Evanđelist Marko donosi nam u današnjem evanđelju potresni i dirvljivi Isusov susret sa slijepcem Bartimejem na svom putu iz Jerihona u Jeruzalem. Slijepac je sjedio pokraj puta, jer je morao prositi.  Osjetio je da prolazi mnoštvo naroda i da se nešto mora dogoditi. Dolazio je onaj koji je svakoga osvajao, o kojemu su već svi čuli i koga je svatko želio vidjeti.

 

Pitao je tko je to i čuo da prolazi Isus iz Nazareta. Odmah je shvatio da je to onaj trenutak koji je očekivao. O Isusu je već slušao, o njegovu navješćivanju, o velikim čudesima koje je činio. Smjesta je povikao prema mnoštvu: ”Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“  Počeli su ga odvraćati da šuti, ali on je u svojoj potrebi još jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ To ne bi činio čovjek bez vjere i povjerenja (pouzdanja). Onaj koji bi u sebi govorio: ovaj mi ne može pomoći, meni nitko ne može pomoci, taj ne bi zvao u pomoć.
Onaj koji sumnja da će mu netko pomoći, taj neće uložiti nikakva truda i neće zvati u po-moć. Slijepac Bartimej je bio siguran, da će ga Isus uslišati, jer je on uvijek pripravan priteći u pomoć potrebnima i uvijek se odaziva bijedi nevoljnih. Slijepac se nije prevario. „Isus se zaustavio“ – kaže evanđelist. „Zovnite ga k meni!“. Samim tim, htio mu je pomoći. Evanđelist nam zorno pripovijeda, kako mu je mnoštvo dovikivalo: „Uzdaj se, ustani, zove te!“

Bartimej je odmah ustao, zbacio sa sebe ogrtač da što prije dođe, da ne izgubi učitelja. Tada je čuo Kristovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ – „Učitelju, da ponovno progledam!“ odgovori slijepac. Ono što se zatim dogodilo, tako je jednostvano i zapanjujuće: „Hajde, reče mu Isus, tvoja te je vjera spasila!“ (Mk 10,52). I zaista Bartimej je smjesta progledao. Evanđelje kaže: „Smjesta progleda i uputi se za njim!“

Predragi, možemo li iz ovoga susreta jerihonskoga slijepca s Isusom izvući kakvu pouku? Koja je njegova poruka? Da, ovaj događaj se tiče nas, za nas je napisan. I kraj nas Isus prolazi govori nam: „Dođi, vjera je tvoja spasila!“ U ovoj zgodi radi se o nečemu važnijem od samoga ozdravljenja jednoga slijepca. Nije glavno u tom da je progledao, nego još više što je otad slijedio Isusa na njegovu putu u Jeruzalem.

Bartimej je progledao u jednom dubljem smislu: otvoriše mu se oči i Bog ga je prosvijetlio. Nije raspoznavao samo ljude, drveće, boje, on preko stvari gleda Boga koji se objavljuje ljudima i poziva ih da ga slijede, da mu budu učenici, te im donosi spasenje i život. Dosad je bio kraj puta živio u tami, osamljenosti, a u ovom trenutku spoznaje smisao svoga života i otkriva jednu novu budućnost. Ima nešto posebno što nas se doima kod ovoga slijepoga prosjaka, a to je: čvrsta vjera i pouzdanje. Isus to naglašava: „Vjera te je tvoja spasila!“ Što je zapravo vjera i spasenje? Vjera je već spasenje. Spasenje se sastoji prevenstveno u vjeri. Vjera je dakle, ona koja spasava. Stoga nam je potrebna vjera za spasenje, jer se spasenje događa samo u vjeri, po vjeri, zbog vjere i vjerom.

Vidjeti prilike u kojima živimo, uočiti zahtjeve koji nam se postavljaju, preduvjet je svakoga spasenja. Spasenje ipak ne dolazi iz toga. Bog nas spašava po Kristu u Duhu Svetome. Tom Duhu se otvaramo čitava svoga života. Život je pred nama, a Kristova poruka nam osvjetljuje putove da u spremnosti odgovorimo pozivima Božjim koje nam upućuje. Spasenje je posvema Božje djelo, ali ono uvijek pretpostavlja i traži našu suradnju i našu vjernost. Bog nas spasava.

Previše često današnji čovjek luta mračnim ulicama ovoga života zatvorenih, ugaslih očiju. Ne želi gledati u dubinu svoje duše.
Rijetko se sjeti da upre pogled u vječnost, s onu stranu stvari i vremena gdje ga čeka vje-čno svjetlo – Bog i njegova ljubav.

Ne zna i ne želi pogledati iza prolaznosti, preko granica ovoga života, gdje počinje naš stvarni život. Da, mnogi naši suvremenici teški su slijepci – dragovoljci. Idu za onim i za onima što ih zasljepljuju i osljepljuju. Novac, vlast, uživanje, sebičnost, mržnja, blud i apo-stoli smeća, nemorala i nevjere zaslijepiše i oslijepiše današnjega čovjeka. I on ide za tim lažnim svjetlom lažnih bogova kao da na našem nebu nema sunca našega života – Isusa Krista.

Mi smo često slijepi. Zato nam je potrebna vjera da shvatimo da smo u mraku i da nas samo Bog može rasvijetliti. Slijepi smo, a u to se ne damo uvjeriti. Što je npr. umanjeni smisao grijeha, skoro dokidanje grijeha, ako ne užasni oblik bezizlazne sljepoće. Mnogi nastoje i teoretski opravdati zlo. Živimo u jednom vremenu u kojem se nastoji izbaciti Boga iz povijesti, iz društva i života i ljudske slobode. To su sve tamni oblaci koji nas zaslijepljuju.

Postoji lijek za ovakvo stanje: priznati da smo slijepi. Priznati da lutamo. Stati uz put kojim prolazi Isus. Otvoriti uši i srce. Vikati puninom vjere i ljubavi: „Gospodine, daj da progledam!“

Ponekad se znamo tješiti i olako govoriti: „Bog je dobar!“ ili „u 21. st. ne možemo moliti kao u srednjem vijeku!“ I zato ne molimo. Ne smijemo zaboraviti: vjera, pouzdanje i molitva ostat će uvijek osnova vjerskoga života dokle god bude ljudi na zemlji.

Molitva nas pridiže iz naše bijede i potrebna nam je za spasenje. Ona će taknuti Kristovo Presveto Srce i On će nam pomoći. Ali vrlo često čovjek je neozdravljivi slijepac i ovo božansko sunce njegova duha uzalud mu sja.

“Učitelju moj, da progledam!” Neka ovo bude naša svagdanja molitva! Moramo priznati: često i rado i mi vrludamo tražeći život, sreću, mir, ljubav po tamnim ulicama života. Zave-zanih očiju hodamo iznad ponora. Palimo sitne žaruljice svoje male mudrosti da nađemo put do sreće i života, a mimoilazimo sreću i život – Isusa Krista. Koliko bi sljepoće!

“Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno ne će ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” Tako reče Gospodin naš. On je postao čovjek da osvijetli i rasvijetli do dna i do kraja naše duše i naše sudbine; da nam otvori oči za vječnost; za stvarne ljepote i vrjednote života, da nas osposobi kako bi vidjeli i nevidlji¬vo; da bismo jasno i sigurno vidjeli stazu života – put do istine i sreće, put do Boga.

Ali Gospodina treba slijediti: umom, srcem, životom. Inače, tko ne ide za njim, ide u mrak; postaje i ostaje slijepac što ne želi progledati – i korača u ponor. “Današnji ljudi traže svoju istinu umjesto Božje istine. Nemamo drugog razjašnjenja drame koju proživljavamo” (Marcel Lobet).

Možda je tu i naš osobni grijeh: tražimo “svoju”, a ne Božju istinu; svoj moral i zapovijedi umjesto deset Božjih; svoj život i sreću umjesto sreću i život sa svojim Bogom; mudrost i istinu na stranicama neke novine, a ne na stranicama Evanđelja.

“Učitelju moj, da progledam!” U ovo doba mraka, duhovnog zamračenja i sljepila neka ova molitva bude naša česta molitva!

“Učitelju moj, da progledam!” Daj da vidim Tebe, da bih pravo vidio sebe; da ne izgubim Svjetlo – Tebe, i sigurno ne ću izgubiti sebe. “Učitelju moj, da progledam!”

U dubini srca i duše prepoznajmo živoga Isusa i zamolimo ga: Isuse, Sine Davidov, smiluj se! Smiluj se, Isuse, našem narodu. Smiluj se svima koji su u životnim nevoljama. Smiluj se onima koji su slijepi, u mraku, koji su ranjeni i na duši i na tijelu…
Smiluj nam se, Isuse, kada dođemo u opasnost i pomislimo da si nas i Ti ostavio. Otvori naše oči, Gospodine, ne samo tjelesne oči, nego nam otvori nutrinu, srce i dušu, da bismo vidjeli da nas beskraj¬no ljubiš i da si nam učinio velika djela, da nas nikada nisi os-tavio i da uvijek želiš biti s nama. Gospodine, daj da progledamo i da uvidimo da bi ti htio sve ovo što nas je snašlo okrenuti na naše dobro.

Isuse, čujemo kako nam često ljudi govore da više nema smisla moliti, da ti više ne čuješ, da si zatvorio uši za naše vapaje, da su uzalud tolike naše molitve i žrtve. Mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali, Isuse, kao i onaj slijepac, od sada ćemo još jače vikati, još dublje zapomagati: Isuse, sine Davidov, smiluj nam se! Smiluj se našemu narodu u domovini i rasijanom po svim kontinentima svijeta. Smiluj se svim ljudima i daj da svi živimo u miru i sreći!

Učitelju moj, daj da progledam! Učitelju moj, daj da zavlada mir i blagostanje u našoj do-movini i na cijelome svijetu. Učitelju moj, neka nas tvoja dobrota spasi od svakoga zla. Spasitelju, zauzmi se za nas i daj da u snazi tvoje ljubavi doživimo preobrazbu srca, preobrazbu života, olakšanje i spasenje. Amen.

Ime Isusovo u srcu – Povijest je zabilježila da je sveti Ignacije Antiohijski u vrijeme svoga zatočeništva neprestano zazivao ime Isusovo. Kad su ga, po naredbi cara, vodili svezana u Rim, upitali su ga zašto tako često spominje ime Isusovo, svetac im je odgovo-rio: „Ja se ne mogu osloboditi Njegova imena, jer ono je upisano u moje srce“.

Nakon njegove mučeničke smrti, pogani su se htjeli uvjeriti je li to istina pa su mu izvadili srce i rasjekli ga. I gle, unutra je zlatnim slovima pisalo: „ISUS KRIST“. Osvjedočivši se, da je doista bila istina, mnogi su se obratili na pravu vjeru. (don Niko Šošić)

Neki engleski plemić želio je svakako sretno umrijeti, ali nije htio prestati grješno živjeti. Radi toga uza se je držao dva svećenika. Jednoga u gradu, a drugoga na selu. Računao je: gdje god se nađem na smrtnom času priskočit će jedan od njih i podijeliti mi odrješenje. A to je značilo šaliti se s Bogom.  Jednog dana poplaše mu se konji na polovici puta između grada i sela i izvrnu ga u kanal i ostave ga na mjestu mrtva. Istina je, Bog je obećao grješniku sve grijehe oprostiti kad god se obrati, ali nije rekao da će se grješnik na času smrti obratiti. Jadni su oni grešnici koji svoje obraćenje odgađaju za smrtni trenutak kad više neće biti vremena da se obrate. Istina je da Bog ne želi smrti grješnikove, jer želi da se svi ljudi spase. Ali strašno žali tvrdokorne otvrdnule grješnike, koji svoje obraćenje odgađaju do zadnjega trenutka.

Sveti Jeronim kaže da će se od sto tisuća grješnika koji do smrti ustraju u grijehu jedva jedan na samrti spasiti. I kaže da je veće čudo ako se takav grješnik spasi nego uskrisiti čovjeka od mrtvih. Kako će na samrtnom času pobuditi kajanje čovjek koji je do zadnjega trenutka ljubio grijeh. To bi značilo rugati se Bogu kad bismo za života prezirali njegove zapovijedi, a onda za to primili nagradu u vječnoj slavi.

Neka žena bila je sva očajna zbog toga što je muž napustio nju i malo dijete koje je bilo u kolijevci. Sva njezina maštanja o sretnom braku u jednom trenu pretvorila su se u očaj. Tužna, smrknuta, suzama oblivena naslonila se na prozor. Bila je na osmom katu. Samo jedan junački korak, baciti se kroz prozor i naći se mrtva na ulici. Kraj svih patnji! Tako je nešto tiho šaptalo iz njezine nutrine. Borila se sama sa sobom. Bih li skočila ili ne bih? 

Već se spremala skočiti. Kad gle iz kolijevke ispuzalo njezino dijete, dopuzalo do prozora, popelo se na stolicu i počelo milovati majčinsko lice svojom malom ručicom. Neće tebe tvoja majka ostaviti, zlato moje! Zagrlila je majka svoje dijete. I odluka je pala, majka je opet stekla novu snagu koja joj je bila potrebna za život. Bog joj je tu snagu poslao preko onih malih nevinih ručica.

“Tko želi razveseljavati ljude, mora u sebi imati radost.
Tko želi u svijet unositi toplinu, mora u sebi nositi vatru.
Tko želi pomoći ljudima, mora biti ispunjen ljubavlju.
Tko želi stvarati mir na zemlji, mora naći mir u srcu.”
(Phil Bosmans)