IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM
“U žutoj šumi račvala se dva puta…”
(Robert Frost “Put kojim nisam pošao”)
Proći preko puta i nije toliki problem. Daleko je veći problem kada se nađemo na raskrižju. Na mjestu gdje se, kako kaže pjesnik, “račvaju dva puta”. Na raskrižju od života. Na mjestu gdje se susreću prostor, vrijeme i vječnost. Na mjestu gdje donosimo za život bitne odluke.
Planirali mi to ili ne, željeli mi to ili ne, mi stojimo, vrlo često, na životnim raskrižjima i prisiljeni smo donositi bitne odluke. Donošenje odluka neizostavan je dio našeg svakodnevnog življenja.
Odlučimo obući nešto na plavo, a ne na crveno. Uzmemo kišobran iako ne pada kiša. Popijemo čaj umjesto kave. Pojedemo burek, a ne jabuku.
Neke druge naše odluke zahtjevaju daleko više razmišljanja.
Moramo se odlučiti koju ćemo školu pohađati, hoćemo li ostati u vezi ili vezu prekinuti? Je li vrijeme za prinovu u obitelji ili bi bilo bolje još malo poraditi na svojoj karijeri?
Ali neke odluke naprosto nas poklope.
Stambeno pitanje ne možemo riješiti, jer su cijene stanova podivljale, kredit ne možemo otplaćivati, jer smo dobili otkaz, bolest bliske osobe zahtjeva drastičnu promjenu u našem životu.
U takvim kritičnim trenucima na našem životnom putovanju, na životnim raskrižjima, odluke koje donosimo mogu imati dalekosežne posljedice za naš život. Dalekosežne i dramatične. Bilo pozitivne bilo negativne.
Tu gdje “račvaju se dvije staze” jedna se stvar zatvara, a druga otvara. Jedna završava, a druga započinje. Problem je u tome što mi nismo pripravni za kraj onog prvog, a pojma nemamo što bi ovo drugo uopće moglo biti.
Zato je razumljiva trema koja nas obuzima, strah koji nam se uvlači pod kožu. Najradije bi se vratili kući, zaključali vrata i gledali “Oprah show”, jer tamo svi riješe svoje dileme u tren oka.
Nalazimo se pred odlukom – kojim putem dalje?
Koji put izabrati?
I ta situacija u kojoj se od nas traži odluka, a koja može biti fatalna, generira u nama zabrinutost. Naravno mi možemo i ostati na raskrižju, razmišljati, sumnjati, oklijevati, zdvajati, umirati od straha i neizvjesnosti pred dilemom – kojim putem dalje. Ima među nama jako puno onih koji zapnu usred raskrižja, jer pojma nemaju kamo žele.
Cilja nemaju. Nisu u stanju razlučiti istinu od laži. A ako im je odredište nepoznato, i ako ne vjeruju onome tko ih nekamo poziva ili šalje, onda nema smisla ni birati put. Ostani tu gdje jesi, barem se ne ćeš umoriti putujući.
Mnogi, nemajući cilja u životu, taj svoj život žive u neprestanom iščekivanju na nekom raskrižju. Pokušavaju pronaći smisao u besmislu, u svemu onom što kroz mnogobrojne partikularne istine nudi ovaj svijet.
Ovaj svijet nam, dok stojimo na raskrižju, govori kako je svaki put isti, kako je svaki put dobar i kako će nas svaki put kojeg izaberemo jednako tako sigurno dovesti do onoga što ovaj svijet drži vrijednim putovanja.
Koji put izabrati?
Relativizam ovoga svijeta kaže – bilo koji.
Krist kaže – „Ja sam Put i Istina i Život.“ (Ivan 14,6)
Mi možemo poslušati glas svijeta i možemo povjerovati sirenskom zovu novca, moći i slave i možemo krenuti dobro utabanim putem, putem koji je popločan „najboljim namjerama“ ili možemo potražiti onoga koji će nam pomoći, koji će nas uhvatiti za ruku, kako bismo, odabravši njegov put – krenuli u miru dalje, do Istine i do Života.
Da, na životnim raskrižjima nama treba hrabrost ali nama prije svega treba vjera – „Misli na Njega na svim svojim putovima i On će ispraviti tvoje staze.“ (Mudre izreke 3,6)
Nama je ići dalje, do Istine i Života, a što dalje od različitih iluzija i fatamorgana, koje nam nudi ovaj svijet, u ovoj duševnoj pustinji i koje se uvijek na kraju pokažu pogubne za sudbinu naše duše.
Ali mi smo zbunjeni, uznemireno je srce naše, baš kao i kod učenika. Da, Isus nam tvrdi da je on Put, da je on jedna i jedina, apsolutna Istina i da upoznavši njega upoznajemo i Oca, ali mi bismo nešto konkretno, nešto puno opipljivije.
Ljudska narav je takva. Mi nikad nismo zadovoljni, ali vjera nam nije od Boga darovana kako bi se zadovoljila naša znatiželja. Vjera je dana kako bismo bili spremni za put, kako bismo imali sve potrebno za putovanje do Oca.
Zato ne tražimo drugog puta do li Krista. Ni kao pojedinci, ni kao narod, ni kao čovječanstvo. Sve ostale staze koje nam ovaj svijet, tako velikodušno nudi, vode u krivom pravcu. Vode u konačnu propast.
Pouzdajmo se na tom putu samo u Kristovu istinu, jer njegova se istina ne koleba. Ona nije promjenjiva. Kristova istina ostaje uvijek ista, jer “Isus Krist je isti jučer i danas i uvijeke.” (Hebrejima 13,8)
Krist nas vodi Ocu. Vodi nas u Život vječni.
Kristova istina nam obasjava put i zato možemo biti bez straha da ćemo skrenuti s puta.
“Pošalji svoju svjetlost i vjernost! Nek me vode i dovedu na tvoju svetu goru, u tvoje šatore!” (Psalam 43,3)
Robert Frost, veliki američki pjesnik, koji se je u svojim pjesmama često svađao s Bogom, i koji se nikada nije želio očitovati je li vjernik ili nije, svoju pjesmu završava riječima:
“U šumi račvala se dva puta, a ja
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.”
