isus: Tko jede moje tijelo, taj ima moj život u sebi! Njega moraju blagovati jaki da ne oslabe – slabi da ojačaju!
Bolesni da ozdrave, zdravi da ne obole!
Slijepi duhovno da progledaju, koji vide da ne oslijepe!
Koji su u svjetlu, da ih tama ne obuzme.
Koji su u tami da ih svjetlo obasja.
Koji su zalutali, da nađu pravi put.
Koji su na pravom putu da ne zalutaju.
I tebi želim svjetlo i milost Duha Svetoga da svoju snagu i zaštitu pronađeš u sv. pričesti i snazi Kristove krvi. Amen.

 

Dražen Radigović